Zakašnjelo suđenje usred pomirenja s greškom

Izdvajamo

• Takvo bi suđenje u Hrvatskoj, u idealnom slučaju, moglo pokrenuti katarzu
• moglo bi otvoriti široku raspravu o ratu HVO-a i Armije BiH, te napokon u javni fokus iznijeti činjenice o tim užasnim događajima, za koje Hrvatska uporno odbija preuzeti svoj dio odgovornosti. Suđenje Zlatanu Miji Jeliću u Hrvatskoj moglo bi prekinuti kolektivnu šutnju o zločinima Herceg-Bosne. U najboljem slučaju, to bi suđenje moglo osvijestiti političku odgovornost Tuđmanove vlasti za rat protiv Armije BiH, kao i moralnu odgovornost današnjih hrvatskih vlasti te većeg dijela hrvatskoga društva za šutnju o tom ratu i njegovim posljedicama, koje, nesmanjenom žestinom, truju odnose do dana današnjega.

Povezani članci

• Derviš Sušić: U Bosni je imati – opasno kao i nemati.
• Smrt politike
• Prvi preliminarni rezultati izbora za Gradsko vijeće Grada Mostara
• „Padaj silo i nepravdo“, treći put!?
• Hommage Predragu Matvejeviću, Mostarcu i građaninu svijeta
• Intervju: Marko Vešović – Dodik je Radovan Karadžić, nastavljen drugim sredstvima

foto hrt

Tek treba vidjeti hoće li kazneni postupak, koji je Hrvatska otvorila protiv ratnog zapovjednika HVO-a u Mostaru Zlatana Mije Jelića, ikada dobiti pravomoćan pravosudni epilog. Bude li kao što je dosad, čekat ćemo ga godinama. Ali naravno – valja pozdraviti činjenicu da je hrvatsko pravosuđe preuzelo od BiH predmet protiv Jelića. Jer, istinoljubivim ljudima, uvijek je dostupna ona stara racionalizacija očaja: “Bolje ikad nego nikad”.

Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu jučer je potvrdilo da je od Tužiteljstva BiH preuzelo kazneni progon Zlatana Mije Jelića:

“Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu je, postupajući po zamolnici za preuzimanje kaznenog progona Suda Bosne i Hercegovine u Sarajevu, preuzelo kazneni progon protiv hrvatskog državljanina (1970.) protiv kojeg je Tužiteljstvo-Tužilaštvo Bosne i Hercegovine podiglo optužnicu zbog kaznenog djela zločina protiv čovječnosti iz članka 172. stavak 1. točka h) u vezi s točkom a), d), e), i k), a u svezi sa člankom 29. i 180. stavak 1. i 2. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine. Nakon preuzimanja kaznenog progona, Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu je donijelo rješenje o provođenju istrage protiv navedenog hrvatskog državljanina (1970.) zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio krivična djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava ratnim zločinom protiv civilnog stanovništva, opisano po članku 120. stavak 1. u svezi članka 28. stavak 2. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske te ratnim zločinom protiv ratnih zarobljenika opisano po članku 122. u svezi članka 28. stavak 2. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske”, navodi se u priopćenju ŽDO Zagreb.

Dan ranije, detektor.ba prenio je informacije Suda BiH, prema kojoj je “sud BiH 2. oktobra zaprimio obavijest da je Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu 8. jula preuzelo krivično gonjenje protiv optuženog Zlatana Jelića”. Prema informacijama Suda BiH, Državno tužilaštvo BiH je 18. oktobra 2019. godine dostavilo prijedlog za ustupanje Republici Hrvatskoj krivičnog gonjenja nedostupnog Jelića. “Sud je prihvatio prijedlog Tužilaštva BiH imajući u vidu da se optuženi tereti za krivična djela protiv vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom, da optuženi ima državljanstvo Republike Hrvatske, gdje je i nastanjen”, prenio je detektor.ba informacije Suda BiH.

Zamolnicu za preuzimanje kaznenog progona Sud BiH je Hrvatskoj uputio 21. siječnja 2020. Sve se to događalo pet godina nakon što je optužnica podignuta, što je važan indikator u vremenskoj dinamici pravosudnog postupka protiv ratnog zapovjednika HVO-a u Mostaru. Ako, dakle, daljnji tijek kaznenog postupka bude slijedio dosadašnji njegov ritam, pred nama su godine iscrpljujuće istrage i, možda, suđenja – a ako bude tako, unaprijed se može reći da će biti jalovo – jer, “spora pravda nije pravda”.

Optužnicu protiv Jelića Tužiteljstvo BiH podnijelo je 2015. Optužen je za zločine protiv čovječnosti, jer je u svojstvu komandanta Prve djelatne bojne Vojne policije HVO-a, te komandanta Prve lakojurišne bojne Vojne policije HVO-a i komandanta odbrane Mostara, koji je pod kontrolom imao sve jedinice na području tog grada, “učestvovao u organizovanju i izvršenju širokog i sistematskog napada usmjerenog protiv civilnog bošnjačkog stanovništva na području općine Mostar”.

Razumno je pretpostaviti da se optužnica Tužiteljstva BiH – premda taj dokument nije objavljen – uvelike temelji na dokazima iz suđenja šestorici političkih i vojnih zapovjednika Herceg-Bosne pred Haškim sudom, u kojemu su najtemeljitije dosad ustanovljene činjenice o ratu HVO-a protiv Armije BiH 1993. i 1994. godine. U presudi s toga suđenja navedeno je, na primjer, kako je Zlatan Mijo Jelić od lipnja do prosinca 1993., potpisao najmanje 235 zapovijedi o slanju bošnjačkih zatočenika iz logora Heliodrom na radove u Mostar.

“Od juna 1993. do decembra 1993., sljedeće osobe su veoma često odobravale slanje zatočenika s Heliodroma na obavljanje radova: Zlatan Mijo Jelić, zapovjednik 1. lakojurišne bojne Vojne policije, kasnije zapovjednik srednjeg sektora Obrane grada Mostara i na kraju zapovjednik Obrane grada Mostara; nasljednik Zlatana Mije Jelića na položaju zapovjednika 1. lako-jurišne bojne Vojne policije Vladimir Primorac, i konačno Berislav Pušić”, navod je iz presude.

Zlatan Mijo Jelić

U dokumentu se precizira kako je Zlatan Mijo Jelić “u najmanje 235 navrata” odobrio slanje zatočenika na radove, i to “u periodu od 5. juna 1993. do 9. decembra 1993., katkada više puta dnevno”. Potom se iscrpno navode dokumenti na temelju kojih su se suci uvjerili u podatke koje iznose.

Haški sud dokazao je da su bošnjački zatočenici s Heliodroma ginuli na radu u Mostaru. Ovo su imena nekih od poginulih: Semir Berić. Adis Brković. Semir Ćehajić. Emir Čolić. Ašim Drljević. Ibrahim Filandra. Saša Grabovac. Zahid Hadžić. Azim Karađuz. Zuka Hajrović. Huso Ljević. Sakib Malahasić. Ramiz Mehmedović. Veledin Mezetović. Muhamed Muminagić. Mehmed Muminagić. Nedžad Nožić. Semir Perić. Enver Puzić. Remza Sabljić. Avdo Selimanović. Ahmet Hajrić. Nesib Halilović. Salem Hurseinović. Elmir Jazvin. Irfan Torle. Mehmed Tumbić. Ranjeni su Hasan Bećirević. Ibro Ćilić. Dervo Čolaković. Osman Elezović. Adi Fejzić. Nijaz Kladušak. Nedžad Kubić. U presudi se spominju i izvještaji zapovjednika logora Heliodrom Stanka Božića: “U nekim od svojih izvještaja o incidentima za vrijeme obavljanja radova Stanko Božić pominje ‘zapovijedi’ Zlatana Mije Jelića”.

Sada bi hrvatsko pravosuđe trebalo ispitati je li, i do koje je mjere, Zlatan Mijo Jelić, osobno kazneno odgovoran za svu tu nesreću. Prepreka je iskrsla već na samom početku: Sud BiH je, kako prenosi detektor.ba, priopćio da “Republika Hrvatska nema krivično djelo ‘zločini protiv čovječnosti’, tako da optužnice vraća u fazu istrage”. Ako to znači da dokazi koje je BiH, zajedno s optužnicom, dostavila Županijskom državnom odvjetništvu u Zagrebu, neće biti uvaženi, nego da će hrvatsko tužiteljstvo istragu otpočeti od početka, tada postoje opravdani razlozi za sumnju da od poštenog i brzog suđenja u Hrvatskoj neće biti ništa.

O tome, međutim, teško je govoriti unaprijed, usprkos iskustvima koja su sve, ali ne i ohrabrujuća. Može se, zato, govoriti o političkom kontekstu i društvenoj atmosferi za jedno tako veliko i važno suđenje, kakvo bi trebalo biti suđenje u Hrvatskoj ratnom zapovjedniku HVO-a u Mostaru.

Takvo bi suđenje u Hrvatskoj, u idealnom slučaju, moglo pokrenuti katarzu; moglo bi otvoriti široku raspravu o ratu HVO-a i Armije BiH, te napokon u javni fokus iznijeti činjenice o tim užasnim događajima, za koje Hrvatska uporno odbija preuzeti svoj dio odgovornosti. Suđenje Zlatanu Miji Jeliću u Hrvatskoj moglo bi prekinuti kolektivnu šutnju o zločinima Herceg-Bosne. U najboljem slučaju, to bi suđenje moglo osvijestiti političku odgovornost Tuđmanove vlasti za rat protiv Armije BiH, kao i moralnu odgovornost današnjih hrvatskih vlasti te većeg dijela hrvatskoga društva za šutnju o tom ratu i njegovim posljedicama, koje, nesmanjenom žestinom, truju odnose do dana današnjega.

Ali to je, najvjerojatnije, samo idealistička nada. Sve govori da će biti suprotno. Osim što javnost u Hrvatskoj odavna više nije zainteresirana za suđenja za ratne zločine, društvena je atmosfera takva da bi kazneni postupak protiv Jelića u Zagrebu lako mogao potonuti u tamu medijske ravnodušnosti.

Takvu atmosferu kreiraju, prije svega, političari, među kojima ovih dana prednjači, uz predsjednika HDZ-a BiH Dragana Čovića, predsjednik Republike Hrvatske Zoran Milanović. Nakon što je u Zagrebu skandalozno primio Milorada Dodika, Milanović je otpočeo ono što sada već možemo nazvati promišljenim političkim procesom “pomirenja s greškom”: normalizaciju hrvatsko-srpskih odnosa uz demonstrativno istiskivanje Bošnjaka iz procesa. Dodik je, dakle, primljen u Zagrebu, a potom su on i Čović dobili prijem u Beogradu. Potom je, jučer, u srijedu, srpski predsjednik Aleksandar Vučić u Beogradu primio hrvatskog veleposlanika Hidajeta Biščevića, i to s pozivom – priopćio je Vučićev kabinet – da se “dvije zemlje posvete razvoju dobrosusjedskih odnosa i jačanju suradnje, jer su odnosi Srbije i Hrvatske važni za cijelu regiju”. Nitko se, pritom, nije ni osvrnuo na ozbiljno upozorenje reisu-l-uleme Islamske zajednice u BiH Huseina Kavazovića, kako pomirenje bez Bošnjaka nipošto nije dobar put.

Štoviše: politički odnosi Hrvata i Bošnjaka zahladnjuju iz dana u dan: Bakir Izetbegović odbio je poziv Zorana Milanovića na razgovor u Zagreb, čime je propuštena šansa da se koliko-toliko zaliječe teške riječi što ih sve češće razmjenjuju Sarajevo i Zagreb, kao što je propuštena i prilika da Milanović Izetbegoviću osobno objasni zašto je, zapravo, Zlatanu Miji Jeliću osobno uručio državno odličje o ovogodišnjoj 25. obljetnici akcije Oluja, rekavši, navodno, da mu se “fućka” za reakcije iz Sarajeva.

A onda je Milanović, jučer, u srijedu navečer, u emisiji ‘Jedan na jedan’ Hrvatske televizije, učinio korak dalje. Citirat ćemo ga: “Da prokomentiram još neke izjave, pa i člana Predsjedništva iz SDA, koji u zadnje vrijeme već nekoliko puta koristi riječ ‘zločlinački poduhvat’, ‘neprijatelji BiH’, izjednačava Hrvatsku i Srbiju, Zagreb i Beograd, i to radi mrtav-hladan. A gospodin Bakir Izetbegović to odobrava: to je njegov čovjek, on čuva njegov stolac u Predsjedništvu BiH. To je doprinos našim odnosima?! Pa ja nisam mogao pokazati veću simpatiju prema žrtvi bosanskohercegovačkih muslimana, odnosno Bošnjaka. Ja sam govorio na skupovima SDP-a 2010. u Sarajevu pred izbore. Stipe Mesić je trebao doći, nije došao, ja sam došao kao predsjednik SDP-a. Ja sam imao u početku itekakvo, dozirano ali ipak povjerenje, da neki ljudi imaju dobre namjere. Nije mi trebalo puno da shvatim – ljudi su me upozoravali – shvatio sam s kim imam posla. Znate, i kad ljudi koji su devedesetih dolazili u Zagreb na specijalizaciju iz Sarajeva, u jeku sukoba, 1993. godine… Recimo, supruga Bakira Izetbegovića, sadašnja ravnateljica sarajevskog KBC-a, specijalizirala je na Svetom Duhu. Zašto nije otišla u Beč? U Istanbul? Dakle, bili smo prijatelji. Bilo je nekakvo povjerenje. To su jako zanimljive stvari. I šta sad ti hoćeš? Hoćeš građansku BiH? Ili da se uskladi etničko i građansko? Može. Ajmo prvo etničko. To je baza. Prvo sapun, onda Chanel. Ovo građansko – to je Chanel, ili Fahrenheit, kako su se nekad zvali ti skupi parfemi. Ali, to nije za svakoga. I Hrvatska se tu teško snalazi.”

Uz takve nedostojne primjedbe, uz koje istodobno gajiš vrlo srdačne odnose s Miloradom Dodikom – je li on čovjek vrijedan povjerenja? – teško će se stvoriti nužni društveni uvjeti da tako važno suđenje, kakvo bi trebalo biti proces mostarskom zapovjedniku HVO-a u Zagrebu, uistinu postane svjetlo istine i kamen međaš budućih odnosa u Bosni i Hercegovini i regiji. A opet, nada umire posljednja – ako išta, to smo na Balkanu odavno naučili.