Položaj osoba s invaliditetom: Poniženi i zaboravljeni

Povezani članci

• Svetlana Broz: Dobri ljudi u vremenu zla
• Ne pomažite više ako Boga znate!
• Promocija knjige „Priče o dobrim ljudima“
• Mišo Marić: MENI SE O ŽIVOTU GOVORI
• Opametiti nas ne uspijeva ni katastrofično iskustvo Srebrenice
• Tomislav Marković: Sramotno je ne znati o Avdi Humi i njegovoj veličanstvenoj Bosni i Hercegovini

Prema procjenama UN problem invalidnosti je mnogo rašireniji nego što se inače misli: od deset stanovnika svake zemlje bar je jedan u izvjesnoj mjeri invalid, što čini oko 450 milijuna ljudi u svijetu.

Naknade po osnovu prava primaju ratni vojni invalidi, civilne žrtve rata, porodice poginulih i neratni ili civilni invalidi (rođeni kao invalidi ili sa invalidnošću stečenom na poslu ili drugim nesretnim slučajem). Sredstva dobivaju po osnovu invalidnine, ortopedskih pomagala, tuđe njege i pomoći, za liječenje u banjama… Kako ova primanja nisu ograničena drugim primanjima, i ministar ili zastupnik i doktor nauka i trgovac i privatni poduzetnik i nezaposlena osoba primaju istu invalidninu i druge oblike pomoći.

Ratni vojni invalidi imaju primanja od 1.000 do 1.800 KM , dok neratni invalidi u RS za tuđu njegu i pomoć dobivaju 41 KM, a u FBiH invalidninu i tuđu njegu i pomoć u ukupnim iznosima između 200 i 600 KM, zavisno od toga u kojem kantonu žive!

Ako samo na trenutak zanemarimo davanja u novcu, koliko država ili javne institucije vode računa o osobama sa onesposobljenjem ili invalidima, kako ih svi zovemo, govori činjenica da i pored zakona o gradnji koji jasno kaže da svaki objekat mora imati prilaz za invalide, malo koja vlada ili javna institucija  ima takav prilaz, od ambulanti i škola, preko kina i pozorišta, do vlada, ministarstava i agencija. Uostalom ni svi pločnici još nisu prilagođeni potrebama invalida.

Teško je oteti se utisku da će velike razlike između boračkih i civilnih invalida zauvjek postojati. Tako je uostalom u cijelom svijetu. Savjetnica Svjetske banke za pitanja invalida, Amerikanka Džudit Hojman je, prije nekoliko godina, gostujući u BiH, govorila o tome da je i u Americi nemoguće barem približiti prava RVI i neratnih invalida, od kolica koja dobivaju do visine invalidnine, koliko god se nevladin sektor trudio.

Davanja za osobe sa onesposobljenjem bi se mogla reorganizovati i tako što bi invalidi sposobni za rad bili zapsoleni. Primjera radi, talijanska Željeznica zapošljava veliki broj nepokretnih osoba. FBiH je napravila veliki iskorak usvojivši zakon prema kom svako preduzeće mora zaposliti određeni broj invalida ili u poseban fond uplatiti određena sredstva za njihovo zapošljavanje.

Federalni zakon neratnim invalidima s invalidnošću manjom od 90 posto ne priznaje pravo na naknadu. Pritom, 100-postotni ratni vojni invalid ostvaruje pravo na invalidninu, dodatak za njegu i pomoć te ortopedska pomagala u iznosu od 840 eura. Civilna žrtva rata s istim postotkom invalidnosti ima pravo na 590 eura. Neratnim invalidima, prema zakonu pripada ukupno 200 eura.

Neratni invalidi tvrde kako ne traže izjednačavanje prava na osnovu učešća u ratu, već na osnovu invalidnosti. Žele ravnopravan tretman i reviziju koja će utvrditi činjenice.

U  novom podcastu razgovarali smo o položaju osoba s invaliditetom u Mostaru  s Aidom Omanović, Tahirom Tašom Delić  i Predragom Blagovčaninom.

[mejsaudio src=”http://tacno.net/audio/invaliditacnonet.mp3″]