Roko Markovina: MOJ MOSTAR, KAKVOGA VOLIM I PAMTIM

Povezani članci

• Mali (konstitutivni) narodi
• Ljetni omladinski program Mostar 2014.: Obogatite svoje ljeto!
• Najuža obitelj kninske gradonačelnice Rimac: od siromaštva do posjeda nekretnina vrijednih više od 20 milijuna kuna!
• Vaclav Havel: Podvala etničkih fanatika
• Enki Bilal predstavlja “Cinémonstre”
• Naša stranka Mostar: Koliko mrtvih glava treba da padne da bi vlasti zavele red?

Mojoj generaciji maturanata mostarske Gimnazije iz 1963. godine, koja ovih dana obilježava 50. godišnjicu, mature, živima i mrtvima…u spomen.

Roko

 “Ima jedno malo mjesto, na granici sna.

Vjetrovi su tamo, ni sjeverni, ni južni,

ni topli, ni hladni, nego daleki.

Ljudi tamo, ili plove zvijezdama

ili podižu kragnu…od usnulih ljiljana.

Preko mosta,  zaljubljenog u svoje obale,

zimi se tamo ne ide…

Zimi se tamo čuje samo

šapat pocijepanih krovova.“

(Pjesma o Mostaru,  iz 1990. „Šareno kamenje“, ako se ne varam)

PROLEGOMENA

Bilo nas je 91 maturant 1963. godine, u tri razreda mostarske Gimnazije (dva „njemačka“ i jedan „francuski“). Danas nas je živih 69. Na obilježavanje 50.godišnjice mature, 19.06.2013. godine stiglo nas je 41, ali su uz nas bili i oni koji nisu mogli doći. Od Hakije Čatovića iz Pertha (West Australia), Mustafe-Keme Budimlića (negdje na sjeveru Švedske),  Gorana Babića iz Beograda (slomio nogu dva dana prije okupljanja), Mirka Šagolja iz Sarajeva i drugih, koji su svoj izostanak „opravdali“, sve  do Slobodana Praljka iz Haaga, kojega nismo ni pozvali. A i da jesmo…ne bi došao. Ne zbog zatvora, već zbog srama.

Danas, mi još živi, imamo 69 ili 68 godina (nekoliko nas je pošlo godinu dana ramije u školu). Kažu da je to ružno doba, da su ljudi u tim godinama „i suviše mladi da bi imali želja, ali i suviše stari, da bi ih mogli ostvarivati“, kako jednom zapisa  Veliki Meša.  Ostala su nam još jedino sjećanja, za koje nas, izuzev rijetkih i umnih, nitko više i ne pita. A trebali bi nas pitati. Naša sjećanja ne može nam nitko ukrasti, ni zabraniti, niti srušiti. Naša sjećanja su naše istinito svjedočenje o prošlosti. Prošlost je povijest. A „narod koji iz svoje povijesti nije ništa naučio-ona mu se ponavlja“, davno zapisa Platon Nenadmašni.

Kažu da čovjek postaju žiteljima Grada tek kad u njemu ima grobove. Bolje reći ukopna mjesta svojih najmilijih. Ja ih imam. Puno. I roditelja i prijatelja i Raje (ovo veliko R nije pravopisna  pogreška, već poštovanje). Od Maslina, preko Šarića harema, Pravoslavnog groblja do Sutine. Dakle, ja imam kompetencije govoriti večeras o Mostaru, imam kompetencije i napisati jedan essay o Mostaru kakvog volim i pamtim, u ime svih mojih 69 sudobnika, danas živih. A tih 69 živih, dragih mi ljudi više je nego li je „ikada u jednoj pjesmi bilo ljubavi“, kako napisa Oskar  Premudri.

Pisanje ovog essaya shvatio sam kao svoju zadaću… kao svoj prilog projektu „KULTURA SJEĆANJA“, koga je,  nedavno, pokrenula grupa umnih ljudi sa ovih prostora, sa svrhom da je prikaže istina i samo istina o svemu što nam se događalo zadnjih dvadesetak i nešto godina, pa ma kakva ona bila. Sa jednim jedinim ciljem da se oprosti, ali…da se i ne zaboravi. I da se nikada više ponovi.

Jednom davno, jedan veliki Mostarac, vizionar i zaljubljenik  u Mostar i Hercegovinu, Osman Pirija, na svojim predavanjima na Agronomskom fakultetu u Sarajevu, rekao je svojim studentima i ovo:

„Ako osjetite da nečiji govor vodi aplauzu,

Napustite prostor prije tog čina,

jer čemu lekcija da su populizam i

mediokritetstvo dva brata.

Ali, ako osjetite da nečiji govor

može završiti tišinom i nelagodom,

obavezno ostanite. Jer to će biti lekcija

umu i hrabrosti“

Volio bih da me, večeras, svrstate u ove iz druge kategorije.

Vidim da vas ovdje ima i starijih, ima i  meni dragih osoba iz moje generacije, a ima i dosta mladih. Držim da ćemo se večeras svi složiti u mojoj tvrdnji da za sve što je moja generacija postigla u životu, ( a Mostarci, možda i neskromno, tvrde da smo najbolja generacija maturanata u 120-godišnjoj povijesti mostarske Gimnazije), ponajprije moramo zahvaliti svojim roditeljima, svojim učiteljima i profesorima, ali ponajviše Gradu, koji nas je iznjedrio, odgojio i omogućio da budemo to što jesmo.

Ovo što ću reći, vi stariji dobro znate, ali nije loše malo se podsjetiti, a vi, mladi, trebate to dobro zapamtiti. Neću vam govoriti o Mostaru-kao gradu slučaju, koja je tema bila najavljena za ovu Tribinu, jer to svi vi, koji ovdje stalno živite, bolje znate od mene, koji još uvijek radim na Sveučilištu u Splitu, a živim na trokutu Split-Mostar-Korčula,  i koji tek mjesečno, s nostalgijom, dođe na dan-dva u grad mojeg djetinjstva, dječaštva, mladosti i nekog „srednjeg“ doba.  Neću govoriti o tome, jer ova BiH, u kojoj sam proveo najbolje godine svog života, BiH koja je bila i ponosna, ali „prkosna od sna“, BiH koja 90-tih prošlog stoljeća ponovo „šutke pade“, u kojoj sam bio 6 godina zastupnik u Skupštini (1990.-1996.), već godinama je „Država-slučaj“, pa je i svako mjesto u njoj „mjesto-slučaj“. Poneko mjesto malo lakši, a poneko malo teži slučaj. Ali slučaj-svakako.

Govorit ću vam, večeras, kakav je to bio

MOJ MOSTAR, KAKVOGA VOLIM I PAMTIM

Kao sveučilišnom profesoru, a ponajprije kao Mostarcu i „finoj raji“ (kako me nazva Denijal Behram jedne prilike, javno u pismu), koji taj dični mostarski naziv nije stekao rođenjem (Dalmatinac sam i u Mostar su me roditelji donijeli kad sam imao tek oko 9 mjeseci i otada sam  kao „pupčanom vrpcom“ vezan za Grad i njegove žitelje), već vjerojatno svojim ponašanjem, radom, djelom, elokvencijom, statusom, znanjem, principima ili nečim drugim…, neka mi bude dopušteno kazati nekoliko uvodnih riječi. Radi boljeg razumijevanja i mene, koji se sjećam i sjećanja na naš Grad, koje stavljam na papir.

Ni nakon toliko godina (a prošlo ih dvadeset i jedna) od početka rata u Hrvatskoj, BiH i Mostaru, razloge tog rata ne mogu dokučiti, ni prihvatiti, niti razumjeti, pored svih vlastitih nastojanja, analiza i spoznaja, pogotovo nakon njegovog poražavajućeg rezultata. Pogotovo ne mogu prihvatiti podijeljeni Grad, a posebno ne obrazloženje koje stalno navode oni koji ga podijeliše i koji, kao i većina „loših matematičara“, ne znaju da nije djeljivo ono što se ne može podijeliti „bez ostatka“ i koji temeljne razloge tim podjelama „vide“ u stalnom ponavljanju kako „među nama postoje značajne razlike“ poradi kojih žitelji Mostara, a i čitave BiH „ne mogu više zajedno“. Ali, postavlja se temeljno pitanje: kako su naši pređi mogli stoljećima živjeti zajedno u svim državama na ovim prostorima i to pod svim zastavama koje su se nad njima vihorile, i to svi narodi, svaki živi stvor, u Mostaru pogotovo (a bilo ih je 22 različite nacionalnosti), i to urednim civiliziranim življenjem? I kako nikome takav život nije smetao, niti je ikome u njemu bilo „tijesno“? Iste takve „razlike“ među nama morale su postojati i ranije.  Pa kako se onda moglo? A moglo se. O tome su svjedočili moji pokojni roditelji i njihovi prijatelji čitavim svojim životom, a i ja, evo, o tome svjedočim, svim svojim godinama.

Mi smo u ovom Gradu imali puno toga zajedničkog, puno toga što nas je povezivalo, a ne razdvajalo, puno toga što nas nikad nije moglo podijeliti…i u tome je cijela istina. I to nam daje za pravo živjeti zajedno. Stvarne „podjele“ u Mostaru, kako i u mojem djetinjstvu, dječaštvu i mladosti, pa tako i u nekom zrelom dobu, mogle su se svesti samo na jednu jedinu razinu: jesi li pripadnik Raje i njihovog kodeksa ponašanja ili si pripadao onima drugima- „papcima“ ili još gore, „đubradima“, koji su bili ta druga i treća kategorija klasifikacije. Ta jedina stvarna „podjela“, bila je, čini mi se i danas,  najpoštenija i najispravnija, iz prostog razloga jer je isključivala bilo kakve nacionalne, religiozne, spolne, rasne, kulturne, intelektualne i slične razlike. Ako si bio OK, onda si bio Raja,  ako nisi – onda si bio „papak“ ili „đubre“! I točka.

A tu moralnu podobnost i pripadnost jednoj od te tri kategorije određivala je Raja, „čaršija“ i ljudi u njoj. Milimetarski precizno i…nepogrješivo. A „titula“, koja bi se dobila od „Raje“ ili od „čaršije“- nosila se čitav život. Do smrti. I mogla se dobiti, ili izgubiti samo jednom. Kod Raje nije bilo “popravnog ispita“. Teško je „papak“ ili „đubre“ mogao postati Raja, jer je klasifikacija bila po karakternim i moralnom principu, a oni se teško mogu mijenjati. Pogotovo ne u nekim zrelijim godinama.

Tek unutar te, ključne, rekao bih i „primarne razlike“, mogle su se pojaviti i neke druge, „sekundarne razlike“, o kojima Raja nije posebno vodila računa.  Možda u VJERI (RELIGIJI), KULTURI, TRADICIJI, OBIČAJIMA, sasvim mala bila je u JEZIKU I DIJALEKTU (moj Dalmatinski-kratki akcent bio je, na daleko, prepoznatljiv unutar dugog i razvučenog Mostarskog), možda u NAČINU OBRAĆANJA I OPHOĐENJA, u IZGLEDU, NAČINU OBLAČENJA,  u KVALITETI UČENJA I PROVOĐENJA NAUČENOG ili u KULINARSTVU ( Moja pok. majka se uporno trudila napraviti „sogan-dolmu“, koju sam obožavao, ali joj nije uspijevalo, kako je to uspijevalo Zininoj rahm. neni Fati). Drugih , bitnijih „razlika“ nije bilo, niti sam ih ja za života spoznao. Istini za volju, o njima nismo ni vodili računa.

A takva vrsta različitosti, zapravo je BOGATSTVO svake multietničke i multinacionalne sredine, posebice grada kakav je bio Mostar. Bio, kažem, sve do 1990. godine, jer danas Mostar to više nije.

Tako je bilo, uostalom, u mnogim gradovima na ovim tužnim prostorima Balkana („zemlje krvi i meda“), posebice u VUKOVARU i SARAJEVU, koji su, pored Mostara bili „model za udžbenike o zajedničkom življenju“, kroz daleku i bližu povijest. I zato su, izgleda, bili i prve mete bezočnog uništavanja. I zato su doživjeli ovakvu kataklizmu u zadnjem ratu i ovakvu neviđenu „metamorfozu“, vrativši se, iz 21. u 17. stoljeće. I nema popravka, ni povratka. Barem se ne nazire dok ovo pišem. Jer za svaku sustavnu (ili sistemsku-svejedno) promjenu, potrebna je revolucija, bilo „oružana“ (danas-neizvodiva), bilo „baršunasta“, bilo „narančasta“, bilo „tiha“, bilo „građanski neposluh“…a danas je nema tko izvesti.

Te „razlike“, međutim, stalno spominju današnje političke „elite“, spominju ih oni koji su započeli rat (1992.-1995.) i ostvarili neracionalne diobe s njim kako bi opravdali toliki broj bespotrebno uništenih ljudskih života, domova i brakova, toliko stvorenih ljudskih i moralnih „fukara“, koje su se, na račun svega toga što se dogodilo, enormno obogatile. „Razlike“ spominju i oni koji su započeli nacionalne podjele 90-tih prošlog stoljeća, koji su se, također, obogatili u ratu, na tuđi račun i to žele i dalje. Spominju ih i oni koji ne osjećaju ni trunku srama niti stida za ono što su u ratu i nakon njega učinili, spominju ih i sitni „nazovi političari“, koji još uvijek zaluđuju narod, kako bi ostali na vrhu, a po svemu pripadaju samom dnu …

I konačno, što su nam svi oni donijeli? Uništenu zemlju i narod bez nade za bolje sutra!

A da su barem imalo čitali povijest ( o učenju da i ne govorim) znali bi da je biskup mostarski, Alojzije Mišić, u sami osvit Drugog svjetskog rata, javno u Mostaru govorio i ovo:

„Naše narode čekaju teška vremena.

Budimo jedinstveni, jer podijeljeni bit ćemo uništeni“.

Ljude su u Mostaru, osim zajedničke Sutine, dijelila samo groblja, bolje reći, ukopna mjesta (a i ona su bila  obiteljski nasljeđivana od njihovih prednika) jednostavno iz razloga različitih načina sahranjivanja, različitih molitava i znakovlja, jer tamo, gdje mrtvi odlaze i te  sitne, naslijeđene, različitosti ionako više nisu važne…i „crni obrazi“, za razliku od čistih, slijedeći onu narodnu da će „voda sve oprati, do crna obraza“. A u Gradu i u BiH to je  oduvijek, sve do dan-danas, bilo iznimno važno.

Za one kojima to nije znano, podastrijet ću i nekoliko aksioma ( tj. pojmova o kojima se ne raspravlja i koji se ne dokazuju) a koji su jako važni općenito za život i napredak i koji bi trebali biti glavna vodilja u ponašanju i djelovanju tzv. „političkih elita“, ali i pri predlaganju i odabiranju „visokih“ državnih i gradskih dužnosnika, jer to, očito, ne znaju:

Kultura je, u širokom smislu sve što je stvorilo ljudsko društvo i što postoji po tjelesnom i umnom radu ljudi, za razliku od prirodnih pojava.

Duhovna kultura je skup rezultata društva u znanosti, umjetnosti, u organizaciji društvenoga i državnoga života; u običajima i moralu u svakoj historijskoj epohi. U klasnom društvu kultura ima i klasni karakter.

Materijalna kultura je skup sredstava za proizvodnju i drugih materijalnih vrijednosti društva na svakom historijskom stupnju.

Nacionalna kultura su historijske tradicije, moral i običaji, jezik, književnost i umjetnost svakog naroda; stupanj savršenstva postignut u vladanju ovom ili onom granom znanja ili djelovanja ( kultura rada, kultura govora, tjelesna kultura i sl.)…obrazovanost uopće, prosvjećenost.

( Bratoljub Klaić, Veliki rječnik stranih riječi, Zora, Zagreb, 1966. str.701.)

 Dakle…kultura je, u općem smislu, obrazovanost uopće, prosvjećenost, tj. skup rezultata društva u običajima i moralu u svakoj historijskoj epohi. A kulturno stvaralaštvo je, u najužem smislu, sposobnost pojedinaca ili skupine ljudi da iskažu neke svoje radnje, stanja ili zbivanja na poseban, neuobičajen način, koji vodi napretku. U svakom društvu i u svakoj historijskoj epohi.

Može se govoriti o kulturi u svim segmentima ljudskog djelovanja: rada, ponašanja, ophođenja, jela, umjetničkog stvaranja, govora, življenja, čitanja, odijevanja, sporta i td. i td., ali je krajnje vrijeme da državne, političke i gradske „strukture“, svugdje na ovim prostorima  konačno shvate da je:

– SVEKOLIKA KULTURA POTREBA i da se ona konzumira,  poput hrane, vode, kave, cigareta, vina…ISTO KOLIKO JE I ŠKOLA, UČENJE, RAD I PLAĆANJE IZVRŠENOG RADA nasušna potreba svakog bitka,

– SVEKOLIKA KULTURA LICE I OZRAČJE ŽIVLJENJA U DRŽAVI I GRADU…da se ona se krade, ne zabranjuje, ne izvodi kriomice, ne uništava…da se ona potiče i dariva.

– DOSEGNUTA RAZINA SVEKOLIKE KULTURE U DRŽAVI I GRADU, U JEDNOM RAZDOBLJU ŽIVLJENJA POVIJESNO SVJEDOČENJE GENERACIJAMA  O NJEZINIM TVORCIMA ILI RUŠITELJIMA…koje će našim nasljednicima govoriti za nas ili protiv nas, u nekom budućem vremenu, kad nas nitko više neće pitati ni tko smo, ni što smo, već zašto smo nešto učinili ili ne učinili.

– KULTURA JE PROCES UNIVERZUMA I NE SMIJE, NITI SE MOŽE, DIJELITI PO NACIONALNIM KRITERIJIMA, jer, jedina realna podjela u kulturi može biti  je li ona DOBRA ILI NIJE DOBRA. Ako je dobra- ljudi će to prepoznati i konzumirati ju, a ako nije dobra, ljudi će je ignorirati i ona će propadati do konačne propasti. Kao i sve drugo, uostalom.

Isto se može preslikati i na sport, školstvo, zdravstvo, društvene aktivnosti i sl.

Ali, kome, dođavola, ta kultura danas u Mostaru i u BiH treba? Pa zar nije lakše vladati zaluđenim i zatupljenim narodom? Dok traje – traje!

I još nešto. U narednom vremenu, a po mojem sudu proći će još nekoliko generacija u podijeljenoj državi  BiH i njezinim mjestima (pa tako i u Mostaru) neće se moći živjeti od rada na različitim poljima kulture, bez obzira tko ju bude stvarao ili kojem „ narodu“ pripadala, sve dok se ne stvori svijest o potrebi  za kulturnim uzdizanjem, o bogatstvu u različitosti kultura (kojima je Mostar prije rata obilovao) i, naravno, dok se gospodarstvo u Mostaru i u BiH, ne podigne na razinu primjerenu standardu i punjenju proračuna iz kojeg će se izdvajati sredstva i za kulturne sadržaje. I dok se država ne bude voljela i gradila, a ne mrzila, varala i rušila.

No vratimo se Mostaru. Teško mi je to priznati, ali moram reći: u današnjem Mostaru, u mnogo čemu, pa i kulturi, trebat će početi od početka, jer, sve što je stoljećima građeno-uništeno je. A grad koji ostane bez kulturnih događanja, kojemu kultura, općenito, ne znači ništa, koji ne odgaja svoju mladost u smislu potrebe za kulturom, učenjem, sportom i radom osuđen je na propast i sva će se pogubnost takve svakodnevice osjećati generacijama u budućnosti. O migraciji i siromašenju zbog odlaska najkvalitetnijih, pogotovo mladih ljudi, da se i ne govori. Jer, kad nestane kultura kao „obrazovanost uopće, prosvjećenost, tj. skup rezultata društva u običajima i moralu u svakoj historijskoj epohi“, onda ostaje samo prazan prostor, nakon kojega će se, kad-tad, morati početi ispočetka…sa amebama, bičašima i ponekim sitnim organizmom.

Mostar je, u svojoj prošlosti, imao čitavu plejadu umnih i kvalitetnih ljudi, intelektualaca, znanstvenika, kulturnih stvaralaca, sportaša, gospodarstvenika/privrednika i drugih odličnika na raznim poljima, ljudi s vizijom s kakvima bi se malo koji drugi grad, čak i znatno veći, mogao usporediti, svih nacionalnosti. I institucija, naravno…počevši od mostarske Gimnazije, preko svih ostalih institucija koje je imao, do Teatra Lik, koji je, čini mi se, u ono moje vrijeme, kao kulturna institucija, zadnji bio osnovan (osnivač i voditelj-Nedžad Maksumić). I što je najbitnije, Mostar je imao sjajnu publiku, koja je bila „gladna“ takvih sadržaja i dostojna svih njegovih kulturnih institucija. A tek izložbe, pa koncerti, pa večeri poezije i klapske pjesme, pa plesne i folklorne večeri, pa nastupi KUD-ova, pa „Camarad“-a rah. Keme Dedovića, pa „Cabaret“ rah. Đanija Salkovića, pa…A najveća vrijednost Grada, od kad pamtim, bili su njegovi ljudi…njegova Raja (udružena po različitim dijelovima Grada), kako smo se tada, u različitim stadijima uzrasta, nazivali.

Nažalost, od svega toga, osim tek nekoliko pokušaja pojedinaca, danas u Gradu nije ostalo gotovo ništa. Nema onakve organizacije Raje, nema institucija, nema kulture, nema gospodarstva…Nema ništa.

MOJA SJEĆANJA

Na mjesta koje smo posjećivali u slobodno vrijeme(radi druženja, zabave, kulturnih sadržaja i dr.)

A mi smo imali doista sjajnih mjesta na kojima smo se družili i ugodno zabavljali, uživajući u „svom materijalnom siromaštvu“. Kao srednjoškolci posjećivali smo i aktivno sudjelovali u svakodnevnim događanjima:

U Omladinskom klubu (Podrumske prostorije Gimnazije), kojega smo sami uredili, u Domu mladih na Rondo-u, u prostorijama RKUD„Abrašević“, u prostorijama P.D. „Prenj“, prostorijama Odreda izviđača „Ivo Lola-Ribar“, ljeti na bazenu, na sastajanju ispred „Revije“ ( svaka od Raja imala je svoje mjesto gdje su se sastajali), u šetnjama i razgovorima na Korzo-u ( od Musale do Rondo-a i natrag), u prostorijama sportskih društava, u Narodnom pozorištu, u kinima „Zvijezda“ i „Partizan“(prvi cinemascope), u maloj kavani blizu Starog mosta u „Priječkoj čaršiji“, na kućnim zabavama („žurevima“) sa Rajom iz razreda.

Kao studenti (neki su studirali u Mostaru, a neki u drugim većim gradovima bivše države: Sarajevo, Zagreb, Beograd, Ljubljana, Novi Sad… i većina nas se vratila u Mostar, donoseći sa sobom, pored profesionalnog znanja i druga znanja, posebice ona vezana za različite oblike kulture, života i rada koje smo, studirajući, naučili i spoznali kao prijeku potrebu) sastajali smo se:

– na ćošku kod „Titovog mosta“, u „Express restoranu“ ( u prizemlju sadašnje srušene Privredne banke-Sarajevo), na terasi kavane „Rondo“, u RKUD„Abrašević“ ( ples, matineje, amatersko kazalište, bašča), prostorije P.D. „Prenj“, prostorije Izviđača „Ivo Lola-Ribar“, prostorije „Aero-kluba“, ljeti na bazenu i bašča hotela „Mostar“ ( gdje su bile plesne večeri), ispred „Revije“ i na Korzo-u, u Narodnom pozorištu i njegovoj kavani, u kinima „Zvijezda“ i „Partizan“, u Teatru Mladih, na Kantarevcu, u Domu mladih i kavani „Kod Šo“-a, na kućnim zabavama.

 S početkom “ozbiljnog života” :

U starijim godinama, potrebe za druženjem svakako da su postale i veće. Pojavila se t televizija, povećao nam se standard življenja, počela su nam se rađati i djeca, koja su se, poput nas, međusobno družila od malih nogu. Sastajali smo se:

– Hotel „Bristol“- kavana, hotel „Neretva (Crveni restoran), hotel „Mostar“ (ljetna bašča gdje se plesalo), prostorije RKUD „Abrašević“ (amaterske predstave, bašča i restoran „Kod Pave gdje je bio najbolji roštilj), Tenis klub „Mostar“, ljeti bazen, sportski centar Buna“, Narodno pozorište, Teatar mladih, Dom kulture, Kino „Zvijezda“ i Kino „Partizan“, na kućnim druženjima (svakog petka okupljali bismo se na skromnim večerama kod nekoga od Raje te sa djecom i na rođendanima).

Bila su to draga nam mjesta, puna dobre atmosfere, koja bi se druženja, obično, završavala gitarom i pjesmom („hajd’mo jednu što svi znamo“) do ranih jutarnjih sati, jer, subotom (osim jedne radne subote mjesečno) nije se radilo.

Na javna događanja iz „predratnog“ Mostara

Bilo je dosta mjesta koje smo navedenim prigodama posjećivali:

Narodno pozorište: gostujuće operne predstave, gostujuće i domaće dramske predstave, koncerti Simfonijskog orkestra, koncerti KUD-ova, izložbe u predvorju i sl. (Safet Čišić, Abdurahman Nametak, Borivoje Borozan, Ahmet Obradović)

RKUD „Abrašević“: igranke, predstave amaterskog kazališta, koncerti, u dvorištu su se održavali i boksački mečevi ( Mostar je imao i boksački klub „Velež“ s nekoliko sjajnih boksača: Besim Slipičević, Dragan Zovko, Mithad Smajić, Fehim Alunović). ( Ante Karačić)

Stadion „Kantarevac“:ljetni koncerti poznatih pjevača, prvenstvene rukometne i košarkaške utakmice, tradicionalno ljetno prvenstvo Grada u malom nogometu, u mojim mlađim godinama i „Prvi pljesak“.

Olimpijski bazen: (mnogi i ne znaju da je Mostar, u bivšoj državi, bio drugi grad koji je imao 50 metarski bazen,  odmah nakon Zagreba i da se na njemu, 1960. godine održao plivački susret reprezentacija SFRJ-Japan, na kojemu je plivao i Jamanaka, nositelj 5 zlatnih medalja sa Olimpijskih igara u Rimu i da je za SFRJ plivala naša Mostarka-Jožica Škorja), kojega je Grad napravio, dobrim dijelom i dobrovoljnim radom građana.(Žarko Govedarica)

Tereni TK „Mostar“, gdje su se održavala klupska prvenstva i mečevi tenis kluba, kojega smo sami napravili, uz pomoć radnih organizacija Grada. (Osman Pirija, Šefko Mahić, Miro Vrgora, Roko Markovina, Braco Šetka, Emir Rajković, Srećko Vučina, Nenad Pirija, Džabir Delalić i dr.)

Gradski stadion: prvenstveni mečevi FK „Velež“ i FK „Lokomotiva“ (dok se nije napravilo igralište u Rodoču, koncerti najpoznatijih pjevačkih „zvijezda“, u mlađim godinama i „sletovi“ za Dan mladosti i sl. I ovaj stadion je napravljen uz svesrdnu pomoć građana, koji su svojim dobrovoljnim radom, pomogli da se stadion završi. Pozorište lutaka: gdje su djelovali sjajni i mnogo puta nagrađivani „lutkari“ i gdje smo i mi, ali i naša djeca stjecali prve kulturne „požude“.( Dubravka i Risto Vujović, Hamica Nametak, Nurdžo Kezman i dr.))

Teatar mladih: koji je bio više orijentiram suvremenim i tzv. „ avant-gard“-nim predstavama (Sead Đulić) i koji su to sjajno radili, uz Teatar „Lik“ (Nedžad Maksumić).

Dvorana „Bijeli brijeg“: prvenstvene odbojkaške utakmice OK“Mostar“, tenis mečevi u zimskom periodu, zimski turniri u malom nogometu, prvenstveni susreti judo i arate klubova i sl

Dom mladih: koncerti, veće kazališne predstave, spektakli, godišnji koncerti kulturno-umjetničkih društava, nastupi poznatih pjevača klapskih pjesama i sl. U predvorju su se održavale izložbe, promocije knjiga, dječje igraonice i sl., a u „maloj dvorani“ znanstvena predavanja, različite „tribine“, večeri poezije, promocije knjiga i razne prigodne manifestacije.

U Mostaru je, za mojih gimnazijskih i studentskih dana, djelovao i Debatni klub, nešto kao Klub pisaca ili književnika, gdje su svoje prve radove čitali i bili prepoznati kao kvalitetni i dobri pisci: Goran Babić, Alija Kebo, Mišo Marić, Radivoj Budalić, Ivan Kordić, Pero Zubac, Ibrahim Kajan i mnogi drugi.

Na Raju, kao mostarskom ishodištu i utočištu

Nije bilo mjesta koja smo zaobilazili ili ih, nerado posjećivali. Ponekad bismo se potukli, istina rijetko, igrajući lopte i to, najčešće, tuču su započinjali oni koji nisu mogli podnijeti poraz. Svaki dio Grada imao je „svoju Raju“ i Raja se, međusobno, uvažavala i natjecala se kako bi bili bolji od drugih. Postojala je „mala“ i „velika“ Raja. Mala Raja je učila od velike „rajinsku školu“ i tako odrastala i bila, na neki način pod njihovom zaštitom. Općenito, u doba mog djetinjstva, dječaštva, mladosti pa i „srednjeg doba“ u Gradu su se ljudi klasificirali na one koji su Raja i one koji „nisu Raja“. I želja mi je to ovdje pojasniti, s obzirom da se to danas u Gradu, uglavnom, izgubilo.

Raja! Kako lijepo zvuci ta riječ! Jedna jedina riječ kojom se može opisati čitav život. Riječ koju ne može opisati ni čitav jedan roman. Raja… to je životni stav, životna filozofija, principi od koji ne odustaješ ni po cijenu smrti, to je poštenje, moral, prijateljstvo. Hoćeš li postati Rajom nije ovisilo ni o nacionalnosti, niti vjeroispovijesti, ni o bogatstvu, niti siromaštvu, ni o inteligenciji, niti profesiji, ni o imenu, niti prezimenu. Najvrjednije što je trebalo da bi postao Rajom bio je tvoj karakter, pored svih drugih atributa, koje si, kao osoba, morao posjedovati. Nešto slično u Splitu zovu „ekipa“, na Rijeci „škvadra“, u Dalmaciji „klapa“, u Zagrebu „dečki“, makar da je biti Raja, u Mostaru, bilo nešto puno jače i značajnije.

Iako stvarno značenje te riječi ima sasvim drugu prirodu ( roblje, sluge, potlačeni, poniženi, osobe bez prava), u Gradu, kada se kazalo za nekoga da je Raja onda, je to jednostavno značilo, da si pravi. Značilo je da se drugi mogu pouzdati u tebe, da nikoga iz Raje od tebe nikada neće „zaboljeti glava“, da ih nećeš „žednih prevesti preko vode“, da ti mogu vjerovati i da oni tebi uzvraćaju  istom mjerom. Značilo je da te nikada (bez velikog razloga, kojega si ti prouzročio) neće „izlevatiti“ (napraviti budalom, izdati), da nisi „šupak“, da ne podnosiš u svojoj blizini „papke“, da ne voliš „grebatore“ i   da nikad nećeš primjenjivati niti ispoljavati  neku glupost i silu. Naziv Raja bila je istoznačnica za dobrog čovjeka, prijatelja ili susjeda, za iskrenog, poštenog i ‘pravog igrača’ odanog općoj ideji dobra, čovjeka koji ni u najtežem trenutku neće iznevjeriti. Postojala je „bliža Raja“, „fina Raja“, „dalja Raja“ i „prava Raja“. „Bliža Raja“ su bili oni s kojima si se svakodnevno susretao i družio, kartao, ponekad i popio koju „čašicu više“, s kojima si bio uvijek, u isto vrijeme, na istom mjestu ( na tzv. „prozivci“), „fina Raja“ su obično bili pojedinci ili iz tvog okruženja, ili iz neke druge Raje, s kojima si imao ista područja razmišljanja i djelovanja, a poštovao si, obostrano, rajinski kodeks ponašanja. U tu grupaciju spadao je, nerijetko, i istaknuti pojedinac u nečem, koji je općenito, kao takav, bio priznat od Raje iz svih dijelova Grada, dok su se u „dalju Raju“ ubrajali oni s kojima si se viđao i drugovao povremeno, iz nekih posebnih razloga (recimo, kao dobrog nogometaša „dalja Raja“ bi te pozivala da igraš neku utakmicu za njih, ili da igraš s njima-kao gost, ili da im u nekom drugom smisli pomogneš svojim kvalitetama). Biti Raja nije se postajalo učlanjenjem, a posebice ne kupovinom. Raju si stjecao ili rođenjem, ili staništem, ili svojim i njihovim vrijednostima. Biti član Raje nije se moglo ni kupiti, niti prodati. To, jednostavno, ili jesi-ili nisi bio zaslužio svojim osobnim i karakternim vrijednostima.

Veći stupanj unutar „bliže Raje“, za onoga koji se u više navrata iskazao po svim rajinskim atributima, bio je „dobra Raja“ i „prava Raja“, dok je najviši stadij unutar njih bio „jaran“, koji nam je naziv, došao nešto kasnije, iz Sarajeva. Riječ „jaran“ bila je istoznačnica za najboljeg druga, prijatelja „do groba“, brata po svemu, izuzev po krvi…a što je, ponekad značilo i više od toga. Moji jarani bili su Panta i rah. Đani. Nismo se previše „lizali“ u životu, ali smo, jedan na drugog mogli računati u životu u svakoj situaciji, u svako doba i u svakom pogledu. Đani je, na žalost, poginuo 1989. godine i ostali smo Panta i ja. I svake godine se sastajemo sa Đanijem na Sutini, uz par minuta šutnje i uzdaha, jedne ruže na kamenoj grobnoj ploči i jedne svijeće.

Nižih stupnjeva, naravno, u ovakvom poretku nije ni moglo postojati.

Istoj Raji pripadale su različite kategorije ljudi: intelektualci (liječnici, inženjeri, profesori, književnici, odvjetnici, ekonomisti, glazbenici i dr.), ali i zanatlije-majstori i beskućnici, „šverceri“ i „tapkaroši“, dakle, sve profesije koje su imale potrebne kvalitete i koji su prihvatili Rajinski kodeks ponašanja. I međusobno su se svesrdno pomagali i uvažavali. I uvažavaju se i danas.

Rajinski kodeks ponašanja poštivali su svi. Čak i oni najsiromašniji, koji su živjeli od „šverca“ i preprodaje. I nije se dogodilo, koliko ja pamtim, da je neki „švercer“ ili „tapkaroš“ prodao nekome od Raje farmerke, kino-ulaznicu ili već što bi drugo preprodavao, po cijeni većoj od nabavne.

Raja je bila plemenita, humana i solidarna skupina ljudi, a jedina mana (pa i ne baš prevelika) bila im je što su poneki,  u nekim prigodama, znali popiti i „čašicu više“. Međutim, masa njihovih drugih atributa u dobroj mjeri je amortizirala ovaj nedostatak, tako da su, mada su „ljubavni jadi“ bili, uglavnom  njihovi nerješivi problemi koji su ih vezivali uz čašicu, oni su ipak i zauvijek ostajali voljeni, jer su znali, htjeli i nisu se ustručavali voljeti druge i poklanjati im svoju ljubav, pažnju i dušu. U svakom društvu su bili rado viđeni iz prostog razloga što su bili pozitivni, progresivni, spontani, nonšalantni i jer su umjeli animirati sredinu i iz ničega napraviti “praznik“, veselja ili tuge, uz pjesmu. Uvijek su bili  okruženi prijateljima i oni su im neopisivo mnogo značili u životu.

Teško se postajalo Rajom,  pogotovo „pravom Rajom“. Kad si postao Raja imao si određena „prava“, ali i još veće obaveze, koje nisi smio propustiti, pogotovo zanemariti. A kad si jednom postao Raja u Gradu, onda si to „ breme“ morao biti spreman nositi čitav život, što nije nimalo lako. I Rajom si mogao postati samo jednom.  Ako si tu čast samo jednom izgubio…nisi je više nikad mogao steći. Neki, koji su bili raja, na taj detalj su u ratu zaboravili, pa su taj epitet izgubili. Prekršili su nepisani, ali dobro znani, rajinski kodeks ponašanja i sada su, za Raju,…nitko i ništa. Jer Raja zna sve što se događalo… i pamti. I još nešto. Raja nije znala mrziti. Raja je ili voljela, ili joj je bilo svejedno. A onima, prema kojima je Raji bilo svejedno, bilo je gore nego li da ih je Raja zamrzila. Jer i mržnja je znak ljubavi, samo s negativnim predznakom, i to bi značilo da postojiš, da si primijećen. Ali, ako je nekom prema tebi svejedno…značilo je da te i nema. Jednostavno, ne postojiš.

Neki koji su bili Raja, pa izgubili, u ratovima 1992. i 1993. Godine,  taj status i danas se mogu sresti u Mostaru, ali, navodno, ne smiju na „onu stranu“ ( bez obzira što bi trebala značiti i biti ta „druga strana“).

Oni koji su ostali Raja, pa makar danas u Gradu bili i „čuvari adrese“ (što znači da povremeno dolaze u Grad), uvijek su rado primljeni i uvijek rado viđeni, o kojoj god da se „onoj strani“ radi. Jer, tko samo jednom izda Raju, za nju je mrtav za sva vremena. Taj „zakon“ jest okrutan, ali je i pravedan.

(Imao sam tu sreću da su sva moja Raja iz djetinjstva i mladosti, i „bliža“ i „ dalja“ i dan-danas ostala mojom Rajom, bez obzira gdje se trenutačno nalazili i što radili. Redovito se čujemo, „E-mailiramo“, a, s vremena na vrijeme, i vidimo. I profeštamo. To mi dođe, nekako, kao lijek u svim ovim „bespućima povijesne zbiljnosti“. I ponosan sam zbog toga.)

Nasuprot Raji, postojali su i oni koji nisu bili Raja i koji su, po mnogo čemu, odudarali od gradskog načina življenja i rajinskog kodeksa ponašanja. U Raju se nisu mogli ubrojiti ni „loši đaci“ u bilo kojem smislu. Njih smo kategorizirali po različitim stadijima „nerajinskog“ ponašanja i zvali ih najčešće „šupcima“ ( najgrozniji stadij bile su „šupčine“),“grebatorima“, „đubradima“,„levatima“, „papcima“ ili „hapcima“. Svaka od tih kategorija bila je točno definirana.

Nijedna od tih „nerajinskih“ kategorija, nije se udruživala u grupe. Uglavnom, bili su samostalni strijelci, jer bi Raja njihov pokušaj udruživanja u startu sprječavala. Dolaskom nekih iz unutrašnjosti i nastanjivanjem u prigradskim naseljima, koji se nisu znali prilagoditi životu i „pravilima“ gradske Raje, pokušavali su se neki problemi, najčešće oko djevojaka i najčešće na „igrankama“ u RKUD „Abrašević“, rješavati tučom, ali su „starija Raja“, bez obzira kojoj su „bližoj“ ili „daljoj“ Raji pripadala, to u startu sprječavala.

Tako je nekada bilo u Gradu mog djetinjstva, dječaštva i mladosti. Dobro se znalo tko je koja Raja, tko je „levat“, tko „papak“, tko „grebator“, tko „đubre“, tko „šupak“, a tko „hapac“. Sve se znalo! Kategorizaciju i selekciju je, normalno, pravila Raja, koja je jedina i imala pravo na to. Najprije iz potrebe za samoodržanjem, a potom iz prijeke potrebe za očuvanjem stvarnih i moralnih vrijednosti Grada. Možda je i među onima „drugima“ bilo slične kategorizacije, ali meni, osobno, to nije poznato.

I svima bijaše dobro.

Početkom 90-tih prošlog stoljeća dođoše neka čudna, neočekivana i teška vremena. Probudiše se aveti mraka, pritajeni i brižljivo njegovani u bolesnim „šupačkim“ i „papačkim“ umovima. „Osvijestiše se“, navodno, religiozno i nacionalno, u sva tri naroda i upraviše neke (opet religiozne i nacionalistički „nabrijane“) „papke“ i polu-ljude, jedne na druge?! A „papci“ k’o papci, jedva dočekali! Da sve to nisam preživio, ne bih vjerovao. U više navrata su me neke čudne spodobe iz gornjih definicija, za vrijeme oba rata u Gradu, zarobljavale, ispitivale, tlačile i prijetile smrću, nekoliko mi je puta (iako sam bio zastupnik u Skupštini BiH i imao „zastupnički imunitet“) glava „visjela o koncu“, ali bi se, na moju sreću, među njima uvijek pronašao netko tko bi me prepoznao i rekao: „Pusti Roka, on je prava Raja“. A neki su, na moju zamolbu, i spašavali od progona one za koje sam „intervenirao“. A bilo ih je dosta.

Raja iz svih dijelova Grada su se međusobno uvažavala i pomagala i svi su davali svoj maksimalni obol u našem odrastanju i uređivanju lijepog života u Gradu. Ipak, po mojem sudu izdvojio bih nekoliko posebnih grupacija: Raja sa Pijeska, Raja iz Liske, Raja iz Doline Grka, Raja s Bunura, Cernička raja, Raja iz Šantićeve i, naravno, moja Raja iz Radićeve ulice, ali spomenu bih i raju iz društvenih organizacija Izviđača, Planinara, Aero-kluba… koji su tamo dolazili iz različitih dijelova Grada, a pripadali su različitoj kvartovskoj Raji.

Da bi mogao postati „dobra Raja“, jedan od uvjeta je bio i da dobro igraš lopte…Ja sam to naučio još u ranom djetinjstvu, a kasnije, kad smo preselili u Radićevu, iz naše Raje su ponikli Ivica Čurković, Enver Marić, Rafa Mijan, Ćela Topić, koji su imali sjajnr nogometne karijere, a bili su tu još i Sloba-Pura, Ika, Šoja, Repa, Sifla, Ćita, a kasnije su se pridružili i Salem Halilhodžić i Meho Karamehmedović ( poznati igrači Veleža) koji su se oženili „curama iz našeg dvotišta“. Prvih godina igrali smo na ledini zvanoj „Partizanovo, na mjestu kasnije izgrađene Građevinske tehničke škole), a poslije na betonskom igralištu iza „Tržnice“. Kako smo igrali „od 2 do 4“ postignuta zgoditka („gola“) i kako su uvijek na terenu ostajali pobjednici, a poraženi se mijenjali, često sam sa svojom Rajom igrao i po nekoliko utakmica, zaredom. Mi smo, u Radićevoj, uvijek imali dobru ekipu, a u mojim studentskim danima, malo smo se „pomiješali“ i zvali smo se „Torpedo“. I jednom smo postali prvaci „Kantarevca“ (prvenstva Mostara u malom nogometu) pobijedivši u finalu vrlo jaku Šantićevu ulicu 3:0 (sastav: E.Pekušić, M.Račić, H.Čatović, M.Mirč, M.Stanić, T.Pantić i R.Markovina). I sjajno smo funkcionirali.

Od moje dobre Raje bih izdvojio, pored Todora Pantića-Pante, rah.Dženana Salkovića-Đanija još i Bracu Šetku, Nenada Piriju, Emira Rajkovića, Nihu Beribaka, Miru Hristovskog, Suada Repka, Semira Kazazića, Mišu Marića, Antu (Rafu) Mijana, Envera Marića, Milorada-Bracu Mirča, Srećka Vučinu, Džabira Delalića, pok. Antu Vlašića, Đokicu Kulišića, Ćiću Popovca, Vilku Brešana, rah. Ismu Salahovića, Branku Pećanac (Vlašić), Minku Halilović (Torlo), Jožicu Škorja (Govedarica), članove moje klape „SOKO“ (Nikicu Hrkača, Ivicu Mikulića, Mitketa Rizova, Faika Uzunovića, Lalu Salahovića, Landu Štucina)…a bilo ih je još, i u poduzeću gdje sam profesionalno radio („Soko“) i u društvenim organizacijama ( TK „Mostar“, VK „Velež“, SOFK – Mostar, „izviđači“, „planinari“ i dr.),  u kojima sam djelovao, ali bi me njihovo pobrojavanje daleko odvelo.

Na mjesta koja su obilježila naše odrastanje u Mostaru

U djetinjstvu sam bio pripadnik nekoliko raja, ovisno od toga gdje smo stanovali. Kao predškolski dječarac, stanovao sam jedno vrijeme u Ivankovića kući, kraj Starog igrališta i pripadao „Duminoj Raji“. Sjećam se kako smo, moji roditelji i ja, sa svima drugima iz Grada, svako popodne išli na radne akcije izgradnje Gradskog stadiona na „Streljani“ iza „Zapadnog logora“ (današnje Sveučilište), na kojemu je godinama igrao F.K. „Velež“. Zatim sam kratko vrijeme boravio u Čapljini i Ljubuškom, gdje je otac „bio na službi“, a onda se iznova vratio u Mostar u Fabriku duhana, gdje smo stanovali par godina. Tamo sam pripadao „Raji iz Doline Grka“, gdje sam i završio osnovnu školu (II osnovna na Luci, danas Centar Pavarotti). Odatle sam upisao prvi razred Niže realne gimnazije („Jugina škola“-dobila to ime po direktoru Jugi), na prvom katu danas srušene bivše zgrade Općine Mostar, preko puta Narodnog pozorišta. Reformom školstva, ukinuta je, te godine 1955., Niža realna gimnazija i uspostavljena je obavezna osmogodišnja škola, koju sam, preselivši se u ulicu Stjepana Radića 1956. godine, nastavio pohađati u zgradi današnje Gimnazije, koja se nazvala III osmogodišnjom školom. I od tada do danas ostao sam prepoznatljiv kao „Raja iz Radićeve ulice“, makar da sam zadnjih 25 godina stanovao na Aveniji.

Sjećam se i moje pionirske zakletve, kojom sam „obećao“, sa stisnutom šakom na čelu“  da ću „biti dobar i savjestan đak“…što sam ostao do danas, da ću se boriti za zajedničko dobro svih naroda, da ću časno i pošteno izvršavati sve svoje zadaće. Kao jedan od najboljih đaka u školi, a najbolji u razredu, imao sam čast i obavezu danima, na početku nastave, izaći pred katedru i započeti radni dio nastave s usklikom „Za Domovinu s Titom“…a razred bi, uglas, odgovorio: „Naprijed“. To nije bila samo floskula, niti idolopoklonstvo. Mi smo tako postajali ozbiljnijima, savjesnijima i bili smo ponosni što pripadamo „Titovim pionirima“. Sjećam se i „štafeta“ i „sletova“, za koje smo danima vježbali sletne vježbe. Koreografkonja je bila, ujedno i naša razrednica, gđa Dika Grebenc.

Sa roditeljima i njihovim prijateljima, koji su, usput, redom pjevali u mješovitom pjevačkom zboru i bili članovi dramske i pjevačke sekcije RKUD „Abrašević“, a djelovali su i u drugim društvenim organizacijama Grada, znali smo ići nedjeljom, popodne, u duge šetnje, koje smo zvali „ringišpil“ (danas se negdje kaže i „vrtuljak“): od Fabrike duhana, preko Lučkog mosta, Šemovca, Zahuma i Balinovca, pa cestom pored rasadnika u Barama, Efičinih bašča, ponekad i svratiti kod rah. Ese Efice, pa onda preko maloga mosta s gornje strane Bara, vratiti se istim putom. Nažalost, danas većine od pobrojanog nema, jer su novouskladbljeni „šerifi“ gotovo sve „privatizirali“, po sistemu „lijeva ruka-desni džep“. Redovito smo nedjeljom išli i na „matineje“-popodnevne dječje predstave u Narodno pozorište, koje su počinjale u 15 sati, dok bi nam roditelji sami išli na šetnju „ringišpilom“. Sjećam se sjajnih predstava: Biberče, Drveni tanjur, Dom Bernarde Albe, Đavolov učenik, Doživljaji Nikoletine Bursaća, Dječaci Pavlove ulice… Sjećam se i sjajne glumačke ekipe, od kojih je većina pokojnih: Stojan Milićević, Vlado Milosavljević, Dragutin Todić, Dragan Šaković, Miloš Tripković, Ante Vican i Dana Kurbalija, Peto Lasta, Mekrema Vukotić… Voljeli smo ići na te predstave, a obavezno smo, i sa „školom“ a i samostalno, išli i u Pozorište lutaka u Brankovcu. Nije tada još bilo autobusnog prijevoza i svugdje smo išli pješke. Kasnije, kad su proradile autobusne linije („dvokatni autobusi“- donacija iz Engleske), u višim razredima osmogodišnje škole, imali smo đačke predstave u Narodnom pozorištu, utorkom u 18 sati. Redovito smo posjećivali „Dječju biblioteku“, koja se nalazila u  „Komadininoj kući“ na Lenjinovom šetalištu. Posuđivali knjige, čitali ih i uredno vraćali. I ništa nam nije bilo teško.

Pravo zabavljanje i prve ljubavi počele su u Gimnaziji, koja se tada nalazila na Bulevaru (današnja srušena zgrada ispred Kantarevca, koja se obnovila za Gradsku upravu, koja još ne funkcionira). Obično smo se mi, iz viših razreda, zabavljali sa curama iz nižih razreda Gimnazije, a ponekad i iz drugih škola. Malo bi se „očijukalo“, pa „slučajno prolazilo“ da bismo se vidjeli i „pozdravili“, pa bi se našli u „Klubu“ Gimnazije ( u podrumskim prostorijama, kojega smo sami uredili), ili bi se zbližili s najboljom prijateljicom djevojke koju smo željeli „osvojiti“, kojoj bi ona povjerila da se nekom od nas baš ona „sviđa“, pa bi se predložio odlazak u kino (neki dobar film), pa bi ju se otpratilo do kuće ( na početku, ne bliže od 20 m od kuće). Kako smo bili aktivni i na društvenom planu, često smo simpatije „barili“ i u društvenim prostorijama organizacija „izviđača“ ili „planinara“. Ipak, najljepše su cure bile članice PK „Velež“, kojima je, pak, pok. Žarko Govedarica, legenda i osnivač mostarskog plivanja, „branio“ zabavljanje, jer bi to „loše utjecalo na njihovu plivačku karijeru i treninge“. Sjećam se, pored mojih dobrih školskih drugarica, Jožice Škorje i Branke Pećanac, među lijepe cure iz PK „Velež“, spadale su: Branka Novak, Zdenka Jurić, Đeđa Hadžajlić, Dubravka Bahrah,  Biljana Petrović, Dunja Trebović, Sara Romano, Dina Kapić i druge. Na prvi pravi poljubac se dugo čekala prilika, do koje se teško dolazilo, a uspjeh je bio i poljubac u obraz. Djevojke su „držale do sebe“ i nisu željele doći na „loš glas“. Roditelji su o njima, kao i o nama, iznimno vodili računa. Izlasci su djevojkama bili dopušteni zimi do 8 sati uvečer, (mi, kao dobra Raja, mogli smo, krišom, ostati vani s djevojkom i do 9 sati). Ljeti, ne kasnije od 10 sati uvečer, morali smo biti u kući, ili barem u dvorištu („na oku“ roditelja). „Randesi“ su se sastojali, uglavnom, od  kratke šetnje po Korzo-u ( da se vidi tko se s kim „zabavlja“, tko je kome cura ili momak), zatim bi se prošlo Fejićevom, pa preko Starog mosta (ja bih na vrhu Starog, odakle se skače, zastao, pogledao u Neretvu, zagrlio djevojku, rekao joj nekoliko stihova, kasnije najčešće iz „Mostarskih kiša“- Pere Zupca), te laganom šetnjom i „pričom“-udvaranjem do blizine kuće u kojoj bi moja djevojka stanovala, uz mali poljubac u obraz, na rastanku. Najveći iskaz ljubavi bio bi, kad bi mi djevojka, za koju se znalo da se „zabavlja“ sa mnom, donijela „Coctu“ u poluvremenu utakmica, koje su se igrale popodnevima, sve do mraka. Bio bih iznimno ponosan i podijelio bih to „piće naše mladosti“, do zadnje kapi, s mojom Rajom, s kojom sam sve, osim djevojke, dijelio. Djevojke, koje su voljele svoje momke, bile su iznimno poštene i „od riječi“. Jedino bi ih bolest mogla spriječiti da ne dođu na „randes“. Sjećam se, na početku zimskih praznika 1963. odjednom je popodne počela padati velika ledena kiša. Nestalo je svjetla u čitavom Gradu. Bilo je iznimno hladno. Ja sam se dogovorio s mojom „klinkom“ (nije važno ime) da idemo u kino. U kinu „Zvijezda“ u Fejićevoj, prikazivao se film „Pucnjava u Dodge city“-ju. Dobro se toga sjećam, jer sam prvi put, tada, kupio karte ujutro. (Inače, karte bi se za dobre filmove sve prodale ujutro, pa su se pred sam početak prikazivanja filma karte mogle kupiti jedino kod „švercera“ i to dosta skuplje. Ali i „šverceri“ su imali Rajinski kodeks ponašanja, te pravoj Raji nikad nisu prodavali karte po većoj cijeni. Meni, recimo, Iza-Lampa, kasnije čuveni pjevač „Mostar sevdah reunion“-a, koji se jedno vrijeme tim bavio, nikada nije naplatio kartu skuplje i uvijek bi me zvao na stranu, da mi baš on proda dvije karte po stvarnoj cijeni, da ne bih slučajno nabasao na nekog drugog, koji nije bio Raja, i koji bi me „izlevatio“ i prodao karte po većoj cijeni. A za dobar film plaćala se i dvostruko veća cijena ulaznice). Kako je bilo užasno vrijeme te večeri, dvoumio sam hoću li uopće izaći. Ali, vjerovao sam da će moja djevojka, kao prava, doći na mjesto sastanka. Izašao sam, iako su me roditelji nagovarali da ne izlazim vani, i bio sa, po mrklom mraku, u 17,30 sati na Rondo-u. Čekao sam par minuta i ona se pojavila iz mraka njezine ulice. Polako smo išli, po ledenoj kiši, mokri do kože, do kina „Zvijezda“, kad tamo-nema struje i nema filma. Onako mokri, otišli smo, preko Kujundžiluka, do Starog mosta, tamo, na početku Priječke čaršije ( odmah do Starog mosta-iza Čardaka), popili, uz svijetlost svijeća, po čaj u onoj maloj kavani, gdje smo, inače, zimi znali svraćati, čiji nam vlasnik, iznenađen što smo došli po „ovakvom kijametu“, nije htio ni naplatiti čajeve, malo se ugrijali i polako, kao da se ništa ne događa, onako zaljubljeni, došli do njezine kuće. Bio sam sretan te večeri, unatoč tome što smo i ona i ja sutra dobili visoku temperaturu i bolovali nekoliko dana. Dogovor se mora poštovati, a dana riječ je-riječ.

U čitavom Gradu je među Rajom vladao jedno nepisano pravilo ponašanja, koje se nije smjelo prekršiti. Naime, ako se znalo da je neka cura u ozbiljnoj ljubavi s nekim od Raje, pogotovo s nekim od poznatije Raje, nju ni jedna Raja nije „dirala“. Nju je Raja iz „kvarta“, na neki način „čuvala“ i štitila i nitko nije ni pokušavao s njom stupiti u vezu („zabavljati se“). A ako bi netko i pokušao, a ona ne bi htjela…na pristojan način Raja bi mu dala do znanja da je cura „zauzeta“, a ako ni to ne bi pomoglo, postojali su i „drugi načini“ da ga se zaustavi. To je vrijedilo naročito dok smo bili na studijima.  Međutim, ako bi cura htjela poći s onim koji joj se „nabacuje“ (kao što se to meni, jednom, dogodilo dok sam bio na studiju u Zagrebu)…Raja se u to ne bi miješala. Upravo stoga je većina mostarskih „velikih ljubavi“ iz mladosti završila brakovima, koji traju i dan-danas.

O seksu sa dragom djevojkom, s kojom si se zabavljao u srednjoškolskim godinama, nije se ni pomišljalo. Malo „ozbiljnije“ zabavljanje, u zadnjim razredima Gimnazije i za vrijeme studija, tzv. „hvatanje“ odvijalo se u tzv.„logama“. Moja „loga“ je bila ili na jednom skrovitom mjestu u Izviđačkom parku ( današnji „Zrinjevac“), ili u borićima iza X osmogodišnje škole, a ponekad, kad bi padala kiša i na Gradskom stadionu, u kućerku gdje su se prodavale karte za utakmice. Prva seksualna iskustva stjecali smo, uglavnom, kad bi nas „velika Raja“, kad „dođe vrijeme“, odvela kod nekih „provjerenih“ ženskih.

Imali smo i cure iz dvorišta i iz „kvarta“, koje su bile naša „ženska Raja“. Mi se s njima  nismo, u pravilu, zabavljali. ( Jedino je Mara oženio Mirelu i to je bio jedini slučaj, koji pamtim). Kako se možeš zabavljati sa svojom ženskom Rajom? Pa one su nam bile poput sestara! Muška Raja je igrala međusobno lopte, a subotom smo išli na teren druge raje, protiv kojih smo igrali, a išli smo i loviti „štigliće“ i „lugarine“. Svaki od nas je imao barem jedan „kafez“ sa dobrim štiglićem, a najbolji su se lovili na Miljevini( prostor iza Rudnika) i na Karašebešu (Opinama). Tamo su se lovili „baštardi“ (mješanci), koji su znali „pjevati“ 13 melodija. (Povijest je pokazala da su „baštardi“ i u životu uvijek bili bolji od „čistokrvnih“-zbog te 13-te melodije). Sa curama smo se igrali „žmire“, „lopova – stražara“, „gonje“, „“između dvije vatre“, a u starijim razredima „gradova“, „prstenova“, „šta da radi ova „fota“ i još mnogo društvenih igara (domina, tavle, šaha, čovječe ne ljuti se). Većina nas je išla u Muzičku školu, u RKUD „Abrašević“, a oni s južnog dijela grada u KUD „Vladimir Nazor“, kojega je osnovala Metaloprerađivačka industija „Soko“. Učili smo svirati razne instrumente, pjevati, plesati u „folkloru“, glumiti u dramskim sekcijama. Ja sam 6 godina učio svirati violonchello u Muzičkoj školi, 4 godine u RKUD „Abrašević“ učio sam svirati harmoniku, a sam sam učio svirati gitaru. U RKUD „Abrašević“ je djelovala i pjevačka sekcija, čiji sam bio član, a vodio ju je rah. Lelo Hadžić. Organizirali smo i nastupe „Prvi pljesak“, zimi u dvorani „Abraševića“, a ljeti na Kantarevcu. Sjećam se i danas ( još čuvam neke slike) da je na prvom „Prvom pljesku“ u „Abraševiću“ pobijedila Antonija Dragić, koja je svirala violinu u Simfonijskom orkestru,  s pjesmom iz filma „H-8“ „Kroz prozor zamagljen“. Ja sam osvojio treće mjesto. Tada je u „Abraševiću“ djelovao strašan „band“ u kojem su svirali, danas uglavnom, svi pokojni: Pera Šiljeg-bubnjevi, Maha Kokanović-klarinet/saksofon, Filip Medić-truba, Isma Hadžiosmanović-trombon, Lelo Hadžić-klavijatire i Mato Milas (Dubrovčanin)- šef orkestra. Pjevač je bio Zdenko Galić, kojega smo zvali „Gala-Dajana“ jer je prvi pjevao tadašnji hit, a današnji ever-green „Dayana“ – Paula Anke. Prve subote nakon nekog festivala (San Remo, Zagreb, Split, Beograd, Sarajevo i sl.) pobjednička bi se pjesma već pjevala i svirala na „igrankama“ u „Abraševiću“. U starijim godinama, kao jedan od rukovodioca „Soko“-la, bio sam i u upravi KUD“Vladimir Nazor“, ali i aktivni član u njegovoj Klapi „Soko“.

Istovremeno, igrali smo i trenirali različite sportove. Ja sam, uz sve pobrojano, nalazio vremena i za nogomet (prošao sam sve kategorije u FK„Velež“ do drugog tima), a preko zime, kad nisu bili treninzi u „Velež“-u, niti utakmice, trenirao sam košarku u KK„Lokomotiva“, u dvorani gimnastičkog društva „Partizan“, iznad Stare općine (preko puta Gradskog muzeja),a u Gimnaziji sam branio rukomet, kratko vrijeme sam i plivao, a bio sam aktivan član Odreda izviđača „Ivo Lola Ribar“ i PD „Prenj“. Zadojen sportom, u nekim srednjim godinama sam, s mojom Rajom osnovao i Tenis klub „Mostar“ i Vaterpolo klub „Velež“, naravno, uz pomoć Grada i Raje na značajnijim funkcijama u mostarskim radnim organizacijama, koji su, poput mene, imali slično djetinjstvo.

Nije nam bilo teško zimi, po hladnoći i buri ići pješke, uvečer, iz Radićeve, Zahuma, Šantićeve, Balinovca ili Rondoa, odraditi trening  u dvorani SD „Partizan“, na drugom kraju Grada (iznad zgrade Stare Općine) i vratiti se kući.

Lopta se igrala svugdje, gdje god bi se moglo smjestiti makar i malo igralište, između zgrada, na manje prometnim ulicama, na školskim igralištima, na prigradskim „ledinama“. Igralo se najprije „onako“, a poslije, kad smo malo porasli i „za sitnu lovu“, kako ne bi bilo „zezanja“ za vrijeme igre. Igralo se ozbiljno i odgovorno, izmišljali su se novi potezi, „fore“ kako smo ih nazivali, igralo se dobro i to je bilo glavno izvorište „Veležovih nada“, od kojih su mnogi, kasnije, postigli svjetsku slavu. Igralo se svakodnevno, bez prestajanja, improvizirana igrališta su bila uvijek zauzeta, pa se znalo čekati satima da se „dođe na red“, koji se poštovao. Ipak, najbolje su se utakmice igrale „kod Tržnice“, „iza Desete osnovne“, „iza Gimnazije“ i „na Pijesku“- kod džamije. Znalo je biti na jačim utakmicama i više od 100 gledatelja, koji su se znali „kladiti“ na pobjedu određene momčadi. I to sve, bez ikakve prisile i besplatno. Bila nam je čast i cilj biti među najboljima u Gradu u svemu onom čim smo se bavili, slijedeći onu poznatu maksimu „u zdravom tijelu-zdrav je i duh“. I čitali smo puno. Od dječjih novina „Malih novina“, „Kekeca“, „Plavog vijesnika“, „Politikinog zabavnika“, preko obavezne „lektire“, do ozbiljnije literature i gotovo svi smo bili učlanjeni, najprije u dječju, a kasnije u Narodnu biblioteku. Gutali smo Matu Lovraka, Toneta Seliškara, Karla Maya, Zane Graya, Enesta Hemingwaya, Branka Čopića, Ivu Andrića, Aleksu Šantića, Oskara Daviča…Krležu baš nismo „ljubili“.

Bili smo dobri đaci, dobri drugari, dobri i raznovrsni sportaši, društveno angažirani i nalazili smo vremena za sve što nas je zanimalo.

Bilo nam je lijepo. Imali smo, zaista, sretno djetinjstvo, odrastanje, dječaštvo i mladost, ali i neko srednje doba.

(Neki dan, povodom 50 godina mature, uspio sam preko Interneta doći do adrese mog drugara Hakije Čatovića (Raja s Raljevine), vrhunskog stručnjaka za proizvodnju aluminija, koji danas živi i radi u Perth-u (Zapadna Australija) koji mi napisa i ovo: „Bili smo u školskim klupama u vrijeme kada se duhovna nadgradnja mogla uzdignuti do neslućenih visina. Mogu samo zamisliti kako bi danas društvo  izgledalo da je našoj generaciji pružena šansa da ima vodeću ulogu u našem društvu. Izgleda mi da je, nažalost, najviše koristi od ove nevjerojatne snage i maštovitosti imalo…inostranstvo“..

Na „najvažniju sporednu stvar na svijetu“

Kao i svaki mostarski dječak, imao sam svoje omiljene klubove. Kao „dijete Veleža“ bio sam navijač rođenih i nekoliko godina bio jedan od onih dječaka koji su dodavali lopte „pravim“ igračima za vrijeme utakmica, ali sam, kao Dalmatinac, navijao i za Hajduka iz Splita. A kad bi igrali međusobno Velež-Hajduk, ja bih tada navijao za „Želju“ iz Sarajeva, jer mi je pokojni ujak, Risto Bukvić, bio poznato desno krilo tog kluba iz one zlatne generacije šezdesetih godina.

U doba mojeg djetinjstva, još dok smo stanovali uz Staro igralište, kao predigra prvenstvenim utakmicama Veleža, odigravale su se tzv. „džumbus-utakmice“ između „debelih i mršavih“ između „vatrogasaca i rudara“, između „kuhara i pekara“ i sl. Tu je bilo smijeha na pretek. Svi smo živjeli za uspjeh „Rođenih“. Sjećam se da se jednom, Veležu radilo o ispadanju iz Prve lige, ako ne pobijedi „Budućnost“ iz Titograda. Ispred svlačionice, koja je bila u dvorištu izvan igrališta, preko ceste, tamošnja „mala Raja“ igrali su se igre „klisa i palje“, na način da bi se „klis“ „paljom“ podigao u zrak i onda pogodio „paljom“ da ode što dalje. Ja sam bio u blizini, kad je vratar „Budućnosti“ (čini mi se da se zvao Bjelojević, a bio im je najbolji igrač), već obučen u dres, pred „zagrijavanje“, došao vidjeti kao se to igra, a onda je Garo Kovačević raspalio „paljom“ po „klisu“ i, „kao slučajno“ pogodio ga kraj oka. Odmah su ga odvezli u bolnicu, oko mu je spasio tadašnji izvrsni očni liječnik Dragutin Hlubna, a branio je, umjesto njega rezervni vratar ( čini mi se da se zvao Dedović). Velež je glatko pobijedio sa 4:1 i ostao u Prvoj ligi.

Navijalo se korektno, na Starom igralištu uvijek se pjevala, kao podrška „Rođenima“, pjesma: „Kad sunce zalazi, Velež se snalazi, po polju letaju „Budućnost“ rešetaju“…To bi se pjevalo na svakoj utakmici, samo bi se mijenjalo ime kluba, čiju je Velež mrežu trebao „izrešetati“. U to doba, gostujući igrači su dolazili s torbama pješke iz jedinog tada hotela u Gradu, hotela „Neretva“ i bili bi pozdravljani pljeskom pri dolasku, a pri povratku, ako bi Velež dobio utakmicu, prolaznici bi ih malo i zezali, dobacujući rezultat utakmice ili imena strijelaca golova. A ako bi Velež izgubio utakmicu, mi bi se „poklopili po ušima“ i…šutjeli.

Kada se prešlo igrati na Novo igralište (tako smo na početku zvali Gradski stadion) navijači su hodočastili na utakmice, a na važnijim utakmicama nosili su se crveni šalovi, crvena platna i sl. Sjećam se da je moja supruga, pred onu čuvenu utakmicu  sa Borusijom noćima plela dva crvena šala za mene i mog starijeg sina, kako bismo mogli „za prave navijati“. Tada je već bila osnovana veležova organizirana udruga navijača- „Red army“ i pjevalo se „Forzza Velež, ole, ole, ole…“ „Velež“ je bio više od sporta. On je bio institucija života.Tu se učilo radu, redu, ponašanju, kulturi, učenju, a tek, potom, sportskim vještinama. Loši đaci nisu mogli dolazizi na treninge, dok ne bi popravili ocjene.

Ne pamtim, bez obzira na rezultat utakmice, da je bilo ikakvih izgreda i nereda, osim što se sucu ili grubljim protivničkim igračima „spominjala majka“, sve do utakmice sa „Crvenom Zvezdom“ i „Dinamom“, pred sam početak rata 1991., na kojima se dalo naslutiti da se nešto užasno sprema.  Zajapureni navijači, pristigli iz zaleđa Grada (Raštani, Potoci, Nevesinje, Lištica, Posušje, Grude) potpomognuti i „gradskim“ istomišljenicima“ („šupcima“, „papcima“, „levatima“, „grebatorima“ i „đubradima“) navijali su za goste na način da se ledila krv u žilama. Nakon utakmice, skoro do pola noći, kružili su po gradu automobilima, sa „čudnim“, nama do tada, nepoznatim zastavama i provocirali ružnim pjesmama.

Poseban rivalitet bio je između Veleža i Hajduka, i pored toga što su Split i Mostar bili bratski gradovi, bio je velik. Najprije zbog rah. Sule Repca, koji je za 3m štofa za odijelo, kojeg je dao svom jaranu koji se trebao ženiti, a nije imao para za odijelo, prešao u Hajduk i tamo postao legendom, a potom kad je u Hajduk prešao i Baka Slišković. Nakon utakmice u kojoj je Baka prvi put igrao za Hajduk i Velež izgubio, na izlasku iz Grada, u Bišću polju, jedna skupina navijača, kamenovala autobus s navijačima Hajduka i razbila stakla na nekoliko automobila „ST“ registracije. Međutim, trebalo je otići na uzvratnu utakmicu u Split i očekivala se „osveta“ Splićana. Onda se jedna grupa, poučena primjerom ranijih godina, kada je nekoliko automobila „MO“ registracije, parkiranih na Rivi, završilo u moru, preko sredine slova „O“ crnom izolir-trakom za struju postavila crtu i tako od slova „O“ napravila „B“, pa su automobili bili mariborske „MB“ registracije i tako je većina bila spašena. Sjećam se jedne utakmice, kada su Veležu, po ne znam koji put „ukrali“ prvenstvo, igrala se odlučujuća utakmica u Sarajevu, protiv „Želje“. Veležu je trebala pobjeda, s tim da Crvena zvezda izgubi od Slobode u Tuzli i to je bilo predzadnje kolo. Čitav Mostar je putovao za Sarajevo, automobilima, autobusima, a bila su i dva posebna vlaka. Stare su žene sa prozora kuća i balkona nebodera u Zaliku mahali crvenim maramama. Velež je igrao dobro i poveo 1:0, a onda je došla vijest da Crvena zvezda u Tuzli vodi 3:0. (Kasnije mi je jedan od igrača „Slobode“, koji je kasnije igrao u Hajduku, priznao da je centarhalf „Slobode“ od Crvene zvezde dobio „dobru lovu“ da pusti golove). Utakmica je završila 1:1, a mi smo se „k’o pokisli golubovi“ vratili, razočarani u Mostar. Velež je zaista igrao tada najbolji nogomet u zemlji (Marić, Hadžiabdić, Prskalo, Čolić, Glavović, Pecelj, Topić, S. Halilhodžić, Bajević, Vladić i Vukoje) sa Sulom Repcem, kao trenerom i Jolom Musom kao čelnikom Uprave.

Na sve utakmice dolazilo se u povorkama sa raznih strana Grada i pjevalo. Utakmice su bile svečanost u Gradu i pravi praznik nogometa, pogotovo kad bi Velež pobijedio.

UMJESTO POGOVORA

Općenito govoreći, danas, ni nakon toliko godina (a prošlo ih je gotovo dvadeset i dvije) kao čovjek, a mogu reći i Mostarac, koji je taj dični naziv stekao, ne rođenjem, već ponašanjem, radom, djelom, elokvencijom, statusom, znanjem i…neskromno je govoriti o sebi…ne mogu prihvatiti podijeljeni Grad, pogotovo ne razlog te podjele, koju većina tih  gradskih „loših matematičara“ propagira.

Užas je što „ovdje svatko drži svoju stranu i ponosa i gluposti“…kako napisa jednom Gibonni i „moglo bi bit’ da je lakše umrit, nego judima reć’ – oprosti“. A bez oprosta i pomirbe-nema naprijed.

Da bi se spriječila i isušila ova strašna močvara koja potapa sve pred sobom, ova poplava užasa u koju su nas uvalile naše (ne)političke vođe, u koju smo utonuli do grla, možda i do usta, treba samo jedna „sitnica“. Državni funkcionari i gradonačelnici trebaju samo raditi svoj posao najbolje što znaju za plaću koju primaju. Isto kao i politički odličnici i zastupnici u Parlamentima i ministri u Vladama, gradski vijećnici i njihovi suradnici i direktori i profesori i ono malo radnika što radi bez plaće, ili za plaću koja stiže sa zakašnjenjem od nekoliko mjeseci. Samo treba svatko upotrijebiti u punoj mjeri svoja znanja stečena u školi, bez zadrške, znanja koja mu je „društvo mraka“ omogućilo steći ih besplatno i ta znanja vratiti ovom društvu i Državi na način da se interesi Zajednice postave na  prvo mjesto, kao što smo to mi, ja i moji sudobnici, godinama radili i na profesionalnom poslu, za redovitu plaću i u društvenom radu…sportskim, kulturnim i društvenim  organizacijama – besplatno. I voljeti Državu, a ne varati je i potkradati. Za razliku od današnje situacije, kada se čitava politička struktura okrenula samo vlastitim interesima na principu „lijeva ruka-desni džep“, prema onoj čuvenoj Luja XIV „Država-to sam ja“, a ostala se- administrativna, profesionalna i strukovna „elita“ opredijelila na „grijeh nedjelovanja“, što je podjednako užasno, koliko i izravni gangsteraj.

Sve što je nekada bilo nenormalno – preko noći postade normalno?!

To što nam se dogodilo, a i danas još uvijek događa, doista je „vrijeme loših đaka“. I bilo bi nepošteno, a ne spomenuti svačiju ulogu u ovom užasu, kad – tad. I pozitivnu i negativnu. Da se ne zaboravi. Da ostane zapisano kao KULTURA SJEĆANJA.

Raja se, ne odgojena u opakostima, mržnji i zlu, na početku i borila, pa kad je vidjela „tko kolo vodi“ i „kamo to kolo vodi“,  poklopila se po ušima i …zašutjela?! I „popušila“. I većinom, otišla za vlastitom egzistencijom.

I kad se danas pogleda…Raja je, uglavnom, rasijana po svijetu ( na sreću dobro se snašla) i međusobno često komunicira preko Interneta, a posebno ljeti, kada dođu na godišnji odmor. Neki su u penziji, a neki su već umrli od jada. „Šupci“ i „đubrad“ se obogatiše i zavladaše Državom, „papci“ se ispucaše, izsilovaše, popališe i pobjegoše (netko u zatvor, a netko netragom) i tek se poneki, obogaćeni, još drže    ( ne znam dokle će), a „levati“ se prilagodiše i postadoše potrčcima „šupaka“, uvlačeći im se u stražnjice. A tamo, em je mračno-em smrdi.

Zašto se sve to dogodilo?- stalno se to pitam.

Najvjerojatnije što je Raja uvijek imala svoj odgoj i svoj nepisani „kodeks“ ponašanja. Zato što Raja ne zna mrziti. Zato što Raja nikad ne bi „udarila“ na slabe i nemoćne. Zato što Raja nikad ne bi ostavila na cjedilu nikoga „svoga“. Zato što Raja ne ubija. Raja ili voli…ili joj je svejedno, kako već rekoh.

I nema kraja…bez naredne revolucije, koju, kako već rekoh, nema tko povesti.

I kad se danas pogleda, malo je još žive „prave Raje“ iz mog vremena ostalo u Gradu, ostali su, barem što ih ja znam, većinom, daleko i „o svom se jadu zabavili“, nenavikli na okrutne zakone neoliberalnog kapitalizma.  Mudri koji su još živi ostali-poklopili su se „po ušima“ i šute polako umirući, jer ih niti tko čuje-niti ih tko sluša, niti ih tko više išta pita.

Obistinila se ona sudbinska, proročanska tvrdnja Ive Andrića, u koju nismo vjerovali da „svakih 50 godina, na ovim prostorima pamet zašuti, budala progovori, a fukara se obogati“.

Završavam ovaj moj tužni essay o „Mostaru kojeg volim i pamtim“, upravo onako kako je završio i Meša Selimović svog „Derviša“:

 “…Pozivam za svjedoka mastionicu i pero

i sve što se perom piše.

Pozivam za svjedoka nesigurnu tamu sumraka

i noć i sve što ona oživi.

Pozivam za svjedoka mjesec nad najedra

i zoru, kad zabijeli.

Pozivam za svjedoka sudnji dan  i

 dušu što sama sebe kori.

Pozivam  za svjedoka vrijeme,

početak i svršetak svega,

 da je svaki čovjek uvijek na gubitku».

Ali, unatoč toj sudbinskoj istini, ja ću se sjećati uvijek, kad god mi bude teško, završetka one lijepe ratne balade: „Ja ću biti sijed, ja ću biti star, al’ bit će vječno mlad, moj Mostar“, koju i danas, teškim vremenima usprkos, nostalgično znam zapjevati. Makar da mi i nije do pjesme.

U Mostaru, 27.06. 2013.

Roko Markovina