Može li Mostar preživjeti vlastitu smrt?

Izdvajamo

• Kada pitam ko smo, ne mislim na nacionalno-vjerske identitete, koji, trebaju i moraju imati pravo da se iskažu. Svaka individua koja trči maraton u kojem pobjeđuje onaj najperfidniji, najlukaviji, najagresivniji i sa najviše veza je poput grabežljive, ružne hijene. Ne može takvu trulež i duševni smrad sakriti nikakav ruž, nikakva ideologija, skupa odjeća, parfem ili nategnuti blazirani osmjeh, status, pozicija. Dođe đavo po svoje, kako narod kaže. Prije ili kasnije.

Povezani članci

• ANTIBOSANSKI I ANTIEVROPSKI ZAKON O UDŽBENICIMA U KS
• Mostarska operacija
• Lažna slika
• Evropska komisija i Bosna i Hercegovina parafirale Protokol o adaptaciji Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju nakon pristupanja Hrvatske Evropskoj uniji
• Aluminij je dio HDZ-ove ratnoprofiterske mreže preko koje je od 1990-ih do danas u crne fondove izvučeno više desetaka milijardi eura
• HERCEG-BOSNA U HAAGU (21): I pripadnici HV-a mlatili su zatočenike u Dretelju

Foto: šg

Jesmo li zaboravili ko smo? Jesmo li zaboravili ko smo bili prije nego su nam oduzeta pravo na razmisljanje i reagovanje? Prije nego smo se počeli navikavati na svakodnevno saginjanje glave? Koliko puta su nas morali klepiti po glavi prije nego nam je glava zauvjek ostala u tom položaju? Ko smo bili prije nego su nam oduzeti stanovi, poslovi, članovi porodice i autentični, ljudski životi koje smo živjeli?

Fotografija sa izbornim plakatom u prvom planu a ruševinom nekadašnje Privredne banke Sarajevo-podružnice Mostar u pozadini, jasno govori o  životu u  Mostaru. Sad, već više od dvadeset godina nakon rata.

O mom ličnom životu na prvi pogled ne govori osobito mnogo, osim ako me se stavi u kontekst ratnog i posljeratnog života u Mostaru. Zapravo, kada bi zaista mogla odrediti granicu između onoga “prije“ i „poslje“, ne bih navela prvo granatiranje, prve smrtne krike ili naše odvođenje iz stana kao prelomni trenutak. Linija koja jasno razgraničava moj život na „onaj“ i  na „ovaj“ život, te “ovu„ i „onu“ mene, jeste zapravo period kada je moja mama ostala bez posla. Moja majka je nekih dvadesetak godina bila službenica Privredne banke Sarajevo. Kancelarija u kojoj je radila bila je u prizemlju, odmah iza izbornog plakata na fotografiji. Mama je jako voljela svoj posao. Novca je bilo dovoljno. Kada je puklo, nastavila je raditi sa još nekolicinom radnika. U nemogućnosti da prihvati da je sve isčezlo, nastojala je održati privid normalnog života. Uređena kao i obično, odlazila je na posao izlažući se snajperima i granatama. Sa još dvoje-troje radnika je spasavala velike digitrone i važnu dokumentaciju iz sad već plamteće banke u centru grada, spasivši jedva vlastitu glavu. Posao je donjela kući i u momentima kada bi imali struju, ona bi izlazila iz podruma i išla kucati, sabirati, sabirati, sabirati… Na kraju, rat je završio a ona nikada više nije imala mjesto u istoj banci, zapravo njenoj nasljednici. Neki drugi ljudi da. Ona ne. Ja sam tada još uvjek bila maloljetna, imala sam nekih 13-14 godina, a ona je čitavo moje djetinjstvo bila samohrana majka. Za nas rat nije završio 94 već mnogo godina poslje. Onda kada sam ja postala dovoljno odrasla i dovoljno sposobna da radim, a dovoljno uporna i tvrdoglava da se izborim za kakvo-takvo mjesto pod suncem. Prije rata smo živjele sa majčinom porodicom. Moj djed Hasan je bio nekadašnji poslovođa Knjižare Svjetlost u Mostaru. Živjeli smo ugodno i držali se na okupu. Priča o izbornom plakatu koji stoji ispred jedne mostarske ratne ruševine je zapravo moja osobna priča. Ali vjerujem i priča mnogih drugih. Onih, koji su izgubili svoje još uvjek žive roditelje. Moja majka je 90 i neke poput mnogih, sličnih njoj, izgubila posao, dom, podršku društva, podršku rodbine…, sebe. Moj djed je odveden u logor, a poslje je umro u  odvratnom, oronulom i  malom tuđem stanu, umjesto u svojoj toploj fotelji. Udaljen od doma u koji je utkao čitav svoj porodični život i radni vijek. Ovo nije patetična priča o nesreći jedne porodice i degradaciji njenih članova. Ovo je priča sa kojom se nažalost može identificirati više od pola Mostaraca. Onih koji se obuku najbolje što znaju, zaližu svoje rane, podignu glavu i pokušavaju  pošteno od svog raskidanog života napraviti najbolje što znaju i umiju, noseći još uvjek grozna i traumatična sjećanja iz ratne prošlosti a boreći se sa novim degradirajućim postratnim okolnostima. Bosna i Hercegovina je zemlja u kojoj nije dovoljno biti obrazovan  i relativno ambiciozan, nego se uz to moraju imati i dodatne vještine. Na primjer: vještina gaženja po leševima, razvijene kiber-rodbinske veze, eventualno rođak ili muž na položaju, ako ništa uticajan ljubavnik. Oni koji se ne uspijevaju adaptirati na iskvareni, izvrnuti poredak stvari imaju da izaberu – šutiti i trpiti, buniti se i biti odbačen od društva ili jednostavno otići. Navikli smo se na takav poredak stvari u našoj maloj državi, našem malom svijetu. Želim da vjerujem da lica sa plakata mogu promijeniti stvari. Želim da vjerujem da poneko lice koje se smiješi čak i sa plakata  nacionalističkih stranki zaista želi promjeniti stvari na bolje. Znam da su to rijetki i znam da je onih drugih mnogo više. Svijest o zajedničkom dobru je gotovo iščezla iz Bosne i Hercegovine, izgubili smo kompas odavno. Kritička svijest gotovo da ne postoji, narcizam malih razlika je zvijezda vodilja.

Jesmo li zaboravili ko smo? Jesmo li zaboravili ko smo bili prije nego su nam oduzeta pravo na razmisljanje i reagovanje? Prije nego smo se počeli navikavati na svakodnevno saginjanje glave? Koliko puta su nas morali klepiti po glavi prije nego nam je glava zauvjek ostala u tom položaju? Ko smo bili prije nego su nam oduzeti stanovi, poslovi, članovi porodice i autentični, ljudski životi koje smo živjeli? Želje, potrebe, osjećaji? Kada pitam ko smo, ne mislim na nacionalno-vjerske identitete, koji, trebaju i moraju imati pravo da se iskažu. Svaka individua koja trči maraton u kojem pobjeđuje onaj najperfidniji, najlukaviji, najagresivniji i sa najviše veza je poput grabežljive, ružne hijene. Ne može takvu trulež i duševni smrad sakriti nikakav ruž, nikakva ideologija, skupa odjeća, parfem ili nategnuti blazirani osmjeh, status, pozicija. Dođe đavo po svoje, kako narod kaže. Prije ili kasnije. Država se digla na noge zbog potencijalno neregularnih istraga nedavnih ubistava u BiH. To je već nešto. Znači da možemo. Već odavno smo svi trebali biti na nogama zbog sve poginule djece, nestalih ljudi, otetih i sabotiranih života, izgubljenih godina. Jer može da nam bude bolje i zaslužujemo da nam bude drugačije!