U duši mi je Bosna i Hercegovina, al’ na srcu moja Bosna!

Izdvajamo

• Zašto ne reći jasno i glasno, prije svega našim domaćim sugradjanima i medjunarodnim faktorima, da su upravo ti izvori pogubnosti i INDENTITETI takve politike, vladajućih stranaka u Hercegovini / ili Herceg Bosni / HDZ-a sa Draganom Čovićem i u Republici srpskoj SNSD-a sa Miloradom Dodikom.To sve vide i znaju i vrapci na granama, te svaka indentifikacija sa tim strankama i njihovim politikama, ne može amnestirati niti pojedince, a još manje i narode koje predstavljaju.

Povezani članci

• Premijer Nikšić i njegovi konvertiti!
• Premijera predstave “Šta ćemo sad” u Narodnom pozorištu u Mostaru
• Marčelo promovira svoj novi album “Napet Šou” u OKC Abrašević
• Zija Dizdarević: ZAVNOBiH – obezvrijeđena dragocjenost
• Ante Tomić: Ljubuški Schindler
• Slavo Kukić: Zajedničko sluđivanje naroda

Bosno moja ponosna i prkosna, tvoje livade i šume, tvoje rijeke i sva prirodna bogatstva, sa vrijednim i poštenim tvojim ljudima, slika je i prilika Švicarske u malom, civilizovane, demokratske i visoko socijalne zemlje.

Bosno moja, ja sam tvoj Bosanac i rodjeni Sarajlija, tvoj normalni gradjanin i kosmopolita, tvoj zaljubljenik, poštovalac i čuvar svih tvojih tekovina i vrijednosti. Ma koliko ti bila mala u svjetskim razmjerama, makar bila i „fildžan„ država, kako te tvoji dušmani često prizivaju, ti si velika i najveća na svijetu za sve nas koji te vole i obožavaju i koji te nikada ni po koju cijenu neće izdati, a mnogi su tvoji zaljubljenici već odavno i žrtvovali svoje živote za tvoje vrijednosti i nadanja.

Bosno moja, ja tvoj Bosanac, obišao sam svijet i mnoge njegove zemlje proputovao, ali tvoga bosanskoga duha i meraka, dobrote tvoga čovjeka Bosanca i tvoje divne metropole i Baščaršijskih doživljaja i ushićenja nisam nigdje dočarao niti doživio.

Bosno moja ponosna i prkosna, Sarajevo ljubavi moja, da li ste dovoljno i opjevani i raspjevani u mnogim već slušanim tvojim pjesmama, to neka naša mladost i buduće generacije dopjevaju i u svemu tome uživaju, kako smo i mi stariji znali i umjeli to stvarati i koliko su nam dušmani naši omogućili da isto i sačuvamo.

Moje asocijacije i inspiracije na mnoga naša svakodnevna dogadjanja sa nama i oko nas, motivišu me upravo sa ovakvim početkom, neke slavopjevke mojoj Bosni. Živimo u vremenima velikih obmana i laži, da ne pominjem već otrcane fraze o kriminalu, korupciji, nepotizmu, pljački, dominaciji, uzurpaciji i diskriminaciji, u različitim oblicima i manifestacijama, javno ili tajno, što je već i svakome našem gradjaninu i vidljivo i dovoljno prepoznatljivo, u cijeloj nam državi.

Sticajem okolnosti, u prošlim lijepim i neponovljivim vremenima postao sam mostarski sarajlija, sa ciljem svoga stručnoga doprinosa izgradnji velikoga budućega aluminijskoga kompleksa na ovim prostorima, u interesu nam cijele naše domovine i svih njenih gradjana.

Možda će i biti malo čudno za sve čitatelje koji budu čitali ovaj moj članak, zašto to ja pjevušim o mojoj Bosni a ne i o Hercegovini ili našoj Bosni I Hercegovini. Mislim otvoreno i iskreno, bez i malo žala, ali sa realnošću i istinitosti, da se nalazimo u sadašnosti i stvarnoj zbilji dogadjanja koja se ne mogu tako jednostavno i lako zamotati u oblande nekoga „kvazipatriotizma, lažnoga bratstva i jedinstva, zanemarivajući dogadjaje koje nam svakodnevno stvaraju tamo neke „budale„ ili neki nerazumni i mahniti pojedinci, jer eto prema ovim floskulama narodi ne mogu biti krivci za isto. Zato se i često govori o nekoj pojedinačnoj odgovornosti, da induvidualna je odgovornoast ali smo očevidci i svjesni činjenice da je na našim prostorima kolektivna mržnja, kao posljedica nakaradnih ideologija, agresorskih dogadjanja i njihovih recidiva, odnosno u postojanju očiglednoga neofašizma i ekstremnoga nacionalizma i danas, poslije tolikih postdejtonskih godina.

Ne mogu se otisnuti u neka poželjna sanjarenja, a ne izreći konstataciju da su nam agresije dolazile i sa istoka i sa zapada, a kao posljedica današnjega stanja i postojećega neofašizma su izražene upravo u velikosrpskim i velikohrvatskim nacionalisatičkim stremljenjima da se dokrajči scenarij njihovih ideoloških nakana iz protekloga perioda.

Zašto ne reći jasno i glasno, prije svega našim domaćim sugradjanima i medjunarodnim faktorima, da su upravo ti izvori pogubnosti i INDENTITETI takve politike, vladajućih stranaka u Hercegovini / ili Herceg Bosni / HDZ-a sa Draganom Čovićem i u Republici srpskoj SNSD-a sa Miloradom Dodikom.To sve vide i znaju i vrapci na granama, te svaka indentifikacija sa tim strankama i njihovim politikama, ne može amnestirati niti pojedince, a još manje i narode koje predstavljaju.

Floskule su dječije prirode i lažne ocjene i procjene, da sve što se negativno dešava medju nama, da su rezultat tih nekih „neuračunljivih ili ludih„ pojedinaca, što nije niti tačno niti istinito.

Evo, posljednji dogadjaji sa našim uglednim i priznatim akademikom i univerzitetskim profesorom Slavom Kukićem, da mu se usred bijeloga dana u njegovom kabinetu može nesmetano uvući takav elemenat i nanijeti mu po život opasne posljedice, graniči ne sa pameću ili bezobrazlukom, već je to sasvim jasan primjer fašističkoga čina i djelovanja. Mnogo je takvih primjera i povoda u ovoj Hercegovini i posebno u gradu Mostaru koji su svakodnevno evidentni i već spominjani, postaju za širu javnost i degutantne priče i pojave, ali Bogami za pojedince je i životna briga i problem opstanka i ostanka na ovim prostorima.

Glavni gazda, kreator i mentor ovakve pogubne politike, novokomponovani akademik Čović i njegova stranka se ne oglašavaju i ne ogradjuju od ovakvih postupaka, dotle se nejgov „sestrić„ jer su istoga roda, HDZ-1990 oglašava sa saopštenjem;

“U demokratskoj, slobodnoj i evropskoj BiH, kakvu zagovara HDZ 1990, nema mjesta nasilju i vandalizmu, stoga smo vrlo zabrinuti i iz tog razloga osuđujemo ovaj čin „.

Kada ne bih bio gradjanin grada Mostara i da nisam već preživio već vidjenu i dokazanu golgotu, kada ne bih bio gradjanin ove mi domovine Bosne i Hercegovine, sasvim bi mi priličilo da sam dolazeći stanovnik sa Marsa, pa slušam i čitam ovakve nebuloze, podvale i laži u svakoj izgovorenoj riječji i cjelini sadržaja poruke. Prije svega, gledano sa pozicije grada Mostara i sudbina njegovih gradjana, daleko smo mi i od demokratije i od slobodnoga grada i evropske Bosne i Hercegovine. Sve mi ovo i dalje liči na priču o „bratstvu i jedinstvu „ na ovim prostorima, kao da smo totalno ogluhili, oslijepili i totalno se raspametili. Kome su potrebne ovakve priče, ako ne i našim parlamentarcima i stranačkim liderima, koji putujući po Evropskim metropolama uz obilati džeparac sa pleća njihovih osiromašenih gradjana, mogu i trebaju po Evropi prodavati „muda za bubrege„.

Zato, neka se svaki gradjanin u svojoj sredini, pred ogledalom pogleda i zapita istinski i sudbonosno, koji li je to njegov istinski INDENTITET, koga to predstavlja i šta on lično želi i smatra da je po njegovom ličnom izboru i ukusu.

Dotle ću se ja kao normalni gradjanin srpske nacionalnosti na ovim prostorima, kao i uvaženi akademik Slavo Kukić, kao normalni gradjanin hrvatske nacionalnosti, morati osjećati kao ribe na suhome, do dolaska garantovane slobode, demokratije i civilizovane Evrope, ako preživimo i sve to dočekamo. Svjesni smo činjenice da se od zabrinutosti stranačkih vodja ne može mirno spavati i normalno živjeti.

Uoči 28. juna, kada i pišem ovaj članak, moram se prisjetiti i veoma važnih datuma i praznika a to su ;

Vidovdan, jedan od najvećih srpskih praznika, koga praznuje srpska pravoslavna crkva, kao i dogadjaji vezani za ovaj datum, kao što su ;

– 1389 godine bitka na Kosovu, u sukobu srpske vojske pod vodstvom kneza Lazara i turske vojske pod vodstvom sultana Murata,

– 1914 godine i antentata na nadvojvodu Franca Ferdinanda u Sarajevu, što je i pokrenulo prvi svjetski rat.

Medjutim, ovo su istinski istorijski dogadjaji, koje je istorija da li dovoljno ili nedovoljno rasvjetlila, neka ostane i dalje pitanje za istoriju i generacije i generacije.

Na pragu smo i velikoga praznika naših poštovanih komšija i naših Bošnjaka, sa prvim danima praznika Ramazana i posta, te uz iskrene čestitke za praznik i želje za bolje nam i srećnije dane, u daljem našem zajedničkom životu i u našoj lijepoj i zajedničkoj domovini Bosni i Hercegovini, šta nam je činiti.. Kako istoriju upravo pišu živi sudionici i akteri tih dogadjanja, ne mogu a da se ne prisjetim, moga sunarodnjaka i uvaženoga generala Jovana Divjaka, dokazanoga patriotu i borca za zajedničku nam domovinu Bosnu i Hercegovinu, koji sasvim jasno i glasno ističe, s obzirom da su naše vrle komšije Bošnjaci i većinski narod u ovoj nam domovini, pa veli; „Ako bude i našim Bošnjacima dobro u ovoj državi, bića i nama svima dobro„. Mi, gradjani Federacije gdje smo u manjini kao pripadnici srpske nacionalnosti, ignorisani i odbačeni kao gradjani „drugoga reda„ od velikosrpskih nacionalističkih vladajućih struktura iz RS, kao i nepodobni gradjani hrvatske nacionalnosti kao neposlušnici i nepripadnici lukave nacionalističke HDZ-ove politike, nisu dobro došli ovome entitetu, kao što to i naši cjenjeni Bošnjaci nisu dobro došli u Republici srpskoj.

Očigledna i svakodnevna nastojanja, ovakvih nacionalističkih snaga i struktura i lijevo i desno, da se totalno rastoči zejdničko i nekada jedinstveno, homogeno i multinacionalno biće Bosne i Hercegovine, neće moći dočekati i svoje vaskrsenje, sve dok bude moje Bosne, nužnoga i potrebnoga maksimalnoga jedinstva u našem Bošnjačkom korpusu, te uz neposrednu podršku svih normalnih i ptriotskih opredjeljenih gradjana i stanovnika u cijeloj nam, jednoj i jedinoj domovini Bosni i Hercegovini.

Svakako da svim rezervistima po volji i želji da krenu i kroče u svoju rezervnu domovinu, bilo lijevo ili desno, uz gusle ili gange sa orguljama, želimo srećan put i odlazak, nećemo im niti jednom malom preprekom činiti zabrane, ali isto tako nećemo im dozvoliti da nam i dalje zagorčavaju život na bilo kojem pedlju naše zemlje.

S poštovanjem, Mr Milan Jovičić, dipl.ing.el

Mostar, uoči 28 juna 2014 godine.