Otvoreno pismo Bakiru Izetbegoviću

Povezani članci

• August Cesarec: Za vječan Prvi maj
• Moj Mostaru, ko li mi te sanja!
• Oprez Vijeću ministara i Denisu Zvizdiću
• LA GRANGE – TRIBUTE TO ZZ TOP
• Kakvi smo to mi ljudi?
• Splitski intelektualci o Tuđmanu: Nemojte dizati spomenik čovjeku koji je srušio Mostar

Poštovani gospodine Bakire,

Svjestan sam činjenice da se nekima i neće svidjeti ovo moje obraćanje Vama, jer će jedni pomisliti da Vas kritikujem, drugi da Vam podilazim sa lijepim riječima, treći da sam ovakav ili onakav, uostalom i nije bitno šta ko mislio ja nakanih da Vam se javim.

Nisam mogao odoliti mojim porivima i nakanama, radoznalosti i ambiciji pisanije, obzirom da sam rođeni Sarajlija i da se dobro sjećam svega i svačega iz djetinjstva i davne prošlosti i današnjih događaja, a nalazimo se u danima svečarskim povodom 06. aprila i rekao bih oslobođenja našega voljenoga grada Sarajeva. Kao gimnazijalac jedne lijepe i afirmisane sarajevske gimnazije mnogo sam čitao beletristiku, pored dobrih matematičkih radnji, ali sam isto tako kao gimnazijalac bio redovni posjetilac i korisnik biblioteke u prelijepoj  vijećnici, tako da volim pisati a misli i sjećanja mi intezivno naviru.

Poštovani gospodine  Bakire, što bi rekli  „zar i ti sine Brute„  evo ovih dana kao mostarski Sarajlija slušam, gledam i pratim sve Vaše  susrete i razgovore sa ovdašnjim mostarskim despotom i feudalcem Draganom Čovićem, čelnikom velike nacionalističke stranke tzv. HDZ-om. Dakle, razgovarate o sudbini Mostara i mojoj sudbini, pa mi i nije svejedno, zato Vam  i pišem ovaj ferman kao da se Mostar nalazi na Bosforu.

Možda sam i prepoznatljiv, po nekim mojim ranijim pisanijama, ali i ako nisam poštovani  gospodine Bakire pišem Vam  samo nekoliko detalja iz moje autobiografske prošlosti, kako bi Vam se predstavio i kako bi se vidjelo da nisam niti huligan, niti naciomrzac, niti podanik, niti poltron, ponajmanje slabić a  niti nenormalni građanin ove moje drage i jedine domovine Bosne i Hercegovine. Kao gimnazijalac volio sam se baviti skijanjem  i upravo po terenima gdje je sada mezarje i  mezar poštovanoga i cijenjenoga Vašega oca, rahmetli Alije Izetbegovića, našega Predsjednika, često sam koristio terene i spuštao se na skijama, sa Jekovca do Kovača. Nadalje, moja pokojna majka je pokopana negdje na terenima docnijega koševskoga stadiona, početkom Drugoga svjetskoga rata, ni grob joj se ne zna, ali to nema veze sa vezanjem zastava SDA- HDZ na stadionu Koševo početkom 90- tih godina. Ja sam jedan od članova srpske porodice sa Vratnika, kojoj ni dlaka nije falila sa glave u toku toga fašističkoga rata 41.-45. godina, upravo zahvaljujući mojim vrlim komšijama, mi smo ih tada zvali Muslimani a danas Bošnjaci. Konačno, moja dobra snaha i moj zet su Bošnjaci, pa zar ja mojim divnim unucima mogu pripovjedati i pričati nešto loše o ovome bošnjačkom narodu, Bože me sačuvaj. Ovo je samo ukratko i prolazno, kako ne bi posumnjali  da je riječ o nekom naciomrzcu, već iskreno i od srca i dijela  moje pameti, pišem Vam  ovih nekoliko rečenica.

Ponukan činjenicom, da ste maksuz došli u Mostar, pored sajma kojem ste prisustvovali, da bi nastavili i razgovore  sa ovim čimbenicima o sudbini Mostara, treba razgovarati i nemam ništa protiv, ali koliko sam imao prilike slušati i pratiti svaku Vašu  izgovorenu riječ,  nisam čuo niti jednom da ste spomenuli  i mostarske  Srbe bar da postoje kao konstitutivni narod ako ne i ravnopravni narod. Od Vaših  sagovornika to nisam niti ikada očekujem, jer sam uvijek volio i čitao istoriju, nešto sam iz nje i naučio, a ponešto sam i doživio u protekloj dvostrukoj agresiji na Mostar, pa nisam sklon niti volim da mi je drugi prepričavaju, a posebno svi oni koji nisu bili u Mostaru i doživili golgotu i zlu sudbinu, a posebno nisu spoznali “dobrosusjedske odnose„ i uslove  logorskoga života i nostalgije i vapaja naših sugrađana koji su „dobrovoljno„ nastanjeni od Skandinavije, do Australije, Amerike i Tanzanije. Normalno se nameće pitanje koje postavljam i Vama, poštovani gospodine Bakire, da li istinski i smatrate da se stabilnost suživota u ovome gradu, kao i na cijeloj teritoriji lijepe nam Bosne i Hercegovine može stvarati i normalizovati bez ravnopravnih odnosa sva tri naša konstitutivna naroda. Zašto to i Vi krećete stazama i stopama ovih ludih i neiživljenih nacionalističkih vlastodržaca, poput Dodika i dodikovaca, poput Čovića i njegovih „čistokrvnih„ hrvatčića, da li Vas istinski u tome pravcu i orijentiše doktrina Vaše stranke. Bilo kakvo bilo iz nedavne nam surove prošlosti, pune nacionalističkih naboja, mržnje, osvajačkih naboja i dominacije jednih na drugima, kao izvornim  principima Vožda i Poglavnika, a u postdejtonskome periodu kao nastavka recidiva iste ideloške ikonografije u likovima i djelima i Dodika i Čovića, a ima ih kako vidim na televiziji često i u našim Parlamentima, zašto Vi lično prihvatate i neke inserte takvih razmišljanja, razgovora ili dogovora, a ne težite univerzalnom, ljudskom pristupu dugoročnoga rješavanja našega potrebnoga i zahtjevnoga stanja humanih, civilizovanih i multietničkih odnosa u zajedničkome društvu..

Normalno je da Vas pitam, poštovani  gospodine Bakire, jer obojica dobro ili izvrsno poznajemo sarajevski mentalitet, običaje, odnose i ponašanja u svim domenima zajedničkoga suživota, da li neko mimo Sarajlija u Sarajevu, ili mimo mostaraca u Mostaru može i treba da osjeća bilo, želju i ljubav prema gradu i njegovim građanima. Činjenica je da godinama govorimo o nekom jedinstvenom Mostaru, a niko od vas predstavnika svojih naroda nije nikada glasno i jasno definisao šta je to jedinstveni Mostar. Upravo ovaj grad Mostar treba i mora biti grad svih ravnopravnih građana i njegovih naroda, što čini jedinstveni Mostar. Sve činjenice ukazuju da to od Dejtona na ovamo i nije tako, ma koliko se trudili cinizmom, demagogijom i razno raznim floskulama  isto i dokazati, jer Mostar nije niti može po događajima iz nedavne prošlosti biti isti kao ostali gradovi jedine nam države BiH, ma koliko to nastojali Vaši sagovornici  negirati i dokazivati neko svoje lažno vidjenje, jer Mostar je imperativno „grad slučaj„.  Naši stari i pametni kažu „Ako laže koza ne laže rog„ upravo za takav jedinstveni Mostar, na prvim izborima poslije Dejtona, kao izabrani vijećnik Gradskoga vijeća iz reda srpskoga naroda  trebao sam  platiti svojom glavom. Postao sam prognanik u svome gradu, a jedini Hrvat, svaka mu čast, koji se udostojio i javno priznao / intervju za „Oslobođenje„/ je gospodin gradonačelnik Ivan Prskalo, koji je izjavio „Ovo što se dogodilo Milanu Jovičiću je sramota za hrvatski narod„ a šta se i zašto se dogodilo neka se istorija bavi sa time.

Poštujući  Vašu stranku SDA, kao najveću stranku bošnjačkoga naroda, za razliku od nacionalističkih stranaka kakve su HDZ i SDS, nikada nisam ni pokušao osporiti pravo da predstavljate i branite interese svoga naroda, posebno sa aspekta događanja u ovome gradu, njenoga doprinosa da se i ovo sačuva što se sačuvalo, kao i velike žrtve Bošnjačkoga naroda u gradu sa zatvorima i progonima,  ali Vama ipak zamjeram da nemate sluha niti razumijevanja i za građane  Mostara iz redova srpskoga korpusa, što svakako od Vas i očekujemo  uz ponovnu konstataciju, da to isto niti želim niti mogu očekivati od susjeda i čimbenika, koji žele dominaciju i teže ka diskriminaciji, što je bilo evidentno i u firmi Aluminij. Slušam i čitam u dnevnoj štampi, da se i Vi lično zalažete u susretu i razgovoru sa kolegom Josipovićem da  pomognete Aluminiju i prikrijete sve marifetluke i lopovluke njihovih mešetara i uzurpatora. U normalnim vremenima i prilikama, svakako je to poželjna i dobra prilika i ponuda, kada se vrh države interesuje za uspješnost bilo kojeg privrednoga subjekta, ali gospodine Bakire niti Vi a niti Vaši saradnici, nikada i nigdje se niste ranije upustili u sveukupnu problematiku rješenja svih neprilika u ovoj firmi. Vaš ministar Trhulj, koji je član SDA, kao i premijer Nikšić su tako jednostavno i nonšalantno izbacili iz dioničarskoga društva ove firme više stotina radnika srpske nacionalnosti, o čemu sam svojevremeno i pisao rukovodstvu stranke i Predsjedniku Tihiću, ali niko od Vas nije niti prstom mahnuo, a kamo li da je nešto poduzeo. Zato, Vaša otvorena podrška rješavanju ovih problema u firmi, bez prethodnih nagomilanih i nerješenih pitanja, je svakako za naše radnike srpske nacionalnosti nerazuman iskorak i potez koji činite. Vjerujem, poštovani gospodine Bakire, da i u slučaju grada Mostara i u slučaju problematike firme Aluminij, moraćete se potruditi da u stranci SDA potražite nešto kvalitetnije savjetnike i saradnike, koje bi poveli na ovakve i slične razgovore i dogovore.

Aferim, poštovani gospodine  Bakire, neka Vama i Vašim istomišljenicima i saradnicima i dragi Allah podari svako dobro, jer se dobro dobrim vraća, iako po gradu Sarajevu kruži i priča „Da Bog da vam bilo dobro, kao obespravljenim radnicima firme Aluminij u Mostaru„ ali ipak Mostar treba prepustiti samo Mostarcima, a nikako ga „podariti„ hrvatskoj strani, kako ste to učinili sa firmom Aluminj.

 S poštovanjem, Mr Milan Jovičić, dipl.ing.el

Mostar, april 2014. god.