ENG
Sergio Šotrić: Ovo je moj grad
Autor/ica 👤Predrag Blagovčanin
Povezani članci
Šta smo mi dijaspori, a šta je nama naša mnogobrojna dijaspora?
Ukoliko ovo pitanje postavite bilo kojem prosječnom građaninu naše otadžbine dobit ćete sljedeći odgovor:
„Pobjegli su kad je bilo najteže. Sad nam dođu mjesec dana sa skupim autima prepuni para i sole nam pamet kako je u Njemačkoj, Danskoj ili Norveškoj. Lako je dvije hiljade kilometara od Bosne i Hercegovine pričati šta bi mi ovdje trebali raditi i kako. Pa što se ne vrate da nam pomognu ako im je toliko stalo do ove zemlje“ rekao je tridesettrogodišnji Š.A. iz Mostara trenutačno nezaposlen kojeg smo zaustavili i anketirali dok je krenuo do obližnje banke kako bi podigao 200 eura koje mu je poslala sestra iz Kopenhagena. Onako, da mu se nađe.
Odnos građana odnosno stanovnika Bosne i Hercegovine prema svojim sestrama, braći, užoj i široj rodbini te komšijama i prijateljima koji su sticajem ratnih i socijalnih okolnosti životnu sreću i fizičku egzistenciju potražili u gradovima daleko od Sarajeva, Mostara ili Banja Luke je krajnje diskutabilan i poprilično licemjeran.
Da budemo apsolutno otvoreni.
Ne volimo ih. Nisu pravi, nisu istinski, nisu originalni Bosanci i Hercegovci.
Fizionomija im se promijenila. Imaju drugačije glave, drugačije poglede, nose čudne frizure, skupe tene i pričaju nerazumljivim jezikom koji je mješavina našeg i zemlje odakle nam dva puta godišnje dođu u familijarnu posjetu.
Zamjeramo im što su otišli, što ne znaju šta je red za vodu te što ikar nikad u životu nisu probali. Ljubomorni smo što ne znaju šta znači biro za zapošljavanje, što im životna preokupacija nije kako će platiti račun za grijanje te što nisu osjetili sve ljepote i bezbrojne čari života u državi koju vode Čović, Lagumdžija, Dodik i naši predivni Bakir.
Doduše treba biti iskren pa reći da nam ne smeta kada nas obavijeste da su nam poslali koji dinar odnosno euro ili da je tetka Munira kupila nova kolica za malog Srđana koja dolaze danas autobusom iz Düsseldorfa u tri i petnaest.
Taj licemjerni odnos nas koji još uvijek nismo otišli i naših ljudi koji žive u inostranstvu možemo analizirati na dvadeset stranica ovog teksta, međutim nepobitna činjenica je da ti ljudi vole ovu zemlju možda čak i više od nas samih.
Kao dokaz ovoj tvrdnji imate primjer Sergia Šotrića. Pedesetogodišnjeg Mostarca koji je pola svog životnog vijeka proveo hiljadama kilometara udaljen od svog rodnog grada. Taj isti Sergio Šotrić u petak je uzeo slobodan dan na poslu, sjeo u automobil i vozio dvije hiljade kilometara kako bi došao na proteste i na taj način dao podršku svom gradu i svojim Mostarcima.
Sergio Šotrić na protestima u Mostaru
Zapitat ćete se zbog čega bi jedan čovjek poput Sergia Šortića barem na dva dana napuštao komfornost života u Njemačkoj kako bi pružio podršku demonstracijama koje realno gledajući na njegovu egzistenciju u Njemačkoj nemaju nikakav uticaj?
Odgovor je jednostavan. Zbog ljubavi prema ovoj državi, ovim ljudima i njegovom Mostaru.
Za razliku od Sergia i hiljada njemu sličnih ljudi sticajem okolnosti rasutih po čitavom svijetu koji su spremni da sve svoje materijalne, intelektualne pa čak i fizičke kapacitete usmjere ka promjenama koje za cilj imaju poboljšanje naših, a ne njihovih života, veliki broj ovdašnjih kvazi-patriota nije spreman da prošeta pola kilometra do Španskog trga kako bi učinio nešto da promjeni vlastitu sadašnjost te da se izbori za budućnost svoje djece.
Iz tog razloga ljudi poput Sergia Šotrića neopterećeni dnevnopolitičkim prepucavanjima i lišeni frustracija koje stvara preživljavanje u ovoj zemlji mogu biti generatori društveno-političkih promjena u Bosni i Hercegovini.
Međutim, postavlja se pitanje: jesmo li mi spremni da naše, tako pogrdno definisano „dijasporce“ prihvatimo kao mnogo više od dvjesto eura mjesečno ili paketa koji treba da stigne iz Kopenhagena, Düsseldorfa ili Osla?
Autor/ica 👤Predrag Blagovčanin
