ENG
Rođeni, naš crveni „Velež„ je ponos Mostara
Autor/ica 👤Milan Jovičić
Povezani članci
Rođeni moji, najrođeniji, vama ovo piše, vaš sugrađanin, mostarski Sarajlija. Ne bez razloga, sa mnogo simbolike, znanja, iskustva i iskrenih mnogih saznanja, bar kada je sport i sveukupni društveni odnosi, u našem okruženju u pitanju, jer ni sport ne može biti induvidualni sadržaj i događanja, izolovana od posljedičnih zbivanja.
Kao rođeni Sarajlija, dolaskom kao stručnjak u ovaj, nekada divan grad na Neretvi, zvani Mostar, godina 70-tih, veoma sam brzo spoznao, ko je i šta je „ Velež“ ili iz milja zvani „Rođeni„. Kolika je vaša navijačka veza, ljubav i cjelovite strasti, koje vam je ovaj klub, njegovi igrači i uspješno rukovodstvo, tako svestrano i znalački pružalo.
Da vam još i dodam, da sam imao sreću stanovati u istoj zgradi, sprat niže u bivšem, „Razvitku“ sa našom i Veleževom, mostarskom, fudbalskom legendom, centarforom Duškom Bajevićem. Time sam imao i privilegiju, često se sa njim viđati i izmjenjivati određene sportske komentare, jer je Duško, ne samo bio klasni fudbaler, već jedna ogromna ljudska veličina.
Rođeni moji, sa pozicije vremena i prostora, te događanja iz nedavne prošlosti, moja prisjećanja naviru mi poput čiste i ogromne bujice, naše silovite Neretve, koja ponekad zna nadoći, do neslućenih visina. Zato vam, odmah priznajem, kada je sport naš omiljeni u pitanju, da sam bio najrahatniji, kada sam kao osnovac i dječak išao u osmogodišnju školu na Vratniku, kada smo pravili krpenjače i svakodnevno pičili lopte. Posebno, što je ostalo nezaboravno, bili smo strasni navijači, podjeljeni u dva tabora, jedni su bili navijači Želje a drugi Sarajeva. Često smo se znali i potući međusobno, čiji je navijački tim bolji, da bih veoma brzo u istome razredu i nastavili zajedničko druženje, kao da se ništa nije ni događalo. Lično sam bio strastveni navijač Sarajeva, jer i činjenica da sam se poznavao i često u komšiluku, na terenu ispog kapije na Širokači, znali smo igrati lopte sa tadašnjom legendom Sarajeva, Asimom Ferhatovićem. Svakako smo se često susretali u igri šaha, u prostorijama vatragasnog društva „Mustafa Dovadžija„ na samom Vratniku, jer je naš Ase bio veliki zaljubljenik u šahovsku igru.
Međutim, bilo je kako je bilo, nema više toga rahatluka, lopte krpenjače su nestale, a prave fudbalske lopte su znale često da se izduše, te je došlo vrijeme da i mi spustimo te lopte na zemlju, da znalački i ozbiljno razmislimo, šta nam se to sve dešava, upravo u našem fudbalu. Nažalost, sva događanja u našem društvenom životu, sa pojavom nacionalnih i nacionalističkih strasti, devalvirali su i moral, ljudskost, dostojanstvo sporta i msvih naših lijepih običaja i navika. Nestali su ideali i idoli, većina ljudskih vrijednosti je zapećku, a naše nerazumne strasti, u negativnom smislu, samo bujaju i često su prisutne i ovdje, gdje ne bi trebale biti. Sve je to odraz sveukupne društvene zbilje, svemu se nadati i ništa nas ne treba čuditi.
Evo, posljedni događaji u sportu, moji „Rođeni„ i vas ljute, povodom izjava bivšeg igrača Veleža, Blaža Sliškovića- Bake. Pišete mu, u sadržaju, koji slijedi
Da, ista vam i odgovara u intervjuu TV kuće N1, Slišković: Donijet ću gumicu, neka me izbrišu iz Veleža
Rođeni moji, šta li je to čudno u njegovom odgovoru, da on voli više Zrinjske, nego Veleža?
Međutim, trebamo se svi mi ljutiti i zamjeriti mu, kada on izjavljuje, „Mostar je hrvatski grad“, po čemu li i kako, to samo znaju naši agresori sa HDZ-om i hrvatskim bojovnicima, koji su okupirali ovaj grad, majorizirali i diskriminisali njegove građane, te „jamili„ sva gradska i građanska materijalna dobra. Tako su, u startu i oduzeli fudbalski teren Pod Bijelim bregom, na kojem je Velež igrao sve svoje utakmice, ali su terene svojevremeno gradili i pravili svi građani ovoga grada, što znači da je on gradski.
Bez obzira, šta mislio i izjavljivao, ovaj isti Baka i neki njegovi suigrači, koji su neki čak i tražili da Bošnjaci istaknu bijele zastave na svoje pendžere, u znak predaje, kako se ne bi sa brojnim i našli na stadionu, kao koncentracionom prebivalištu, sudbonosne godine 09. maja 1993. godine.
Ljutim se, „Rođeni„ moji, na Bošnjake, čiji vijećnici prvog saziva, kao vijećnici, opštinskog vijeća Jugozapad, nisu demonstarativno napustili i sva zasjedanja vijeća, radi izglasavanja, tako sramne i nakaradne odluke, o dodjeli ovoga terena Zrinjskom, na 99 godina, te trajno udaljavanje Veleža, sa istog terena.
Ljutim se, na sve bošnjačke strukture, mostarske i sarajevske, da su u narednom periodu i trajno prešli preko ovakvih sramnih stavova, otimačina i progona, bez da nisu ni pokušavali na vrijeme, ovome zlu stati u kraj. Ništa neobično, jer je ista sudbina, snašla i mnoge firme u ovome gradu, kao i sam grad „slučaja„ Mostar. Tako će, Baka, moći i ovih dana, na tim terenima i slušati svoje omiljene ustaške pjesme i uživati u cjelovitom ugođaju sa Thompsonom i cjelovitom HDZ-ovskom svitom.
Ljutim se i na sve, moje drage Bošnjake, posebno moje Sarajlije i Bosance, koji u okvirima proteklih i završnih sportskih nakaradnih događaja, nisu imali niti sluha niti pameti, pa da se priupitaju ko to sudi utakmicu u Bjeljini. Znajući, da je to Ante iz Gruda, rodnoga mjesta njihovog utemeljitelja genocidne Herceg Bosne, čimbenika Bobana, trebali su na vrijeme i reagovati. Nisu bili svjesni scenarija, koji im se priprema, iako su to i mala djeca mogla naslutiti. Dosuditi magloviti penal u posljednjim minutama, koji riješava i pitanje prvaka i pružanja prilike, ovom istom nacionalisti likovanje i izjavljivanje sramnih konstatacija.
Ljutim se i na, moje Sarajevo, kao sportski kolektiv, na sve Bošnjake iz rukovodstva ovoga tima, da nisu bili svjesni svih ovih zakulisnih radnji. Neka, trener Janjuš sa svojim timom sada likuje, koliko god hoće, ali treba razumjeti i biti svjestan, da je doprinio „lažnoj afirmaciji„ Zrinjskog i njihovih nacionalističkih tenzija za Herceg Bosnom i Mostarom, kao „stolnim„ hrvatskim gradom, prema i željama Blaža Sliškovića. Pobjedili su Želju i neka svoj uspjeh okače k..cu ispod Bijelog brijega ili na Koševski stadion. Neka im to navijači Želje i brojne moje Sarajlije to nikada ne zaborave, vremenom i na svoj način vrate.
Rođeni moji, naš Velež će opstati, stasati i napredovati u sportskom duhu i fudbalskim rezultatima, ali ne zaboravite, da nama građanima i patriotima ove nam jedine domovine Bosne i Hercegovine, grada Mostara i Federacije, predstoji veoma nužna i teška borba, protiv bujalog neofašizma, koji nije pobjeđen i protiv svih prisutnih nacionalističkih poriva.
Blaža Sliškovića- Baku i ine njegove istomišljenike, susjede i nacionaliste, otpišite, kao da nisu nikada ni postojali na ovim prostorima.
FORZA VELEŽ, Naprijed „Rođeni„
Autor/ica 👤Milan Jovičić
