ENG
Izdvajamo
- Mirna Račić je uistinu bila tiha heroina, gotovo neprimjetna, kakve istinske heroine i jesu. Nikad se nije razmetala onim što je uradila, smatrala je to svojom dužnošću, svojim dugom domovini, svojim pripadanjem najsvetijim idealima koje je naša istorija porodila. Takvih osoba u svakom vremenu nije puno, a posebno ovom koje živimo. Zato je njen odlazak bolan, jer kad god odlaze osobe starog moralnog kova, kao da odlazi dio nas.
Povezani članci
Na gradskom groblju Sutina, ovog vrućem mostarskog poslijepodneva, uz zvuke Bella Ciao i Bilećanke, ispratili smo na vječni počinak Mirnu Račić – mostarsku tihu heroinu. Ispred mostarskog SABNOR-a oproštajno slovo održao je Džajo Miralem:
Tužan je i pretužan ovaj ljetni dan u Mostaru, jer sa životne scene ispraćamo jednu tihu mostarsku heroinu koja je dijeleći ljubav svima koje je poznavala prerano sagorila. Uvijek sam se pitao otkud vuče tu iskonsku posvećenost porodici, prijateljima, slobodarstvu i antifašističkoj tradiciji. I onda shvatim da je ona zapravo žena kova Stojanke majke Knežopoljke, žena kova iskovanog u vjekovnoj istoriji borbi za slobodu naših naroda. Kao da je sve to udahnula rođenjem podno legendarne Kozare, gdje su joj roditelji kao učitelji službovali. Krajina ju je trajno obilježila. Od Cazina, preko Jablanice stiže konačno u Mostar, gdje završava gimnaziju pa potom Pravni fakultet. Uz školovanje aktivan je omladinski aktivista. Po završetku studija zapošljava se u Unisu, a potom u Sokolovoj Fabrici hermetičkih kompresora, gdje ostaje do penzije.
Rat prekida brojne planove i snove. Izbjeglištvo donosi brojna iskušenja koja ostavljaju neizbrisiv trag i nagrizaju zdravlje. Rastrgnuta između Mostara i Podgorice, između sina i unuka, između nekadašnjeg, njoj najdražeg života, između Titovog vremena u kojem se ostvarila i svega onog što je kasnije došlo i što ju je, kao i ostale izbjeglice zadesilo. No, uprkos svemu istinsku radost konstantno joj je darovao sin Goran, uspješan mlad čovjek, za koga je uistinu živjela. Druga istinska radost bila su joj i dva unuka, Mlado i Marko, dva zlatna unuka, dobri đaci i sportisti.
Kao čovjek, ali i kao pravnik, uvijek je živjela za pravo i pravdu, sa bezrezervnom željom da pomogne drugima, uvijek više misleći na drugog nego na sebe. Bila je veliki nostalgičar za vremenom koje je prošlo, za vremenom koje je nazivala najboljim vremenima. To je uvijek, jasno i glasno, u svakoj prilici isticala i ponavljala. Silno je željela i činila sve da i njeni unuci odrastaju sa takvim nadahnućem i u tom duhu.
Život je posvetila njima i stvaranju ljudskijeg svijeta i okruženja u kojem će odrastati. Uz to, u stopu je pratila muža Milana, kroz sva ratna i druga iskušenja i bila mu najveća podrška u vremenu zla. Imala je sreću da u njen život ušeta, kako je voljela reći njena najbolja Crnogorka, nevjesta Dragana, koju je voljela i cijenila kao najrođeniju.
Zato danas, suočen sa neumitnom istinom nemam riječi. Mozak diktira jedno, a srce piše drugo. Nije lako. Zato mi oprostite što sam, možda, previše ličan i emotivan.
A kako da ne budem?
Mirna Račić je uistinu bila tiha heroina, gotovo neprimjetna, kakve istinske heroine i jesu. Nikad se nije razmetala onim što je uradila, smatrala je to svojom dužnošću, svojim dugom domovini, svojim pripadanjem najsvetijim idealima koje je naša istorija porodila. Takvih osoba u svakom vremenu nije puno, a posebno ovom koje živimo. Zato je njen odlazak bolan, jer kad god odlaze osobe starog moralnog kova, kao da odlazi dio nas.
A tad ostaje velika praznina koju ne znamo popuniti.
Suosjećajući sa porodicom izražavamo vam iskreno saučešće, a nama svima ostaje sjećanje.
Zbog svega izrečenog i ljudskosti koju je naša Mirna isijavala pozivam vas da je, na kraju, pozdravimo njenim pozdravom: Smrt fašizmu – Sloboda narodu, drugarice Mirna.
Hvala ti na svemu i neka ti je laka ova naša kamenita mostarska zemlja.
Autor/ica 👤Džajo Miralem
