Priče o dobrim ljudima: JAZO, VELEŽ I MOSTAR

Povezani članci

• Goran Sarić: Stigma i dječaci-ubice
• Dokle smo građanske žabe kreketuše
• IZLOŽBA POVODOM OBILJEŽAVANJA DANA DRŽAVNOSTI
• Vahid Halilhodžić donirao Veležu 10 hiljada eura
• Afrosrbi
• Humor u vremenu Corone

Foto: fkvelez.ba

Došla su neka nova „demokratska vremena“ kad su neki pokušali da uklone zvijezdu petokraku. Srećom, prevladala je mostarska raja i pravi zaljubljenici Veleža. Ovi koji brišu istoriju, ili bi je, najrađe, izbrisali, ostali su tamo gdje im i jeste mjesto, na smetljištu svog balkanskog primitivizma i nacionalizma. Tako je bilo u poratnim godinama kad su zaštitnici „vitalnog nacionalnog“ gotovo pa zatražili halal za Velež. No, nije im prošlo.

Mostar je za vijek i vijekove obilježio Aleksa Šantić, a kako napisa Josip Lešić „u kasnim popodnevnim satima njegovo je neumrlo tijelo spušteno u hercegovačku zemlju pri romantičnoj svjetlosti buktinja. Gore su pozvali Aleksu Šantića.“

U tom vaktu daleke 1922. godine osnovan je Radnički sportski klub Velež, da bi na njegov dres 1939. godine bila zacementirana crvena zvijezda petokraka. Prvu Upravu novooformljenog kluba činili su Anđelko Vlaho (predsjednik), Ranko Slijepčević (potpredsjednik), Borivoje Janjoš (prvi sekretar), Ljubomir Basta (drugi sekretar), Rudolf Beltram (blagajnik), te članovi Nadzornog odbora Mihajlo Cvetković, Milan Pavić i Bogdan Tepšić, a prvi kapiten bio je Lazar Radić. Onda su došle ratne četrdesete i kako to obično biva dobro je pobijedilo zlo, a Mostar u svoju slobodu uklesao najbolje kćeri i sinove. Uslijedio je potom višedecenijski procvat i mostarskih februarskih behara i grada uz Neretvu, i Andrićevske svjetlosti istinskog zajedništva i podizanja grada u ljudsku i hercegovačku metropolu. Bio je to, a ko zna hoće li ikad više, grad od bisera, starina, privrednog, kulturnog i svakog drugog procvata. I sportskog, dakako.

U svekolikom izrastanju Mostara i Hercegovine razmahao se i fudbalski klub Velež sve do jugo i evropskih veličina. Kroz taj i takav Velež prodefilovale su legende od Muhameda Mujića, Čerkića, Šestića pa sve do tvorca najvećeg tima što ga je Velež ikad imao – Sule Rebca. Pa onda trojac BMV i leteći Marić, kompjuter Vladić i ljudska i fudbalska persona Duško Bajević. U proteklih skoro pa stotinjak godina, dušu Veleža obilježili su mnogobrojni fudbalski i ljudski velikani. Jedan od njih je i Veselin Jazo Đurasović čiji se doprinos ne može izbrisati iz isplele duše ovog kluba. Tu sa BMV, ili nešto malo poslije, započeo je svoj fudbalski uspon i Veselin Jazo Đurasović. Nadimak Jazo vjerovatno je po onom jazavcu na koga ne smije niko udariti jer protivnik zna šta ga čeka. Tamo gdje drugi ne smiju ni nogom, Jazo je išao glavom.

Odmotava se neobična fudbalska i ljudska Jazina priča. Svoj prvi i debitantski nastup imao je 1975. godine protiv zagrebačkog velikana Dinama. Nedugo potom Velež je igrao u Ljubljani protiv Olimpije, uz direktan TV prenos. Gledajući prenos te utakmice u 53. godini života, tu nadomak Mostara, u Raštanima odakle i jesu Đurasovići, preminuo je Vidoje Đurasović, otac devetnaestogodišnjeg Veselina. Nisu mogli pomoći ni nitroglicerin, ni Hitna pomoć. Od prevelike sreće što mu je sedamnaestogodišnji sin branio boje Veleža očevo srce nije izdržalo.

A onda, u crvenom dresu slijedi punih 19 Veležovih i Veselinovih uspješnih igračkih godina. Preko 500 utakmica, od toga 304 u Prvoj ligi Jugoslavije, što ga svrstava među četiri igrača Veleža sa najviše nastupa, pa sa Marićem (441), Vladićem (360) i Bajevićem (320) čini veliku četvorku, od čega i 26 puta kao kapiten Veleža. Osvajao je i kup Maršala Tita i Balkanski kup 1981. godine. Zadnju utakmicu odigrao je, kao i na početku svoje karijere, protiv Dinama 1990. godine i tako zatvorio igrački fudbalski krug. Oproštaj se dogodio na najjačem Februarskom turniru 1991. godine na kojem su nastupili velikani: Crvena zvezda, Željezničar, Dinamo i domaćin Velež. Vrijeme je to kad su mostarski behari počeli „mirisati“ drugačije i zaudarati na neke nove ratne pokliče.

Nije slutilo na dobro, pa su umjesto slavljeničkih Veležovih petardi Mostarom odjekivale one od 80, 100 i više milimetara prave mrtvozvorničke granate namijenjene Mostarcima koji u najvećem broju ili nisu razumjeli, ili nisu htjeli da razumiju, šta im se to sprema i događa na vlastitom topraku. Slijedi onda izbjeglištvo i presađivanje mostarskih korijena na neko novo tlo, gdje niko ne zna – ko će se i kako primiti, ili nikad ne primiti. U izbjeglištvu nepunih osam godina i povratak. Jazo nije mogao izdurati bez Veleža i Mostara, pa opet sve po starom  i sve ono što se vrti oko i na fudbalskom terenu.

Došla su neka nova „demokratska vremena“ kad su neki pokušali da uklone zvijezdu petokraku. Srećom, prevladala je mostarska raja i pravi zaljubljenici Veleža. Ovi koji brišu istoriju, ili bi je, najrađe, izbrisali, ostali su tamo gdje im i jeste mjesto, na smetljištu svog balkanskog primitivizma i nacionalizma. Tako je bilo u poratnim godinama kad su zaštitnici „vitalnog nacionalnog“ gotovo pa zatražili halal za Velež. No, nije im prošlo.

A kad je god bilo gusto za Velež tu se našao Jazo. Da pomogne, da radi s najmlađim, a kad ustreba da preuzme i najstarije i po nekoliko mjeseci bez plate, premije i honorara. Zato je Jazo najviše davao kad je bilo najteže. Djelovao iz drugog ešalona, tiho i nenametljivo, i stvarao one u prvim redovima. Pri tom je uvijek imao razumijevanje od svojih najbližih. Njegov sataraš brak, i jedan od onih 25% mostarskih mješovitih, pomogli su mu da iz svih nedaća izađe jači i plemenitiji. Iz tako sretnog braka su blizanci Siniša i Slaviša, a najmlađi Srđan krenuo očevim stopama samo što je veliki zamijenio malim fudbalskim terenom.

Za Mostar danas, iako su ga ogolili i osakatili, bore se: Vesna Šunjić – duhovni mostarski obnovitelj, pa mladi iz NVO što pokušavaju zatrovano filtrirati, pa nekada, a sad sve manje Mišo Marić iz Londona, pa Markovine iz Dalmacije – što nikada nisu ni otišli iz Mostara, a tek Minja Bojanić što iz crnogorskih korijena redovito obilazi domaće ognjište i pisanjem odaje poštu prošlom i analizira sadašnje, pa dvojac skakača Emir i Lizde, pa mlada svjetska prvakinja u karateu – Ena Dizdarević, pa pisac Elvedin Nezirović što objedinjuje sve ono što Mostar ima i nema, pa onda jedna prava Mostarka Nataša Stojanović, sa šaltera u gradskoj upravi, gdje ne morate objašnjavati, kao drugim, gdje je Staro Veležovo ili Zgoni, a budete ljudski i profesionalno usluženi, pa profesor Amir Pašić koji obnavlja istoriju i zajednički život. Mostarski Nizozemac, Deni Behram dao je više za Mostar nego li jedna čitava generacija onih što se jedino znaju busati, ali u tuđa prsa. I stotine drugih mostarskih dobrih ljudi i bisera što će i danas, dok ovo čitate, s grabuljama pa da, koliko-toliko, uljude Partizanski.

Među njima je, svakako, i naš Jazo, što krene s Bijelog Brijega, pobere smokve u Raštanima, svrati do Veleža i onda kafeniše s rajom u Cernici. Za njega ne postoji lijeva i desna strana, naši i njihovi, istočni i zapadni. On je samo Mostarac i Veležovac. A šta bi više!

A sve nas, odozgo, s vrha Bjelušina posmatra Aleksa, a  iz Fejićeve opominje komšija mu Osman Đikić. Nismo zaboravljeni ni od akademika Predraga Matvejvića kome je vječno prebivalište ono u svjetskim kulturnim metropolama. Protjerali su ih novokomponovani iz institucija, ali ne i iz srca Mostaraca. Pa pripazite šta i kako radite? Posmatra vas ili svevišnji, ili neko od onih bez kojih ne bi ni bilo Mostara, Veleža, ni Mostaraca.