U susret velikom danu pobjede nad fašizmom!

Povezani članci

• KAKO NAS DIS VEŽE
• “Poligon” kao ‘šamar’ uspavanoj sredini
• Putovanje
• MC Pavarotti – program
• Otvoreno pismo “crvenim borcima za državu i za čovjeka„ premijeru Nikšiću i direktoru Grabovici!
• Frontovsko sanjarenje gospođe Ružice!

Piše: Mr Milan Jovičić, dipl.ing.el

U susretu ka velikom datumu pobjede nad fašizmom 09.maj 1945. godine, nemoguće je između  mnogih velikana da se ne sjećamo i velikih naših sinova sa  njihovim  porukama  kroz riječi i djela.

Svakako, najveći sin naših naroda je drug Tito, za čijeg vremena i života pamtimo naše  najveće blagostanje življenja i radovanja, a posebno prisjećajući se sa pozicija ovih današnjih  naših turobnih i teških vremena i događaje koji su iza nas.

Mnoge su njegove poruke zlatna vrijedne i značajne, ali se prisjetimo ovom prilikom slijedeće: „Mi smo graditelji svoje sutrašnjice i gospodari svoje budućnosti„.

Slavko Goldstein: Tito bio najuspješniji vođa protiv fašizma u Europi.

Idući u susret proslavama dana pobjede nad fašizmo moramo se priupitati da li smo ga definitivno u korijenu i dotukli.

Nažalost nismo još jer se isti prerušio u opaki nacionalizam u kleronacionalizam, te ga kao takvoga moramo prepoznati u svakoj pori društvenoga suživota. To su recidivi metastaziranog fašizma u različitim formama opstanka i djelovanja, koji nam je u posljednjim agresorskim pohodima sa istoka i zapada i iskazao svoje pravo mračno lice. Sa progonima i ubistvima, gdje su se zatrli i vjekovni postulati našeg dobrog međususjedskog i komšijskog dijaloga, gdje se bratstvo podastiralo ispod nogu a naše jedinstvo se raspršilo poput  mjehura sapunice i nadraslo je razumni nivo tolerancije i eskaliralo do najvećeg stepena međusobne kolektivne mržnje.

Nažalost da nismo uspjeli i sačuvati tu najveću tekovinu Revolucije, bratstvo i jedinstvo. Nismo uspjeli na vrijeme iz svojih redova skloniti nacionaliste i šoviniste i tako nas je zapljusnuo šovinizam i nacionalizam i dolazi do skretanja sa Titovog puta. Antifašizam danas ne možemo braniti njegovim imenom i Tita ne možemo identificirati s antifašizmom.

„Neofašistički pokreti kao što je npr. Ravnogorski četnički pokret sasvim neometano djeluju na području BiH, a manifestacije i isticanje fašističkih simbola se dešavaju svakodnevno. Uklonjeni su nazivi ulica koje su nosile imena antifašista, a pojavile su se ulice: Draže Mihailovića, Ravnogorska, Mile Budaka i nekih istaknutih pripadnika zloglasne SS Handžar divizije.

Antifašistički spomenici se ne održavaju i nalaze se u veoma lošem stanju, a neki su namjerno srušeni eksplozivom- spomenik na Makljenu kod Prozora“ / citat iz govora Slavka Goldsteina/.

Kada je u pitanju i naš Mostar, upravo i budimo mi ti njegovi i graditelji i gospodari jer je zaista i krajnje vrijeme  ne dozvoliti da nam drugi kroje našu sudbinu iz  proteklih 20-tak godina i kraj im  se ne nazire.

Za neupućene ali znatiželjne dovoljno je ukratko pojasniti zašto je to naš Mostar i postao grad „slučaj„ u našoj državi Bosni i Hercegovini. Iz prošlosti i o prošlosti ne treba mnogo pisati ili govoriti jer se veoma dobro znalo da je bio grad biser u svakom pogledu svoga sadržaja, bitisanja, slobodarskoga duha, revolucionarnog mladalačkog poleta u pripremi i borbi protiv istinskoga fašizma.To je bio grad velikog poletnog industrijskoga razvoja i ugodnoga življenja sa svojim gigantima poput Solpla, Aluminija, Hepoka, Đure Salaja, Šipada i inih drugih proizvodnih destinacija.To je bio grad od behara, mirisnih bašta i dvorišta sa jorgovanima, tulipanima, karanfilima, ružama i inim mirisnim cvijećem u koji su stranci rado dohodili i boravili. To je bio grad velikih umjetnika, slikara, pjesnika i književnika, sportista i vrhunskih boraca koji su afirmisali ovaj grad i često ga dovodili na pijedestal najljepših priča i prisjećanja u svim domenima savršenog zajedništva.To je bio grad za državni primjer gradova velike multietičnosti i mješovitih brakova, što je i činilo ljepotu naših dobrih međuljudskih odnosa, naših različosti u jedinstvenom poimanju, vrednovanju i mogućnostima dobrog i dokazanog suživota, sa poštovanjem, tolerancijom i razumijevanjem.

Nažalost, sve to i još mnogo više od toga, poput davljenika sve je potonulo u prošlost i neki zaborav, jer je upravo nastupajući mračni nacionalizam ili kleronacionalizam na ovim prostorima iznikao i razbuktao se do velikih razmjera, gdje se međusobno ne samo individualci mrze, već je nastupila kolektivna mržnja među narodima.

Recidivi i prisjećanja na fašizam iz Drugoga svjetskoga rata, u ovome  agresorskom ratu i poslije njega, iznikli su kao bujne otrovne biljke i korovi poslije kiše, sa neznatnim cvjećkama i njihovim nekada opojnim  a danas otrovnim mirisom.

Mostar je bio  grad  nekadašnji i Bošnjaka i Hrvata i Srba i ostalih koji su u njemu živjeli , ali je postao grad koji istinski ne treba niti služi niti jednim, niti drugim niti trećim kao i ostalim, već bi trebao konačno da postane grad svih njegovih građana koji bi u njemu živjeli ravnopravno i blagougodno, kako je to nekada bilo. Samo se postavlja ozbiljno pitanje da li će mu ovi trenutni i postojeći nacionalizmi to omogućiti i dozvoliti. Predstoji nam dugoročna i teška borba, uz svo naše razumjevanje, toleranciju i želju za našim ponovnim zajedništvom da se usmjerimo u toj borbi iskorijenjenja svih tih recidiva i svih oblika neofašizma i nacionalizma na ovim našim prostorima.

Prisjećajući se tog velikog dana pobjede nad istinskim fašizmom 09.maja 1945. godine, kao planetarnog događaja i značaja, nikako ne možemo niti smijemo zaboraviti i ovaj naš gradski i mostarski oblik i djeloveanje neofašizma od 09.maja 1993. godine, ma koliko to bilo bolno i tužno i za mnoge veoma neprijatno prisjećanje.

EU koja je ne slučajno osnovana na Dan pobjede nad fašizmom i koja kao svoj dan slavi 9.5. je istorijska odgovornost da pomogne antifašističkim snagama da pobjede zlo koje je očigledno pobijeđeno te davne 1945. godine osim na prostorima bivše Jugoslavije.

Mi građani Mostara drastično smo osjetili i u svome biću svu pogubnost djelovanja i fašizma i neofašizma i raznih oblika nacionalizama, isto ne smijemo nikada zaboraviti, ali se svojim angažovanjem i razumijevanjem, tolerancijom i poštivanjem naših različitosti u cilju nastavka dobroga zajedničkoga suživota, moramo izboriti za istinu, pravdu i pomirenje sa praštanjem, ali ne i zaboravom.