MRTVARA

Povezani članci

• Almin Kaplan: Poezija zazire od pravovjernosti
• Falatarova osuda Čovića iz Širokog Brijega: svi smo taoci i gubitnici vaše politike
• Štrajk protiv klimatskih promjena održan i u BiH
• Petar Jeleč: Josipović u konglomeratu loših politika
• Nacionalizam s bošnjačkim predznakom
• Tri sećanja na Danila Kiša

Foto Laurent van Der Stockt

Osobama koje ne znaju, ili ne žele znati prošlost, lako je manipulisati.

Naravno da oni koji su željeli sravniti sa zemljom dio Mostara, na potpuno isti način kako su to učinile SS-trupe sa Varšavskim getom, ne žele da se to danas spominje. U tom projektu zaborava najveću pomoć imaju od samih žrtava i njihovih potomaka (”ko spominje rat, u kući mu bio”).

Almir Duraković je postavio gornju sliku belgijskog fotografa Laurenta van Der Stockta kojoj ne treba komentar.

Kada neko za 100 ili 200 godina pogleda ovu sliku bit će mu jasno kroz kakve strahote su morali prolaziti ljudi koji su trebali parati stare podove kako bi mogli napraviti mrtvačke sanduke za svoje najmilije. Pitati će se i analizirati ko su bili ti zločinci, šta su htjeli, čime su pravdali svoj bestijalni naum?

Razgovarao sam sa M. G. vođom radne grupe od pet-šest ljudi koji su skidali stare podove da bi mogli praviti sanduke i sa dužnim pijetetom sahraniti poginule.

Sve strahote mogu se vidjeti iz, naoko, banalnih podataka.

Za prve poginule, sahranjene oko spomenika Osmana Đikića, nije bilo materijala za pravljenje sanduka. Kasnije su koristili plastificirane bijele police pronađene u Jugobanci u Fejićevoj ulici, zatim drveni pokrov iz fabrike Đuro Salaj, pa podove iz kasarna Sjevernog logora, koje su sto godina svojim cokulama strugale trupe prvo Österreichisch-Ungarisches Militärwesen, pa Jugoslavenska kraljevska vojska, pa 1ª Divisione alpina Taurinense i 7. SS-Freiwilligen Gebirgs-Division “Prinz Eugen”.

Godine 1945. u kasarne je ušla JNA, a 1992. presvukla kožu pa izađe kao srpska vojska.

Pio sam kafu sa ljudima u slastičarni, koji oni još uvijek zovu Mrtvara. Prije dvadeset i šest godina to je bio ugrubo završeni objekat, tačno preko puta, svakodnevno granatiranog, Higijenskog zavoda u kojem je bila bolnica.

Na donjoj slici vidite bezbrižne đake kako upravo prolaze mjesto gdje su sanduci bili naslagani. Život pobjeđuje! Da nije bilo herojskog otpora danas bi oni išli u školu negdje u sumornim predgrađima Zenice, Lidköpinga ili Åkrehamna.

Uvijek se iznova trebamo podsjećati toga.