Mostar

Izdvajamo

• Evo nas Mostare, stranci smo koje si pozvao, najprije svojim kamenom u plamenu, a onda i pjesnicima.

Povezani članci

• Snježana Banović: Sve dobro u kulturnoj politici iz sredine 1950-ih do danas je nestalo
• MY NAM IS HANAH: SPECIJALNI AVIO LET ZA DŽENNET
• Sporna metodologija: Cjelokupan popis stanovništva doveden u pitanje
• IMAGINARNA GALERIJA “MAESTRO“
• Počela 44. sezona u Mostarskom teatru mladih
• Mostarci poručuju: “Dosta nam je šamaranja!”

Bilo je to stoljećam pjesnikâ i krvnikâ. I samo pjesnici mogu spasiti jezik koji su koristili krvnici. Samo su mi Heine, Rilke, Celan spasili njemački.

Piše: Erri De Luca- preveo Tvrtko Klarić

Priča se da je bilo mnogo mostova a da je ispod njih Neretva tekla kao kakav zeleni konj s više od jednog sedla. Najljepše je bilo ono bijelo od kamena „tinelia“, a tako visoko da se činilo kao da je polumjesec. Tako su zaljubljeni parovi u Mostaru imali dva mjeseca kad su odlazili ljubiti se.

Kada sam u nj ušao prvi put, bila je zima ’93/’94., mostova nije bilo i to više nije bio grad. Bilo je to bojno polje, rov i guba granata od kaldrme do krovova, aj orijentalni Mostar, nije bilo teško voljeti te, zbog željezničke pruge u mirovanju i zahrđale, zbog bolnice u kojoj su šivana tijela po podrumima pod svijećama, zbog dječice hitre na osmijeh a okretne u gladi, po tome braća uličara u Napulju za mog poratnog djetinjstva. Ne govorim o rijeci, jer više nije bilo skakača.

Talijanskim kamionima dolazio sam šest, dvanaest, dvadeset i četiri puta, sve dok se na tvojim raskrsnicama nisu pojavili poratni semafori. One zime donijeli smo generator za bolnicu, skriven među paketima s namirnicama, ali i vjenčanicu i trkaći bicikl za tvog biciklistu, koji je ranijih godina sudjelovao i na  Giro d’ Italia, a još uvijek je vozio, eda bi pokazao kako sport udaljuje od nevolja, pa čak i od bombi i snajpera.

Sad imaš Pavarotijevu koncertnu dvoranu, imaš kamenje Starog Mosta izvađeno iz rijeke, imaš pjesnike. Grad si ispunjen uskrsnućem, radnici i  kavane udahnuli su ti svoj dah na usta. Ovo nije stoljeće proze, već poezije. Preostaje književnost onoga tko je imao malo papira te osjetio da se vrijeme stišće pa mu je preostalo da sav život koji je mogao zaključa na jednoj stranici. U varšavskom getu pisale su se pjesme. A tko se zatekao zatočen u nekom od zatvorâ XX. stoljeća bez druga i knjige, spasio bi se samo ako se sjećao stihova. Bilo je to stoljećam pjesnikâ i krvnikâ. I samo pjesnici mogu spasiti jezik koji su koristili krvnici. Samo su mi Heine, Rilke, Celan spasili njemački.

Život kreće od majčinih prsa i stihova. Ima ih tu, ali samo predujam, šaka izgubeljnog fonda. Opsade sažižu knjižnice, a oni u opsadi sažižu knjige da se ogriju. Međutim, jedan list spase da na njemu zapišu stih, a odatle iznova kreću jezici, pisma i pošta bez maraka na kuverti, pošta koja omogućuje da pjesma iz Mostara stigne u ruke neznanca u inozemstvu. Evo nas Mostare, stranci smo koje si pozvao, najprije svojim kamenom u plamenu, a onda i pjesnicima.