Privatizaciju Aluminija i prava radnika na vidjelo, a mešetare i kriminalce u zatvor!

Povezani članci

• Safet Zec: “JE L’ TI ŽAO POČITELJA?“
• Koncert klasične muzike
• Solidarnost sa ženama Španjolske
• Mlada financijska stručnjakinja našla rješenje za problem bh. likvidnosti
• Promocija romana “Ja sam” Damira Uzunovića u Mostaru
• Predstavama, dodjelom nagrada, radionicama i tortom Mostarski teatar mladih obilježio 43. rođendan

Piše: Mr Milan Jovičić, dipl.ing.el / bivši radnik Aluminija /

Da li je tendencija postojeće vladajuće strukture da se sva prljavština, pljačka i kriminal u tzv. Hercegovačkom divu ili Aluminijskom kombinatu u Mostaru „posuši„ da niko ne sagledava pravi karakter problema i na koji način usmjeriti dalji pozitivni pravac rješenja sudbine, za ovaj gospodarski gigant za mnoge lažne i neupućene kvazistručnjake ili po drugima istinskim poznavaocima sveukupnih prilika u njemu je sinonim najbrutalnije diskriminacije radnika na nacionalnoj osnovi.

Dakle, ovaj Hercegovački div na staklenim nogama sa odsjajom tuge, zla i gorčine, svoj spoljašnji virtualni gladac je stvarao od Dejtona do današnjih dana na lažima, obmanama i mafijaškim potezima, upravo u kontinuitetu realizacije scenarija po kojem se stvarala i agresorska Herceg Bosna, a sve u interesu Hrvata, njihovih čimbenika i bojovnika, pod palicom Poglavnika i oca nacije, za interese „lijepe njihove„. Sasvim je normalno, da i poslije svih nemilih i uzurpatorskih događaja od strane naših susjeda, nažalost i naše komšije su neposredno osjetile i možda i zažalile da su devedeseth godina pogrešno      vezivale i svoje zajednizastave.

Činjenice ukazuju da su upravo svi premijeri Vlade Federacije, od Bičkčića, Brankovića, Behmena, rahmetli Hadžipašića, Mujezinovića i sve do Nermina Nikšića, jednostavno zanemerivale osnovni ljudski faktor u slučaju ove firme, iako godinama kao predstavnici institucionalne državne vlasti i sami nisu mogli niti smjeli i proviriti u ovu firmu, ipak su se potrudili da aminuju i prihvate sve nebuloze i pljačkaško mafijaške radnje, koje su se godinama odvijale bez njihovoga interesa i nadzora u firmi Aluminij. Ako bi se svim prethodnim premijerima moglo i nešto praštati na račun njihovoga nerada i neznanja, sigurno je Da je i posljednji premijer Nermin Nikšić, predstavnik stranke „za državu i čovjeka„ školski primjer neznalice, poltrona i podanika, kao i izdajice svoga Bošnjačkoga korpusa, ako njemu i pripada. On i njegov „cestovni stručnjak„ i alfabeta za energetiku i industriju, doprinijeli su najviše a i to im je najveći uspjeh da se jednostavno eliminišu radnici srpske nacionalnosti, kao zaposlenici ove firme u cilju ostvarivanja svojih ljudskih i radničkih prava.

„Aktuelni federalni premijer Nermin Nikšić potpisao je Sporazum koji ne rješava problem nego ga naprotiv usložnjava, osiguravajući samo nastavak, odnosno legalizaciju klasičnih pljački koje su obilježile poslijeratnu logiku upravljanja ovom firmom.

Državi kao većinskom vlasniku, koji je ovom kolektivu godinama osiguravao povlašten položaj u kupovini električne energije, što je vrhunac apsurda, bilo je uskraćeno svako primicanje fabrici. Većinski vlasnik nije mogao ni ući u krug firme, a kamoli kreirati njenu poslovnu politiku.“  /citat E.R /.

Dakle problemi ove firme  datiraju od Dejtona do današnjih dana u kontinuitetu, od totalne agresije i okupacije firme u svim elementima od strane hrvatskih bojovnika, po naputku Poglavara i u totalnoj realizaciji njihovih rukovodnih struktura, od najvećeg kriminalca i nacionaliste Mije Brajkovića do „kameleona crvendaća„ Ive Bradvice. Prije svega vrijednost firme je sasvim  obezvrijeđena od milijarde i po do par stotinjaka maraka sa određenim predomišljajima, zatim je otuđeno državno vlasništvo od 100 % državnoga, zatim je stavljen totalni embargo na mogućnost uticaja u rukovođenju ovom firmom i na kraju najcrnji i rigidni primjer je diskriminacije radnika Bošnjaka i Srba na nacionalnoj osnovi. Nažalost, da do današnjih dana to ne žele niti hoće da shvate naše diletantske i zločeste strukture vlasti, koje upravo i žele „posušiti„ sve ove prljave radnje i nedjela očitih kriminalaca i lopova u rukovodnim strukturama firme Aluminij.

Normalno se postavlja i pitanje zašto premijer Nikšić ne izlazi u javnost sa izvještajem finansijske policije u firmi Aluminij ili su i taj izvještaj „posušili„ mentori Zlatko i Dragan, jer ga samo oni znaju i ne bi želili razotkrivati i svoje pajdaše kriminalce i lopove u strukturama rukovođenja ovom firmom.

„Aneksom 8 Sporazuma iz 2006. godine, koji su potpisali Nermin Nikšić i direktor Aluminija d.d. Mostar mijenja se vlasnička struktura, odnosno legalizira nezakonitost 44 posto kapitala malih dioničara, mada je cijeli problem isplivao zbog enormnih gubitaka. Treba li navedenom posebno dodavati da su najveći dioničari članovi bivše i sadašnje uprave preduzeća?!

Pored očite legalizacije jedne nezakonitosti, najnoviji Sporazum je lansirao i jednu klasičnu „ublehu“, koja se tiče obeštećenja i uvezivanja radnog staža bivših radnika. Ta sredstva, prema Sporazumu, treba osigurati iz poslovanja, što u prijevodu znači nikad.“ / citat E.R. /

Međutim, veoma je interesantan i segment trajanja aktivnosti na procesu privatizacije Aluminija sa dva  aspekta / citat analize Transparency International /„Dva događaja su posebno determinisala proces privatizacije „Aluminija“ d.d. Mostar. Prvo, radi se o otpuštanju radnika srpske i bošnjačke nacionalnosti tokom rata i istovremenog zapošljavanja radnika hrvatske nacionalnosti i njihovih prava stečenih iz radnog odnosa od dana zapošljavanja do dana započinjanja pregovora o postupku privatizacije „Aluminija“ d.d. Mostar. Drugi događaj tiče se prethodnog procesa privatizacije ovog preduzeća, mimo pozitivnih propisa o privatizaciji, tokom kojeg je „Aluminij“ d.d. Mostar većinski prodat preduzeću TLM (Tvornica lakih metala) iz Šibenika, Republika Hrvatska. U ovom procesu radilo se o tzv. dokapitalizaciji, a ne o klasičnoj privatizaciji državnog kapitala, ali u svakom slučaju došlo je do promjene vlasničke strukture kapitala preduzeća koje se privatizuje, u ovom slučaju „Aluminija“d.d. Mostar. Kako je izvršena dokapitalizacija „Aluminija“ d.d. Mostar preduzeću TLM iz Šibenika, nova vlasnička struktura „Aluminija“ d.d. Mostar je bila upisana u sudski registar suda u Mostaru (odluka od 11.11.1997.g.), što se naknadno postavilo kao jedan od problema prilikom radnji koje su prethodile pokušajima da se nade prihvatljivo rješenje za privatizaciju „Aluminija“ d.d. Mostar „.

Još je tokom 2001.g., u saradnji sa Kancelarijom Visokog predstavnika u BiH, pokušano da se nađe rješenje za privatizaciju „Aluminija“ d.d. Mostar, putem tzv. Timmermansovog izvještaja koga je zatražila Kancelarija Visokog predstavnika u BiH, ali je pokušaj bio neuspješan, jer se nije uspjelo ostvariti pripremljeni i nečasni postupci obmane i usmjerenoga dirigovanoga podmićivanja i određenih časnih članova komisije, kako bi se maheru i kriminalcu Brajkoviću udovoljilo i prodaja firme pod nepovoljnim elementima prodala firmi Glencore iz Švicarske. Svakako je ovaj slučaj nepoznat i bio nedostupan našoj široj javnosti, ali su ovo istinite činjenice.

Istinito će se i docnije potvrditi u neposrednim ugovornim odnosima sa ovom firmom i našega tajkuna i kriminalca Mije Brajkovića..

„Na proljeće 2011. godine švicarski Glencore International i mostarski Aluminij potpisali ugovor o saradnji za razdoblje od početka 2012. do kraja 2014. godine. Pojašnjeno je kako se radi o dugogodišnjoj uspješnoj saradnji dviju firmi, odnosno isporuci mostarskog metala – glinice –  švicarskom Glencoreu.

„ Poseban naglasak, kako smo i pisali, bit će na raznim ugovorima s dobavljačima, a prvenstveno na ugovorima s Glencorom jer se sumnja da su sklapani poslovi u velikoj mjeri išli na štetu Aluminija. Simptomatično u cijeloj priči jest i to što su predstavnici Glencora, nakon što je objavljena informacija o ulasku Financijske policije u Aluminij, pohitali na sastanak kod federalnog premijera Nermina Nikšića „/ citat V.B. – Dnevni list /

Za manje upućene Glencore je firma u vlasništvu milijardera Marca Richa, Amerikanca sa švicarskom i adresom u mondenoj španskoj Marbelli. Rich je bio najpoznatiji američki porezni bjegunac kojeg je svojevremeno Švicarska odbila izručiti SAD-u a potom je maknut s liste FBI-a kad ga je zadnji dan svog predsjedničkog mandata pomilovao Bill Clinton.

Mijo Brajković je registrirao svoju firmu u Švicarskoj, prema informacijama:

„Najpoznatiji hercegovački menadžer firmu Lona AG registrirao je u Zugu kod švicarskog advokata Martina Neesea, poznatog kao čuvara financijskih tajni najvećih hrvatskih tajkuna.  Brajkovićev partner dijeli zajednički ured s advokatom Rudolfom Mosimannom, zastupnikom Glencorea koji je s Aluminijem potpisao višegodišnji ugovor Glencore je u vlasništvu Marca Richa koji je Severininog dečka lansirao među ruske oligarhe.“ / citat (Irena Divković Milanović, poglavlje iz dopunjenog izdanja knjige “Kondo Kondo”) /

 „Evo, ovih dana se nagovještava i pristup firmi Aluminij, „Švicarski Vitol nudi jeftiniju struju, koks, glinicu za Aluminij„. Po informacijama kojima raspolaže Večernji list, multinacionalna korporacija Vitol sa sjedištem u Švicarskoj koja ostvaruje godišnji promet od 300 milijardi dolara iskazala je u komunikaciji s ministarstvom energetike, industrije i rudarstva najotvoreniji interes za ulazak u dokapitalizaciju mostarske tvrtke, osiguravanje dopreme jeftinije glinice nego što je sada plaća, petrol-koksa i što je najvažnije, cijene električne energije koja bi bila niža od one koju sada plaćaju Elektroprivredi Herceg Bosne za više od 10 eura po megavatsatu.

Uz to, ovi partneri nisu isključili niti mogućnost investicija i daljnjeg udvostručenja proizvodnje i kapaciteta, što je bio osnovni plan s procesom privatizacije koji je nažalost propao prije četiri godine. Pri tome nije isključena niti mogućnost, doznaje se, da Federacija BiH proda svoj udjel u Aluminiju koji sada iznosi 44 posto Vitolu, što bi potpuno stabiliziralo poslovanje mostarskoga giganta i jednog od najvećih izvoznika u Bosni i Hercegovini s prometom oko 300 milijuna eura.“ / citat Večernji list /.

Nelogično je da se ovi i slični dalji razgovori o procesu privatizacije firme Aluminij i dalje normalno dešavaju, iako postoji sudski proces, koji su pokrenuli svi radnici / posebno srpske nacionalnosti /, dakle preko 700 radnika, kojima je namjerno zakinuto pravo i fizičkoga postojanja kao zaposlenika ove firme i svakako legalnoga i meritornoga uživaoca svih radničkih prava u firmi, kao i ostalim radnicima dioničarima.

I dalje su predstavnici naše korumpirane i kriminalne vlasti totalno imuni na svoje zločinačke i namjerne poteze, izbacivanjem ovih radnika i iz spiskova i potencijalnih dioničara, ali smo sigurni da ničija nije gorjela do zore, a njihova će možda još goriti do listopada, kada će poput požutjeloga lišća otići na deponije smeća, uostalom gdje im je već odavno bilo njihovo odlagalište.

Kako pravedno razriješiti obaveze firme i prava preko 1.000 radnika srpske nacionalnosti, čije se rješenja i sva prava uporno stavljaju pod tepih svih razgovora i susreta odgovornih i mjerodavnih, neznajući da nikada i baš nikada, za sva vremena i vjeke vjekova ovo ih prokletstvo neće mimoići i ostaviti na miru, bez obzira na sve glorifikacije i veličanja važnosti i veličine ovoga nekadašnjega zajedničkoga giganta, kojeg su stvarali i jedni i drugi i treći i ini.

Evo, upravo se sa svojim izjavama pridružuje i političar i čelnik stranke HSP, gospodin Zvonko Jurišić obraćajući se premijeru Nikšiću sa molbom “da se iznađe rješenje u najvećem poduzeću u Hercegovini  za tešku ekonomsku situaciju, koja u sebi nosi veliko socijalno i političko breme„. Isti dalje uvjereno konstatuje “Nije mi namjera u ime lažnoga  hrvatstva od Vas tražiti da se amnestiraju oni koji su, po svoj prilici, više od jednoga desetljeća bili uzurpatori i koji su na kriminalan i koruptivan način vodili poduzeće u propast„ naprotiv tvrdeći  „da se svi koji su uništili i opljačkali Aluminij dovedu pred lice pravde i zasluženo kazne te obešteti poduzeće za iznos koji su otuđili„.