Udruženi kriminalni poduhvat u Počitelju

Povezani članci

• Ko o čemu, kler o stadu
• MEĐUNARODNI DAN BORBE PROTIV KORUPCIJE: 2020. – Godina istraživačkog novinarstva u Bosni i Hercegovini
• Nedžad Maksumić: Treba šutjeti pred ovim fotografijama jer ne postoje riječi jače od njih
• SDA, HDZ I SNSD BLOKIRAJU PUT U EU: Zaustavljena antikorupcijska reforma sistema javnih nabavki
• Slavo Kukić: Lavrovljev vjetar u leđa Dodiku je još jedna lekcija Zapadu
• MARKO VERDONI (kako je nestala moja zemlja)

Betonski blokovi postavljeni na samom ulazu u nacionalni spomenik Počitelj samo su jedan od podsjetnika na posljedice višegodišnje nebrige nadležnih institucija, postratnog otimanja privatne imovine, netransparentnih privatizacija kao i kontinuiranog političkog previranja u ovom istorijskom gradu.

Piše: Predrag Blagovčanin

U takvom ambijentu ne treba nas iznenaditi  činjenica da pojedinci samoinicijativno naplaćuju ulaz u stari grad, lokalni biznismeni ne samo da kontrolišu vodosnabdijevanje građana Počitelja,  parking prostore, već postavljaju betonske barikade na ulazu u ovaj nacionalni spomenik, a strukturalni razvoj turizma u ovom gradu definitivno nikome nije prioritet.

U službi otimanja imovine – Općinski sud Čapljina

Do početka ratnih dešavanja razvoj turizma kao i upravljanje turističkim dobrima u okviru opštine Čapljina u većoj mjeri bilo je u nadležnosti društvenog preduzeća Ugostiteljstvo i Turizam Čapljina. Nacionalizacijom imovine turistički atraktivne lokacije u Počitelju date su na upravljanje upravo ovom društvu.

Međutim, prema riječima Ajmana Šoše iz Medžlisa IZ Čapljina, završetkom ratnih dešavanja privatna imovina kao i imovina Islamske zajednice, tačnije Šišman Ibrahimpašinog vakufa, nelegalnom presudom Opštinskog suda u Čapljini knjiži se kao imovina preduzeća Ugostiteljstvo i Turizam.

„Mi u Medžlisu IZ Čapljina niti veći dio javnosti nije znao za činjenicu da jedan dio te imovine nije nacionalizovan nego na druge, najčešće nezakonite  načine oduzet stvarnom vlasniku IZ. U proteklom periodu radili smo na povratu te imovine i u kontinuitetu smo tragali za dokumentacijom koja može razotkriti načine na koje se vršilo oduzimanje vakufske imovine. Tako smo u zadnjih nekoliko mjeseci došli u posjed dokumentacije odnosno sudskog spisa iz 1998. godine koji jasno ukazuje na, po nama, očiglednu pljačku. Dakle, Općinski sud u Čapljini 1998. godine po tužbi, tada društvenog preduzeća koje je kasnije privatizovano – UIT, donio je presudu zbog propuštanja, na osnovu koje se to preduzeće upisalo kao vlasnik pozamašne imovine koja je prethodno u zemljišnim knjigama bila upisana kao vlasništvo brojnih fizičkih lica i najvećim dijelom Islamske zajednice.“

Ajman Šoše

Ajman Šoše napominje da Opštinski sud u Čapljini 1998. godine tužbu nije dostavio Islamskoj zajednici kao tuženoj strani u postupku pravdajući to nepoznatom adresom što je veoma čudno obzirom da se adrese institucija Islamske zajednice poput Muftijstva i Rijaseta nisu mijenjale ni u toku ratnih dešavanja. Šoše navodi  da je dolaskom u posjed dokumentacije pokrenut zahtjev za obnovu postupka s obzirom da u tom periodu Islamska zajednica nije učestvovala u procesu.

„Sud je dostavu izvršio preko oglasne table suda i to izgleda samo dan prije održavanja rasprave na kojoj je ekspresno donesena presuda zbog propuštanja te je ista navodno objavljena na isti način putem oglasne table. Dakle, definitivno je jasno da je preduzeće UIT na ovakav netransparentan i nezakonit način došao do imovine koja je pripadala IZ i jednim dijelom fizičkim licima koji su na sličan način zaobiđeni u sudskom postupku.“

Indikativno je i da u obrazloženju presude piše da  se službeni advokat tuženih u ovom predmetu,  Angela Puljić ne protivi tužbi te da tuženi zahtjev priznaje u cjelosti. Dakle, sudac Marinko Katić svojom presudom od 30.09.1998. godine omogućio je upis privatne imovine i imovine Islamske zajednice na društveno preduzeće Ugostiteljstvo i Turizam s obzirom da tužba nije dostavljena Islamskoj zajednici te da se službeni advokat privatnih vlasnika nije protivio tužbi.

Od UIT-a nije ostalo ništa

Nakon spornog upisa imovine u Počitelju na preduzeće Ugostiteljstvo i Turizam započinje i proces privatizacije. Privatizacija je urađena 2001. godine modelom javne ponude dionica, a ukupni kapital u tom trenutku bio je  100% u državnom vlasništvu i iznosio je 1.054.734,00 KM. Kapital kupuje 15 fizičkih lica. Jedan od prvobitnih dioničara je i Ramiz Leto, u tom trenutku zamjenik predsjedavajućeg upravnog odbora Agencije za privatizaciju HNK.

„UIT je bilo jedino preduzeće u Počitelju i ja sam iz patriotskih razloga upisao dionice u ovom preduzeću. Tada sam razgovarao sa sto ljudi, mojih prijatelja i poznanika i ko me god pitao gdje ću upisati dionice ja sam savjetovao da upišu u UIT.  Jer kad se dole vrati narod da se može neki biznis pokrenuti.  Od tih ljudi sa kojima sam razgovarao jedino sam ja upisao dionice. U tom trenutku imao sam 30.000 KM vrijednosti certifikata. Vrijednost mojih dionica iznosi 2500 KM, što je 0,2608 %, odnosno ništa. Pošto je taj plan propao i ljudi su upisivali u BH telekom i Elektroprivredu ja sam ostao tu i u međuvremenu zaboravio da sam dioničar.“

Prema riječima Ramiza Lete, da je dioničar UIT-a podsjetio se prije tri godine kada su ga kontaktirali istražni organi nadležni za provođenje privatizacije kako bi dao izjavu u vezi imovine preduzeća koja je bila predmetom privatizacije.

„Dao sam izjavu na okolnosti privatizacije, usvajanja početnog bilansa i programa privatizacije preduzeća jer ja sam tad bio zamjenik upravnog odbora Agencije za Privatizaciju HNK.  Međutim, oni su od mene tražili izjavu na sljedeće okolnosti:  Koja je imovina bila predmetom privatizacije?  To mene interesuje, međutim nikad neću saznati istinu. Dakle, kad je bio predstavljen program privatizacije direktor predlaže kapital, broj zaposlenih, dugove obaveze itd. Vrijednost UIT-a je tad bila milion maraka. Ja kao dio upravnog obora za privatizaciju nisam znao, koja je to imovina i šta je to milion maraka. Da li je to gradska kafana, Elita u Čapljini, restoran Kuk, Han u Počitelju, je li to hotel Mogorjelo? Ja dakle nemam spisak imovine.“

Iz Agencije za privatizaciju HNK do trenutka objave ovog teksta nije dostavljen spisak nekretnina UIT-a koje su bile uključene u proces privatizacije. Nezvanično saznajemo da su u vlasništvu UIT-a bile neke od najatraktivnijih nekretnina u Čapljini, poput Hotela Mogorjelo, Gradske kafane, Elita kao i niza nekretnina u Počitelju koje su naknadno prodane.

Da proces privatizacije i rasprodaje imovine UIT-a nije urađen po pravilima upozorava i nekadašnji direktor Tahir Pervan. Pervan je na poziciji direktora proveo nešto više od godinu dana ali kako tvrdi direktorsku funkciju nikad nije preuzeo u punom kapacitetu jer mu u tom trenutku većinski dioničar UIT-a Hasan Veledar nije dopustio uvid u poslovnu dokumentaciju, pečat firme, kao i poslovne račune.

„Na poziciju direktora UIT-a došao sam 2008. godine u septembru nakon čega upoznajem nadzorni odbor i dioničare s tim da je Veledar većinski dioničar. Na  sastanku mi kažu da je cilj  da se  firma reaktivira. Dakle ja moram imati uvid u dokumentaciju, račun, pečat, dugovanja, potraživanja kako bi mogao napraviti elaborat. Nakon toga ja krenem obilaziti objekte u vlasništvu. Odem do hotela Mogorjelo, gradske kafane. Kad sam došao u Počitelj, Veledar mi kaže zašto se raspituješ za hotel kad nije u vlasništvu UIT-a. Kažem  kako nije kad imam papir, a on meni kaže – ne diraj to. Nakon toga ja sazovem sastanak dioničara i nadzornog odbora gdje tražim da me ovlaste da mogu da potpisujem dokumente i da tragam za imovinom. Na  sastanku Veledar u prisustvu advokata Sanela Nezirića kaže – evo mi smo sve pripremili ti potpiši bjanko ove dokumente kako bi to sutra mogao preuzeti. Ja ništa ne sluteći potpišem 7 ili 8  dokumenata.“

Tahir Pervan

Prema tvrdnjama Pervana njegovi potpisi su zloupotrebljeni. Također naglašava da mu je Hasan Veledar više puta prijetio te da je izmanipulisan prilikom potpisivanja notarskog ugovora kojim su nekretnine UIT-a u Počitelju, tačnije 27 nekretnina i 6.000 km2 zemljišta, prodane Hasanu Veledaru za cijenu od 299.999 KM. Novčana sredstva nisu uplaćena na račun UIT-a  obzirom da je u pitanju nadoknada dugova koje je UIT imao prema Veledaru.

„Nakon nekoliko mjeseci meni je rečeno da je imovina UIT-a još početkom privatizacije prodana i da je Ivica Mustapić većinski paket dionica prodao Veledaru s tim da je hotel Mogorjelo prodan za 600.000 maraka u periodu kada je Mustapić bio većinski dioničar. Na sastanku dioničara mi kažu da ne tražim imovinu i da su se oni dogovorili da sve što ima UIT u Čapljini pripadne Hrvatima, a ono što posjeduje u Počitelju Hasanu Veledaru. Nedugo nakon toga dolazi Hasan Veledar i meni govori da idemo do notara Salke Demića u Stocu. Kad smo došli kod notara ja sam shvatio da je jedan od dokumenata koji sam bjanko potpisao upravo ovaj ugovor o prodaji nekretnina Veledaru i tu shvatim da je moj potpis zloupotrebljen. Nakon toga ja se vratim u Čapljinu i sazovem sastanak jer sam shvatio da je u pitanju neki kriminal. Na sastanku mi kažu da ima odluka skupštine dioničara i nadzornog odbora te da ja kao direktor nemam nikakvu mogućnost da odbijem bilo šta.  Ja opet kažem da mi je potpis zloupotrebljen i u tom trenutku Veledar vadi pištolj pred 15 ljudi  i meni prijeti, o čemu postoji i policijska zabilješka jer je bio priveden.“

Zbog neisplaćenih plata Tahir Pervan je tužio dioničare UIT-a Hasana Veledara, Bakalar Branislava, Jelčić Žarka, Krstanović Božu, Vego Zlatka, Smiljanić Vedrana, Karlović Zorana, Stanić Smiljka, Leto Ramiza i Bilić Radu na opštinskom sudu u Čapljini. Tvrdi da je sumnje u legalnost transakcija i kriminalne radnje u okviru UIT-a prijavio i drugim institucijama.

 „Što se tiče tužbe, to niko nikad nije ništa ni uradio. Tražio sam i da katastar obustavi upis imovine, bio sam i u SIPA-i u Mostaru gdje me je neki čovjek bukvalno istjerao iz kancelarije. Bio sam i u finasijskoj policiji gdje sam rekao da sam došao da prijavim kriminal i da me zatvore ako treba jer je pod mojim potpisom učinjen kriminal. Međutim, niko nije ništa pokrenuo zato što iza tih ljudi stoje veze i politika.“

Betonske blokove neću skloniti

Hasan Veledar negira optužbe od strane Tahira Pervana. Naglašava da je nekretnine u Počitelju kupio legalno  kao i većinski paket dionica u UIT-u. Smatra da je Pervan izmanipulisan od strane manjinskih dioničara UIT-a.

„To je moja firma i ja s njom mogu da radim šta ja hoću. Mogu da je prodam drugom, mogu da poklonim dionice. Tahir Pervan je čovjek kojeg sam ja upoznao davno i kojeg sam ja primio u trenutku kad nije imao šta da jede. U tom periodu ja sam tražio direktora u firmi UIT i on me zamolio da ga postavim za direktora. Imali smo jedan prostor u kojem je jedna žena držala kafanu i plaćala oko 400 maraka kiriju i on je uzimao taj novac sebi.  Kasnije se on prodao za neki laptop koji su mu dali neki moji manjinski dioničari u UIT-u i tada kreće protiv mene da piše, da me tuži i da iznosi neke optužbe da sam ga ja silom natjerao da potpiše neke papire.“

Veledar ističe da svako ko je imao finacijska sredstva mogao je da kupi dio UIT-a. Naglašava da je svoj paket dionica za razliku od ostalih dioničara platio kešom kao i da je imovinu UIT-a obnavljao vlastitim sredstvima.

„Ja sam sa 100.000 KM svog novca spasio UIT da ne ide u stečaj. Svi radnici su isplaćeni i dobili su od 8 do 12 hiljada KM otpremnine. Za to sam od UIT-a dobio neke kuće koje su i dan danas devastirane. Što se tiče ovoga što Pervan govori za Počitelj, dolazio je sudski vještak iz Ljubuškog koji je potvrdio da je potpis njegov i što se toga tiče, priča je završena. Pervan misli da meni nešto može naškoditi jer je on blizak s dioničarima iz Čapljine koji su prodali sve iz UIT-a. Od hotela Mogorjelo do ovog staklenika u Počitelju. Hotel Mogorjelo je prodan s tim da ja kao dioničar nisam nikad marke dobio. Već osam godina stoji tužba u kantonu HNK i ništa se nije pomjerilo.“

Činjenica je da je Hasan Veledar upravo ugovorom koji je Tahir Pervan potpisao postao vlasnik ne samo najatraktivnijih nekretnina u Počitelju, parking prostora već i  rezervoara vode kojim se snabdijevaju stanovnici donjeg dijela ovog grada. Zbog postavljanja betonskih blokova na ulazu u stari grad kao i zabrane parkiranja vozila na parking prostorima u njegovom vlasništvu došao je u sukob sa stanovnicima Počitelja.

Betonski blokovi na ulazu u Počitelj

„Ja neću više nikome dozvoliti da ulazi na moje parkinge i moju imovinu koju sam legalno kupio. Prije nego sam postavio blokove, nisam mogao doći  na posao od autobusa koji su parkirani na mom parkingu. Moje parkinge koriste, smeće bacaju, ja to kupim i ja jedini ovdje čistim i plaćam rasvjetu, saniram puteve i vodovod koji i oni koriste. Što se rezervoara vode tiče ja sam uložio 11.000 maraka u novu pumpu i ovi koji koriste vodu bi trebali plaćati neki paušal od 15 do 20 maraka al’ niko to ne plaća. Počiteljci su uništili ovaj grad i srozali turizam na najniže grane sa svojom prodajom voća na kojoj nelegalno zarađuju stotine hiljada maraka. Otkako sam ja ovdje, 17 godina nikakva turistička inspekcija nije ušla u Počitelj. Jadranka Dizdar je zagradila ulaz i počela naplaćivati karte od 4 do 5 KM i nikakva inspekcija nikad nije došla.“

Počitelj na turističkoj mapi

Jadranka Dizdar iz nevladine organizacije Turist Počitelj smatra da je najveći problem Počitelja nejasna nadležnost i nepostojanje jedinstvene institucije koja će upravljati ovim nacionalnim spomenikom. Navode da je naplaćivala ulaz u stari grad, ne negira.

„Najveći problem sa Počiteljom je upravljanje, jer sve stoji. Počitelj je bio totalno razrušen i Federacija je uložila sredstva kojim su se obnovili objekti u gornjem dijelu grada, nešto je konzervirano nešto je obnovljeno. Izgleda da je svak digao ruke od Počitelja jer došlo je do devastacija nakon što su objekti renovirani. Neko je ukrao instalacije i aluminijska vrata, vrata sa ulaza u tabiju. Nakon toga obavijestila sam ministarstva da smo mi kupili katanac i zatvorili ulaz i da nastojimo to kontrolirati i zaštititi koliko možemo. Mi jesmo jednom eksperimentalno naplaćivali ulaz kako bi vidjeli kako i na koji način bi to funkcionisalo.“

Jadranka Dizdar

Odnos opštinskih struktura vlasti prema Počitelju kao i većinskom bošnjačkom stanovništvu u ovom gradu, Jadranka Dizdar ocjenjuje veoma lošim. Kako tvrdi, sve što nije sa hrvatskim nacionalnim predznakom, u Počitelju se ne podržava.

„Naše turističko udruženje ima nekoliko članova i mi smo vezanih ruka, jer ne možemo ništa napraviti.  Mi smo registrovani kao nevladina organizacija i redovno izmirujemo naše obaveze. Općina bi trebala kao i drugim organizacijama da nam na neki način pomogne. Međutim sve što nije sa hrvatskim predznakom u Počitelju je izbjegnuto. Ne znam koji su razlozi za to, to je jednostavno tako. Mi sami nekoliko godina od kako postojimo pokušavamo nešto napraviti, neku priredbu i nešto vezano za Počitelj. Imali smo Počiteljske noći i slične manifestacije. Obraćali smo se općini Čapljina ali nas načelnik nikad nije ni primio. U razloge zašto nismo primljeni ne mogu ulaziti.“

Prema zvaničnim podacima vlada Federacije u čijoj je nadležnosti nacionalni spomenik Počitelj je u periodu od 2000. godine preko Federalnog ministarstva prostornog uređenje i okoliša a od 2006. godine Federalnog ministarstva okoliša i turizma za restauraciju i obnovu stambenih, vjerskih i drugih objekata uložila 5.759.343,35 KM budžetskih sredstava. Nakon velikih poplava u BiH novčana sredstva su preusmjerena i nisu više dodjeljivana.

Bivša ministrica Federalnog ministarstva okoliša i turizma Branka Đurić naglašava da je u trenutku preuzimanja mandata  nacionalni spomenik trebalo samo predati nekome na upravljanje, međutim, kako tvrdi u toku njenog mandata to se nije dogodlilo.

„Bilo je smiješno da je prethodna vlada donijela odluku o ulaganju i investicijama, a da nije odlučeno ni čije je šta ni šta kome pripada ni ko će upravljati. Znači uložena su ogromna sredstva a mi tada nismo imali kome predati na upravljanje Počitelj. Gradom su periodično upravljali neki ljudi iz mjesne zajednice, neka nevladina udruženja i neki biznismen koji je tu držao restoran. U tom periodu tražili smo najbolje rješenje i bilo je logično da, s obzirom na poziciju, Počiteljom upravlja  općina  Čapljina.“

Sistem upravljanja Počiteljom koji je Ministrastvo okoliša i turizma predložilo Federalnoj vladi identičan je kao za Jajce ili Vodopad Kravica, međutim, prema riječima Branke Đurić zbog političkih odnosa SDA i HDZ takva odluka po pitanju Počitelja, nije dobila potrebnu većinu.

„Ja sam uputila prema Vladi odluku o upravljanju, međutim, tadašnji ministri iz SDA nisu pristali na tu odluku nego je ponovo inicirano da se vidi kako i na koji način je to moguće da se uradi da neko upravlja sa federalnog nivoa što se do danas nije dogodilo. Također, protiv ideje da općinsko preduzeće upravlja Počiteljom pobunilo se i lokalno stanovništvo zbog broja zaposlenih Bošnjaka u općini Čapljina. Međutim, to nije u našoj nadležnosti i mi nismo mogli raditi od općine do općine. Trebao je biti napravljen sistem jedinstven za Federaciju  koji neće zavisiti od čovjeka ili političke partije koja je na vlasti i da onako kako bude u Čapljini bude i u Zenici.“

Federalno ministarstvo okoliša i turizma nema podatke o broju turističkih posjeta Počitelju. Također, nemaju ni pojedinačnu strategiju razvoja turizma za ovaj lokalitet. Nezvanične procjene su da Počitelj na godišnjem nivou posjeti oko 100.000 turista. Načelnik opštine Čapljina Smiljan Vidić ističe da od turističkih posjeta opština nema nikakvu finansijsku korist. Iz tog razloga opština je pokrenula proceduru formiranja J.P. Turist.

„Mi smo pokrenuli proceduru formiranja J.P. Turist kako bi, ne samo od Počitelja, nego i od ostalih turističkih vrijednosti Mogorjelo- rimska vila Rustika, stari grad Gabela, Desilo, Trebižat lokalna zajednica imala koristi. Na ovaj način bi se uveo red u anarhiju koja vlada na ovim destinacijama, otvorila nova radna mjesta a zaradilo bi se i nešto novca. Međutim J.P. Turist još uvijek nije s entitetskog nivoa preuzeo upravljanje nad spomenicima koji se nalaze na području općine Čapljina. Postoji spremnost relevantnih čimbenika jer je konačno svima jasno da je postojeće stanje najgore i za spomenike i za lokalnu zajednicu.“

Smiljan Vidić

Smiljan Vidić naglašava da je lokalna vlast u proteklih devet godina nizom realiziranih projekata pokazala da ne pravi razliku među stanovnicima opštine. Opstrukcije koje su nastale nakon formiranja J.P. Turist, prema njegovim riječima, rade oni koji koriste sadašnju situaciju za rad na crno.

„Kadrovska struktura zaposlenika je onakva kakvu sam je zatekao. S druge strane uposleno je više Bošnjaka i Srba na različite pozicije, uglavnom se radi o visokoobrazovanim kadrovima liječnici, profesori itd. Upravljačke strukture J.P. Turist ne postoje jer su se odmah nakon odluke OV pojavile snažne opstrukcije ovoj zamisli. Ideja je bila da NO broji pet članova, tri Hrvata i dva Bošnjaka. Procedura Natječaja nije završena jer želimo najprije završiti proces preuzimanja ovlasti s većih razina vlasti. Opstrukciju, ovoj po meni dobroj ideji, rade oni koji sada koriste nered koji vlada za rad na crno i sticanje osobne dobiti.“

Opstrukcije ideje da Počiteljem upravlja opština Čapljina za Jadranku Dizdar sasvim su opravdane s obzirom da opština do danas nije uložila nikakva sredstva u infrastrukturu. Za Jadranku Dizdar sporno je i imenovanje Hasana Veledara u privremeni nadzorni odbor J.P. Turist.

„Općina nikada nije učinila ništa za Počitelj. Od upošljavanja ljudi, ulaganja u infrastrukturu tako da su ljudi ovdje skeptični. To što je Hasan Veledar u nadzornom odboru najbolje govori kako je općina zamislila da to preduzeće funkcioniše. Mislim da je Počitelj jaka destinacija tako da je kao takav jako interesantan. Općina je uz Počitelj prikačila Mogorjelo i Gabelu što nije uporedivo. Sasvim je logično da bi se ogromna količina novca koji bi se eventualno prikupljao izlazio iz Počitelja. Vrlo smo skeptični da bi se bilo šta vratilo i da li bi naši ljudi radili jer nismo bili u prilici da razgovaramo sa načelnikom. Samim tim što je u odboru J.P. Turist uzeo ljude koje je uzeo,  nam puno govori.“

U ovakvom ambijentu ne treba nas iznenaditi  činjenica da pojedinci  samoinicijativno naplaćuju ulaz u stari grad, lokalni biznismeni ne samo da kontrolišu vodosnabdijevanje građana Počitelja,  parking prostore, već postavljaju betonske barikade na ulazu u nacionalni spomenik, a strukturalni razvoj turizma u ovom gradu definitivno nikome nije prioritet.

Izostanak političke volje kao i decenijska nesposobnost nadležnih institucija da u nacionalnom spomeniku Počitelj uspostave barem minimum reda ne samo da ostavlja posljedice na kulturno-istorijsko naslijeđe već i na međuljudske odnose u ovom gradu. I sve dok Počiteljom budu upravljali sitni interesi privatnog kapitala pojedinih stanovnika ovoga grada, masa turista će u širokom luku zaobilaziti Počitelj ostavljajući svoje eure, dolare ili funte na drugim lokacijama.