ENG
ECCE QUOMODO MORITUR IUSTUS (ili kako umire pravednik)
U spomen drugu, prijatelju i bratu, našem Todoru Pantiću Panti
Autor/ica 👤Roko Markovina
Izdvajamo
- Sve neka ti bude lako, dragi naš Panta, kao i ovo tvoje vječno počivalište. I hvala ti za sve radosti, sitne pažnje i veliku ljubav kojima si nas sve, baš sve, za tvojega življenja, obasipao. Više se, očito, nije ni moglo… a nije niti trebalo.
Povezani članci
„Da bi jutro počelo, sunce mora krenuti
gdje su zvijezde stale.
Da bi pjesma nastala, pjesnik mora pronaći
riječi koje fale.
Da bi život trajao srce mora kucati,
krv kroz vene teći.
A da bi život vrijedio cijela priča, vjeruj mi,
stane u dv’je riječi:
„Budi čovjek“ – znaš li što je to?
Budi čovjek, od početka sve do kraja.
Budi čovjek, jer ako nisi to,
sve što jesi tek je zlato lažnog sjaja.“
(Budi čovjek“ – Robert Pilepić)
Javili su mi, noćas, pred ponoć da je umro, u jednoj bolnici u Švedskoj, naš drugar, prijatelj i brat, Todor – Pantić. Naš Panta. Rekoše, od posljedica dvostrukoga „napada“ Korona virusa, makar da je, i bez njega, bio dobrano načet. Najružnije i najgore vijesti, u pravilu, nikada ne dolaze prije ponoći. Ciljaju nas pogode u srce, da nas shrvaju…da ne možemo zaspati. Javili su mi i da će, po njegovoj posljednjoj želji, biti sahranjen u Mostaru, gradu svojega, a i našega života, za kojega je živio, učio i radio i u srcu ga nosio, eto, i do same smrti. Kako i kada, da će mi javiti, rekoše. A i što bi drugo, u zadnju, poželio ČOVJEK NJEGOVOGA „KOVA“, jer, ljudi takvoga „kova“ rađaju se, zaista, rijetko, i probrano. Probrani su od nekoga nevidljivoga probirača, ne znam kako se zove, ali znam da je „poguzija“, da bira kako mu se „ćefne“, daje, ali i uzima, na isti način… i da obično, izabire one najbolje. Najljudskije i najstručnije. I izabra nam, tako, i najbolje prijatelje, prije i „reda i poretka“. Najprije Đanija, 20. jula/srpnja 1989., a potom, evo i Pantu, 27. maja/svibnja 2021. A bili smo kao braća, gotovo čitav život. I više od toga, bez ovoga…kao. Prava braća. Oprostio sam se i od Đanija, na Sutini, onoga tužnoga ljeta, opraštam se, evo, i od Pante, ovoga „majskoga proljeća“ (koje više sliči na kasnu jesen) i ostadoh, sam. Jedini živući od one naše čuvene „Gimnazijske trojke“, kao „jedna slamka među vihorove, sirak tužan, brez igđe ikoga“- kako napisa veliki Njegoš. I još te tješe: „Šta ćeš – takav je život“. Ma kakav je to život, kad ti drage oduzima „zavazda“ – kako bi rekli Mostarci. Više se smrti u njemu rađa, nego li što života umire. I više se, u njemu gradi grobova – nego li kuća. I ne bi bio potreban baš ni neki veliki brod, da bi se svi od nas -generacijski povezanih, na njega ukrcali, jednoga dana i otplovili. Samo, kad bismo imali kamo i kad bismo znali kuda. Eto…takav je taj, kako ga zovu…život. Pokvaren, prljav, nepravedan, povodljiv i potplatljiv. Sklon krađi, ubijanju i nepravdi. Nikakav. A udara, kad se i najmanje nadaš i uzima, bez ikakvoga reda, ponajprije one najbolje. Evo, i našega Pantu uze, „preko noći“, što si rekao „keks“. A Panta je bio i ostao jedan od najomiljenijih Mostaraca. Najprije, u mladosti, odličan učenik i isto takav nogometaš, pa, potom liječnik, ortoped-specijalista, uvijek spreman da pomogne, samoprijegoran i….vrstan znalac svoje specijalnosti. I drugar i iskreni prijatelj. I ČOVJEK, iznad svega.
Rođen je u Prigrađanima, kraj Mostara, 12.10.1944., kao drugo dijete Milana i Jovanke – Joke Pantić, nakon starijega brata Janka, a prije Bore i Mire. Pokojni Milan dobio je posao „na željeznici“, nakon Drugoga svjetskoga rata i došao u Mostar. Stanovali su u Zaliku, u jednoj maloj trošnoj kući, baš nasuprot ulaza u Sjeverni logor, a teta Joka je bila domaćica. Majka, kakva se samo poželjeti može. Iako je čika Milan, koji je umro dosta rano, sam radio, odgojili su, čestito, svoje sinove i iškolovali ih. Janka, koji je radio kao inženjer sigurnosti na radu, Boru kao inženjera elektrotehnike u “Unisu”, Miru, kao učitelja po mostarskim „prigrađima“, a Todora, kao liječnika-ortopeda specijalistu (uz pomoć općinskoga kredita), jer je bio poseban. U svemu među najboljima. I svima su Mostarci dali isti nadimak: Panta, po skraćenom prezimenu, kako to već oni i znaju. Uz ime, naravno, koje se izgovaralo ispred. Janko i Todor su bili sjajni nogometaši, u juniorskim selekcijama Veleža, svojih generacija. Janko – Panta, u onoj čuvenoj generaciji (1959. – 1961.): I. Čurković, E. Udovičić, S. Dizdarević, A. Ćurić, S. Buntić, M. Stupar. Z. Kažinić, J. Pantić, M. Rebac, R. Janjić i K. Drežnjak. A Todor – Panta, u onoj svojoj i mojoj (1960.-1963.): N. Kulidžan (S. Bilić), I. Kljajo (S. Primorac), Z. Arapović (A. Šarić), M. Pehar (H. Ćatović), M. Margeta (E. Šaran), T. Pantić, Ž. Barbarić (S. Čišić), M. Glavović (Đ. Cvitanović, S. Benca), Z. Brajković (Z. Rebac), M. Kolukčija (R. Markovina), M. Kordić (H. Ćemal). Moj najbolji drugar, Todor – Panta, bio je jedan od najboljih u toj našoj juniorskoj generaciji, a i u “drugom timu” Veleža bilo nas je nekoliko, bio je nezamjenjivi lijevi half (br. 6) i kapetan momčadi. Podsjećao je na čuvenu Veležovu „šesticu“ – Krunu Radiljevića – „Starog“. Rođeni ljevak. Nije ga bilo „nigdje“, a nalazio se svugdje…i uvijek je bio najbolji.
Bio je i kapetan juniorske reprezentacije SRBiH, u Ohridu, 1962. na Saveznom turniru juniorskih reprezentacija SFRJ, u kojoj su igrali i kasniji nogometni reprezentativci SFRJ: Dž. Mušović, B. Bratić, J. Bukal, E. Sprečo i drugi. Bio je jedan je od članova ekipe „Torpedo“, koja je, u finalu malonogometnoga turnira „Kantarevac 1966.“ – malonogometnome prvenstvu Grada (dok smo bili još studenti) svladala sjajnu ekipu „Šantićeve“ (u kojoj su igrali braća Glavovići, M. Kolukčija, K. Kukrica, Neđo „Žuti“,i Z. Vranješ, a branio je S. Bilić) sa 3:1, u sastavu: E. Pekušić, D. Račić, T. Pantić, H. Čatović, M.Mirč, M. Stanić i R. Markovina. Bili smo najbolji drugari i prijatelji, kao braća. Učili zajedno, sjedili skupa u istoj klupi (uvijek druga, u srednjem redu), trenirali skupa u juniorima F.K. „Velež“, sve od VI razreda osmogodišnje škole, do završetka mature u Mostarskoj gimnaziji, kroz koju smo “protrčali“, zajedno, sa svima iz naše gimnazijske generacije, rođenima 1944. i 1945. I bili smo među najboljim đacima. U zadnjoj godini, pridružio nam se i treći juniorski prvotimac iz našega razreda, Hakija Čatović i bili tzv., „vezna linija“: Hakija br. 4, Panta br. 6, a ja br. 10. Uvijek smo „dijelili“ istu sobu u hotelima, kada bismo igrali gostujuće utakmice u tadašnjoj Kvalitetnoj juniorskoj ligi SRBiH (u kojoj je bio uključen i GOŠK iz Dubrovnika, zajedno sa bh. klubovima; Sarajevo, Željezničar, Partizan (Sarajevo), PRETIS (Vogošća), Bosna (Visoko), Borac (Travnik), Borac (Banja Luka), Čelik (Zenica), Sloboda (Tuzla), Iskra (Bugojno) i naš Velež. Panta je bio „kapetan“ i naše generacije juniora Veleža u nogometu i najbolji igrač 1962. i 1963.. Pred njim je bila velika nogometna karijera, slična karijerama tadašnjih Veležovih legendi: Muhameda Mujića ili Krune Radiljevića, ali, on je imao druge ciljeve. Kada smo, 1963. godine, zajedno maturirali, putovi su nam se, privremeno, razišli. On je sa našim trećim najboljim drugarom Dženanom – Đanijem Salkovićem otišao na Studij medicine Univerziteta u Beogradu, a ja na Studij brodogradnje Sveučilišta u Zagrebu. A bili smo, poput ona Dumas-ova „Tri mušketira“ – „svi za jednoga – jedan za sve“. Završili smo studije u redovnome roku, Panta i Đani vratili su se 1969. u Mostar i zaposlili u Medicinskome centru „Dr. Safet Mujić“, a ja u “Brodosplit”, 1970. odraditi stipendiju. Pantići su, tih godina, bili dobili društveni stan u „soliteru“ u Zaliku, živeći lijepo, kao što rade rade složna braća. Potom su se Janko, Todor i Boro oženili, pa je, teta Joka, ostala ondje živjeti, sa najmlađim sinom Mirom. Svi su živjeli u Mostaru i vodili brigu o svojoj majci. Sva četvorica priznati i poštivani, svaki u svojoj struci
Mojim povratkom u Mostar, krajem 1975. i zapošljavanjem u V.I. ”Soko” nastavlja se naše drugarstvo i prijateljstvo, koje je trajalo, evo, sve do jučer, 27.05. 2021., kada su mi, pred ponoć, javili da je preminuo. U izbjeglištvu u Švedskoj, kako sam doznao, od posljedica COVID 19, koji ga je, čak dva puta „pohodio“.
Todor – Panta je specijalizaciju iz Ortopedije završio u Zagrebu 1981. godine, kod ondašnjega poznatog profesora akademika dr.sc. Marka Pećine, kod kojega je i magistrirao 1986. godine, uvijek željan znanja koje će biti u funkciji društvenoga prosperiteta i općeg napretka. I uvijek, među najboljima. Prestao je, aktivno, igrati nogomet već na kraju studija i posvetio se medicini, svim srcem, u kojoj je postao priznati mostarski liječnik, jedan od prvih specijalista za operacije zglobova (koljena, kukova i lakata) u Mostaru, zajedno sa doktorom Ekanom Resulbegovićem. Kao Veležovo “sportsko dijete”, a uz to i priznati ortoped, nekoliko je godina (1973. – 1976.) bio i Veležov klupski liječnik na prvoligaškim utakmicama, a izvodio je i operacije meniskusa koljena Veležovim prvotimcima u mostarskoj Ortopediji, kad god bi to zatrebalo, za vrijeme mandata Sule Repca. Dok sam živio i radio u Splitu, posjećivao me je redovito, kad bi “Velež”, ondje, igrao.
Radio je, jedno vrijeme u Bolnici za koštane bolesti u Stocu, a bio je i gostujući liječnik u Domu zdravlja na Lištici (1983. – 1989.) gdje je, ponedjeljkom, odlazio raditi kao cijenjeni i vrstan ortoped. Oženio se Đulbom Pandur, Mostarkom, 1986., na Lištici/Širokom Brijegu i slavio vjenčanje u tamošnjem restoranu „Kod Kitića“. Kad mu se rodilo prvo dijete, krasna curica, bio sam joj “kum” i dao joj ime Anja. I sve je bilo, kao u bajci. Radili smo, družili se i bili društveno korisni u Gradu.
A onda su se počeli nadvijati „tmurni oblaci“ i redati teške nesreće. Najprije je naš treći drugar Đani, poginuo padom sportske jedrilice, u kojoj je obučavao mlade letače na Glamočkom polju i od njega smo se oprostili 22.jula/srpnja 1989. na mostarskoj Sutini. Mislili smo, tada, da je to i ono najgore što nas je moglo zadesiti u našim životima. Ali, nažalost, nije bilo tako.
Rezervna klupa Veleža neke davne godine(1973/1974.): Hodžić, Vego (rez. vratar iz Čapljine), Mulahasanović, Okuka, Ledić, Hajro Škoro – maser, dr. Todor Pantić – liječnik, Kemal Šestić -tehnički direktor i Sulejman-Sula Rebac – trener)
Onoga, zloslutnoga petka, 03.04. 1992., popodne, kad je “pukla cisterna” u Zaliku, kraj Sjevernoga logora (a što je značilo i početak rata u Mostaru) došlo je i zlo rata u SRBiH. I svekoliki užas. Todor – Panta je, toga dana (kada je započeo kaos u Mostaru), bio dežuran u Bolnici na Bijelom Brijegu, a supruga mu, Đulba (koja je bila u devetom mjesecu trudnoće), zajedno sa malom, trogodišnjom Anjom, zadesila se kod njegove majke, tete Joke, u njezinome stanu u Zaliku. Zavladala je panika. Bježalo se, bezglavo, iz Mostara, sa zavežljajima i osnovnim dokumentima, kako je tko stigao, spašavajući živote. Iz zapadnoga dijela grada, bježalo se, preko Lištice (Širokoga Brijega), prema Zapadu (Hrvatskoj) kolonama automobila, a sa istočnoga dijela grada, preko Nevesinja, dalje prema Istoku (Srbija i Crna Gora) automobilima i autobusima. I njih su troje Pantića, autobusom prebacili, najprije do Nevesinja, a potom dalje, preko Beograda u izbjeglištvo, daleko od Mostara. Iz straha da se ne bi ponovila “kristalna noć” (kako su neki iz SDS-a govorili mostarskim Srbima), a kao što se to bilo dogodilo u Hercegovini i 1941., na početku Drugoga svjetskoga rata. Ondje mu se rodio i sin Olja. Dugo nije znao gdje mu je obitelj, ali smo ih, ipak, uz pomoć nekih dobrih ljudi, koji su znali cijeniti zasluge doktora Pantića za njihovo liječenje i zdravlje, nekako pronašli, negdje u Švedskoj. I Panta je otišao k njima, pod kraj 1992., dobivši legalnu dozvolu da ih posjeti. Otišli smo skupa do Zagreba, a on nastavio dalje, prema Švedskoj. Kad im je, ondje, u “izbjegličkoj komuni” rekao da “zna ugrađivati ljudima kukove i koljena”, objeručke su ga prihvatili i kao vrsnoga stručnjaka-ortopeda jedva dočekali i zaposlili (nakon svladavanja Švedskoga jezika, 1994. godine u jednoj prestižnoj univerzitetskoj bolnici). Kao i suprugu mu, Đulbu, koja je bila rentgenolog. (Panta je, godinama, odlazio raditi operacije koljena i kukova i u bolnicama na sjeveru Švedske). I…ostali su, tako, u Švedskoj, do danas, zahvalni državi i narodu koji ih je primio kao svoje, u najtežem periodu njihova života.
A gdje bi se, u onakav Mostar i mogli vratiti, sa starom majkom i dvoje male djece. I gdje bi to mogli raditi? Pogotovo obitelj iz “miješanoga braka”, koja, jednostavno nije pripadala ni jednome “jatu”, “stadu”,“krdu”, niti “oboru”. Kao ni moja, a niti mnoge druge, uostalom. Jer, nacionalizam je imao, a i još ima, „svoje okrutne zakone i rezone“. Ne podnosi „drugost i drukčijost“ bez obzira o kome se radi, a pogotovo ne „izmiješanost“. Uspjeli su Đulba i Todor ostati zajedno, othrvati se svim prijetnjama i pošastima, podići djecu te sačuvati i otkupiti stan u Mostaru. I ostati ljudi. Pravi, iskreni Mostarci, kakvima su i bili odgajani čitav život. U Švedskoj su im djeca odrasla i završila škole. I rade ondje. Anja se udala (za jednog “našeg” rodom iz Sarajeva) i od nje je Panta dobio unuka Leona. I on je ljevak, pa ako bude “na dedu”, mogao bi postati i dobar nogometaš, što mu, od srca želim. Poput Zlatana Ibrahimovića, uostalom. I sin Olja je otišao “svojim putem”, ali je i on “tu…blizu”, u Gothenburgu. Sretno, odnedavna, oženjen. Najstariji mu se brat, Janko, sa porodicom “skrasio” u Italiji (mislim da je na Sardiniji), najmlađi Miro je u Norveškoj, dok je jedino Boro, sa porodicom, ostao u Mostaru. Da ima bar netko, ondje, od “Pantićeve loze”. Za spomen na dobre ljude i poštenu, pravu mostarsku čeljad. Iako su živjeli i radili u Švedskoj, nekoliko puta godišnje redovito su dolazili su u Mostar. Pogotovo otkako je Panta otišao u penziju/mirovinu. Imao je, stanovitih problema sa hodanjem, pa je pravio dugačke šetnje, svaki dan po 5 km. Svake bismo se godine viđali s njima, kao s obiteljskim prijateljima i “prošetali” bismo našim lijepim životnim uspomenama, jer ih je zaista bilo u izobilju u ovih naših više od šezdesetpet godina prijateljevanja. U Mostaru, Lumbardi, ili u Splitu. Svejedno. Kako to i priliči najboljim drugarima i prijateljima. I braći, na koncu, kakvima smo se doživljavali. Roman bi se mogao napisati, da je vremena. Inače, Panta je bio naš glavni “generacijski liječnik”, pogotovo u ovim starijim godinama i ključni “savjetnik” vezano za bolove u koljenima i kukovima, ali i za ostale zdravstvene „probleme“ naše generacije, uz, opet našu Vesnu Jukić – Oborina. Jednostavno, u njih dvoje svi smo imali najviše povjerenja.
Jedan je bio, pravi i iskreni prijatelj, naš sada, nažalost, već pokojni drugar, Todor Pantić – Panta, kao što je to bio i naš rah. Dženan – Đani Salković do njegove tragične pogibije. Sve do početka aprila, ove godine, makar da je život učinio svoje i da je bio narušenoga zdravlja, još uvijek je zračio plemenitošću, dobrotom i optimizmom. I redovito smo se znali „čuti i vidjeti“ putem “skype”-a i/ili Interneta. Takav je bio naš drugar “Pantolini”- kako sam ga, od milja, nazvao. Jedan i jedini. I zato ćemo ga, uvijek, samo po dobru pamtiti. A Mostar je to znao i umio. Uvijek.
Od Đanija sam se oprostio na Sutini, a od njega se opraštam, evo, danas. Nažalost, tužnim i teškim „slovom“ i povodom, ali…izgleda da mi je tako bilo „zapisano“. „Othodu najbolji, prije vremena“, uvijek je tako i bilo.
Addio, dragi naš Panta, pozdravlja te posljednji put tvoja generacija, tvoja raja i prijatelji od kojih odlaziš u nepovrat. Pozdravlja te u stavu mirno, licem punim neprebola, ponosna na sve ono što si s njima i za njih učinio.
Ostala je mastionica i pero i sve što se perom piše, kao nijemi svjedok “da je svaki čovjek uvijek na gubitku”. Ostale su hiljade zdravih ljudi, žena i djece, koje si liječio i izliječio, živote im ugodnima učinio, jer si sve to radio sa profesionalnom ljubavlju prema struci, velikim znanjem i odgovornošću. Ostali su tvoji najmiliji, Đulba, Anja i Olja, sa porodicama, i mali Leon, kao i tvoja braća sa svojim porodicama…ostali smo, na kraju, i svi mi da nastavimo priču o tebi, koju si,prije 77 godina,svojim prvim koracima, počeo pisati. I sjećati te se u uspomenama.
Addio, dobri naš druže, i neka ti ne bude teška ova škrta zemlja Hercegova, od koje si odlazio i kojoj si se uvijek, sa radošću, vraćao. Neka ti budu lake Mostarske kiše s proljeća i s jeseni, i bura kad „udari“ niz Neretvu, kao i onih dana dok smo drugovali. Neka ti bude lako i ono mostarsko sunce u ljetno popodne i njegov „ćelopek“ – kako smo ga zvali. I noć i … vječna tama. Jer, kako još davno zapisa naš drugar, Đani:
„A nad Mostarom cvjetaće ruže
i ptice će plesti proljetni šal,
sloboda će pjevati najljepše pjesme,
dizaće nas plima,nosiće nas val.”
Dizat će nas i nosit će nas do uspomena. I, nezaborava. Jer, bio si jedan od najboljih iz generacije, kojega ćemo se i mi, još preostali, rado i s ponosom uvijek sjećati. I čuvati u uspomenama.
Addio dragi prijatelju i hvala ti na svemu, uz nadu da ćemo se možda ipak negdje sresti, barem tamo – među zvijezdama, kojima si, od samog početka pripadao i kojima se sada samo vraćaš, ako nama, običnim smrtnicima, bude tamo, ikada, dostupno. Jer, bio si jednostavno PRAVI ČOVJEK U SVAKOME VREMENU, a to je, ipak, najteže biti, znajući dobro da „SVE PROLAZI NEPROLAZEĆI I SVE OSTAJE I KADA JE VEĆ, ODAVNO, PROŠLO“. Tako neka bude i s našim sjećanjem i uspomenom na tebe.
Počivaj u miru pod ovom zemljom mostarskom, koja će nam, siguran sam, svima biti jednaka, kad jednom, na kraju, u nju dođemo, i onima ISTOČNIMA, i onima ZAPADNIMA, a i nama koji smo NA TREĆOJ STRANI RIJEKE, kad je, na kraju, još samo to ostalo. I neka nađe spokoj tvoja dobra duša u vječnome boravištu. Duša koja nam je pokazala kako se „može umrijeti bez straha, ili barem bez užasa“, duša „koje sama sebe kori“, duša „koja se uvijek pozivala na vrijeme – početak i svršetak svega“, ali i na to da je „svaki čovjek uvijek…na gubitku“. Duša prava, duša mostarska, rajinska i duša koja je svih tvojih 77 godina znala da se može lijepo živjeti u zajedništvu kada se cijeni „svoje“, a poštuje i voli ono „drugo i drukčije“.
Sve neka ti bude lako, dragi naš Panta, kao i ovo tvoje vječno počivalište. I hvala ti za sve radosti, sitne pažnje i veliku ljubav kojima si nas sve, baš sve, za tvojega življenja, obasipao. Više se, očito, nije ni moglo… a nije niti trebalo.
ET ERIT IN PACE MEMORIA, EIUS. Tako i umire, ČOVJEK i pravednik.
I neka bude vječan i naš spomen na te.
Negdje u Europi, 28.05. 2021.
U ime tvoje generacije, koja te, s tugom, ali i iznimnim ponosom ispraća,
Tvoj drugar Roko Markovina.
Autor/ica 👤Roko Markovina
