KLERO-ETNIZACIJA SVIJESTI I PITANJE GRAĐANSKOG MORALA

Povezani članci

• KEMO
• NAŠ SRĐAN ALEKSIĆ
• Kultura poricanja ne dozvoljava da zatvorimo stranicu o prošlosti (Video)
• Slavo Kukić: Je li najnovije unutarstranačko „pucanje“ i početak kraja SDA?
• Jasmina Mazgalieva – predavanje u MC Pavarotti
• Луча

Foto: Jasmin Brutus

Toliko smo se navikli pretvarati pred drugima
da se na kraju počinjemo pretvarati
čak i sami pred sobom.

La Rochefoucauld

Piše: Esad Bajtal

Posmatran u povijesno-aksiološkoj ravni, pojam građanskog društva apsorbuje u sebi bar dva razvojna modela i, analogno tome, dva tipa morala: – moral industrijske i moral postindustrijske faze svog građanstvovanja.[1] I dok prvi predstavlja agresivan sudar kapitala i rada, ovaj drugi, postindustrijski model građanskog društva, praćen je nizom kulturnih transformacija na fonu snaženja spektra novih, postmaterijalističkih vrijednosti. A to znači da sve veći broj građana primat materijalnog momenta pomijera u korist višeg kvaliteta života. Razni vidovi novoosvojenih građanskih sloboda, kao izraz i izbor ličnih opredjeljenja individue, postaju neupitno priznate društvene vrijednosti. A samo društvo strukturira se kao niz slobodnih, interesno uvezanih udruga građana. Snagom svoje uvezanosti te udruge izrastaju u jakog partnera vlade i institucijâ države, koji, budno motreći na brojne tokove socijalnih i ekonomskih gibanja društvene zajednice, direktno utiče na kreiranje vladinih planova i odluka. Zahvaljujući tome, dotadašnji model apsolutne vlasti, i podaničkog morala, ustupaju mjesto moralu oslobođenja, kao moralu građanske inicijative, i demokratske participacije građana u javnom životu društvene zajednice. Odnosno, anuliranjem ranije klasne podvojenosti, prestaju i nestaju razlozi interesno-političkog grupašenja, organiziranja i zbijanja građana na tako napetoj osnovi. Nadklasno, nadnacionalno i izvanstranački utemeljeni pokreti građana (okupljeni oko univerzalnih vrijednosti ljudskih i građanskih prava), opiru se idejno-interesnoj manipulaciji vlasti. Umjesto toga, pod budnim okom kritički probuđenog građanstva, vlast svakodnevno biva podvrgavana provjeri svog legitimiteta. Bez ikakvih političkih ambicija i motiva, rukovođene samo poboljšanjem uslova rada i kvaliteta društvenog života, brojne građanske udruge okupljaju se oko univerzalno-civilizacijskih vrijednosti koje vode građanskoj emancipaciji i moralnom usponu individue, odnosno, transformaciji i uspravljanju individue od pukog podanika do – građanski osviješćenog pojedinca. To, pored ostalog, vodi pravičnijoj preraspodjeli budžetskih resursa i uspostavljanju humanije, socijalne države. A njenom pojavom, pojavom “socijalne države”, maligno razdiruća dihotomija država – društvo “gubi svoje uporište”. Preciznije, građanskom emancipacijom širi se društveni prostor legitimnog djelovanja građana koji će stručna literatura nazvati “samoorganizacijom društva”. I to je ono što moderno građansko društvo ima, a mi u Bosni još uvijek nemamo. A imamo  moralno pravo da imamo.

I upravo tu počinje komparativni dio naše priče.

Pošto istinski građanske samoorganizacije ovdje još nema, o njoj, u svojoj podaničkoj poniženosti i obespravljenosti, koja zadire u samu srž našeg ljudskog dostojanstva, možemo samo da sanjamo. [2] A bez ljudskog dostojanstva nema ni građana ni građanskog morala. Ima samo isprazno-verbalnog moraliziranja bez praktičnog pokrića. Ovdje svi morališu, a ništa praktično ne poduzimaju: ni reisi ni kardinali; ni mitropoliti ni akademska zajednica; ni vlast ni opozicija … Niko ništa. Svako, uprkos javnoj slatkorječivosti, praktično slijedi samo svoj uski lični interes i “gleda svog posla”. Upravo te hipokrizijsko-patetične moralke bez pokrića, denunciraju nas kao građanski uspavano i moralno još neosviješteno društvo. Sama potreba nemoralnih pojedinaca i grupa za kontinuiranim, moralno neutemeljenim dociranjem, dobar je znak i svojevrsno priznanje da istinskog morala nema ni na pomolu. Ili, još bolje, njihova “hipokrizija je ustupak koju prestup plača vrlini” (La Rochefoucauld).

Šta je konkretna posljedica te moralno-kognitivne disonance?

Kontinuirano javno moraliziranje, uz odsustvo praktičnog morala kao zbiljske solidarnosti sa socijalno ugroženima (moral na djelu), logično porađa fenomen jeftinog funkcionalnog uklapanja u javni pseudomoralni i, uz to, ideologizirani dnevnopolitički diskurs. Otužan primjer tog udvoričko-funkcionalnog uklapnja mogli smo vidjeti tokom cijelog mjeseca Ramazana (2008.).  Dvije sarajevske televizije (tv sa i TV Hayat), u okviru svog “ramazanskog programa”, iz noći u noć organizirale su bogate grupne večere (iftare) za očigledno pažljivo probrane goste. A to znači sljedeće: umjesto gladnih i egzistencijalno poniženih etno-podanika (kokuza), koji ih uredno plaćaju i gledaju (i kojima bi svaki dobar iftarski zalogaj dobro došao), u goste su pozivani podobni pojedinci sa estrade, filma, teatra, sporta, medija, te akademske i Islamske vjerske zajednice. Sve, dobrostojeći i (i vidljivo već na prvi pogled), siti ljudi – našminkani, ispeglani i malograđanski uštogljeni. Oni (svako veče druga grupa), zajedno sa beskrajno patetično-servilnim voditeljicama, i vjerski očito neupućenim voditeljima, prate spremanje bogate iftarske trpeze. Zahvaljujući kameri lociranoj u super modernoj studijskoj kuhinji sve to prate i TV gledaoci. Uz potanka kulinarska objašnjenja afirmiranih i specijalno angažiranih kuhara, gosti, krajnje licemjerno i sa neviđenom egolatrijom (koja nema ničeg zajedničkog sa doktrinom obavezujuće islamske skromnosti), cijelo vrijeme nadmeno (u stilu: ko će bolje), časkaju o svojim nekadašnjim porodičnim ramazanima i zijafetskim soframa.

Idejno tempirana poruka TV gledalištu bila je nedvosmisleno jasna: mi smo, oduvijek i baš ovako, uredno i gastronomski raskošno postili svoje porodične ramazane. Samo po sebi, to još i može da se razumije na tragu ljudske potrebe samouljepšavanja, tj. svojevrsnog psihoanalitičkog retuširanja nezrele individue poznatog kao “slika o sebi”. Međutim, i za divno čudo, gledalac ostaje logički osupnut: svakodnevna klero-ideološki napadno forsirana priča o tobožnjoj zabrani slobode vjeroispovijesti, sada, odjednom  biva naprasno zaboravljena. O tempora, o mores. O pokvarenog li svijeta, rekao bi Ciceron da je kojim slučajem gledao i slušao učesnike televizijskih iftara. Naravno, sve što je ostalo ubogom TV gledalištu, tačnije, gladnoj muslimanskoj sirotinji (koje nije baš tako malo, niti je u svojoj gladi usamljena u Ovoj Zemlji), bilo je da, čudom se čudeći onome što čuje, samo sanja o onome što vidi na svojim TV ekranima.

Ni na drugim klero-stranama vjerovatno nije mnogo drugačije, uključujući i političku etno-ravan, kako se to uvjerljivo da vidjeti iz narednog (ne)moralno poraznog primjera nepotrebne rasipnosti. Naime, nešto slično dogodilo se i prilikom pompeznog gala ručka na dan otvaranja nove zgrade Vlade RS (17.07.2008.), koji je građane Bosne i Hercegovine koštao nezamislivih 320 hiljada KM. [3] Istina, ostaci ića i pića (ceremonijalnog gala ručka), nakon odlaska specijalnih zvanica, velikodušno su prepušteni jadnim i gladnim podanicima okupljenim na gradskom trgu ispred Vladinog zdanja u Banjaluci. Ništa novo. Ravno prije sto godina (1910). tu ponižavajuću obespravljenost puka, na čijem tegobnom radu niče sav taj snobovski sjaj osiljenih nosilaca javnog života, bh. pjesnik Aleksa Šantić opisaće kao moralni sram i grdobu:

Svu muku tvoju, napor crna roba
Poješće silni pri gozbi i piru…
A tebi samo, k’o psu u sindžiru,
Baciće mrve… O, sram i grdoba!…
I niko neće čuti jad i vapaj
Niti će ganut bol pjanu gospodu …
Seljače, goljo, ti si prah na podu,
Tegli i vuci, i u jarmu skapaj! [4]

Zanimljivo, nezaobilazni etno-politički slogan o tzv. “vitalnom nacionalnom interesu”, ovdje se volšebno gubi nestajući u gustoj magli egoističke pohlepe licemjernog bh etno-mesijanstva.

U istinski razvijenom građanskom društvu takva hipokrizija ne bi mogla proći nezapaženo, tj. ne bez neke vrste javne opomene. Međutim, ovdje se to ne događa. Moralna zakržljalost bh. društva rezultira izostankom racionalne građanske pobune koja bi morala da od-reaguje na ovu i svaku drugu formu njoj sličnog javnog ublehaštva. Umjesto toga ovdje je sve u službi funkcionalnog šminkanja i dnevnopolitikantskog etno-patriotiziranja i najnemoralnijih zbivanja. Dojučerašnji idejni kolektivizam zamijenjen je danas sljepilom masovne etno-klerikalne odanosti u kojoj, ponovo, nema mjesta za individuu, odnosno za građane sa njihovim ljudskim željama, htijenjima i pravom na elementarno ljudsko pravo koje se zove – ljudski dostojanstven život. Tri, moralno smušene, i klero-ideologizirane bh. etnije, u svojoj malograđanskoj fazi još nisu evoluirale u društvo. Njihov idejni etno-nacionalizam metastazirao je u fašisoidni diskurs koji kontinuirano producira nekritičko pristajanje podanika uz svoju etno-vlast i, svoje, ratnim nasiljem mono-etnizirane, teritorije. Nema građanskog jedinstva ni uzajamne ljudske solidarnosti zasnovane na organskim elementima “odozdo”; tj. najšire solidarnosti putem egzistencijalno-interesnog povezivanja individua unutar građanskog vrijednosnog okvira. Umjesto toga, na sceni je neljudsko, dnevnopolitikantsko jedinstvo, postignuto prozirno-jeftinom mass-medijskom halabukom u vješto koordiniranom sazvučju sa klero- i etno-manipulacijom “odozgo”. Otuda porazna bešćutnost i odsustvo svakog osjećaja za velike građanske ideale jednakosti, bratstva, slobode i elementarne ljudske solidarnosti.

Ali, zar svaka Vjera ne propagira baš to isto?

Propagira, naravno!

Pa, zašto onda, ovdašnje religije ne slijede zov izvorne Vjere, umjesto prevrtljivih politika, kao što to uporno čine?

To su pitanja koja se sama nameću, asocijativno porađajući daljnji tok razmišljanja izazvan prizemnošću politikantskog uma, koji se uvukao duboko u redove onih koji bi prvi trebali da mu se, u ime Boga, Čovjeka i Morala, zajednički (složno) odupru i principijelno-otvoreno suprotstave.

Umjesto toga, svjedočimo nečem sasvim drugom, toliko ustaljenom i svakodnevnom, da je, uprkos svojoj moralnoj iščašenosti, svojom učestanošću obezbijedilo sebi oreol normalnog. Naime, u ime ideološki nedodirljive “našosti”, legalizirana je uzajamna premetačina i etno-otimačina po bestidno obnarodovanom principu – šta je ko jamio, jamio… Tako krajnji nemoral i kriminal, zahvaljujući svojoj uobičajenosti (lat. mos, moris = običaj), prerasta u moralno neupitan behavioralni standard naše svakodnevnice. Odnosno, pod krinkom društvene tranzicije, ozakonjena je praksa otimačine i masovne pljačke društvenih dobara unutar triju etno-rezervata. Njoj je, da bi se odvijala mirno (kako već 20-tak godina ide), prethodilo smišljeno fašisoidno, etno-klerikalno (samo)discipliniranje (resp. idiotiziranje) obespravljenih podanika. Svaka individualna pobuna, kao legitimno pravo na kritičko nezdovoljstvo moralno odvažnog pojedinca, logikom fašisoidne etno-aksiologije, biva javno etiketirana i slamana degradirajućom frazom tzv. “nacionalne izdaje”. Strahujući, ne samo od etiketa te vrste, nego i od vrlo konkretne represije (ubojstva, premlaćivanja, prijetnje sigurnosti porodice i djece moralnog pobunjenika), građani odustaju od bilo kakve pobune u ime svojih ljudskih i građanskih prava. Istovremeno, mass-medijsko proskribiranje pobunjenih služi kritičkom anestetiziranju gomile i njenom anemičnom umrtvljivanju (smirivanju), i rezigniranom povlačenju prestrašenih ljudi u mišije rupe šutnje.

Dakle, umjesto građanskog na sceni je etno-totalitarno društvo lažnih sloboda gdje se svaka pobuna skupo plaća, i gdje prijetnje, ucjene, gubitak posla…, predstavljaju dobro poznatu monetu sofisticirane tiranije etno-elita i njihovih kriminogenih egzekutora. Zapalo u procjep između anarhije i pseudodemokratije, fašisoidno zaraženo bh. društvo demonstrira simptomatično odsustvo moralne svijesti, koju logički prate porast anomije, manjak empatije (saosjećanja), te neviđena navala nasilja, s jedne, i masovnog konformizma, s druge strane. Takvo stanje potpuno odgovara slici nemorala građanskog društva njegove industrijske faze i surove eksploatacije u doba prvobitne akumulacije kapitala. Baš kao i tada, na djelu je isti nesklad ciljeva i sredstava njihova postizanja. Dakle, na način potpuno jednak tadašnjem, i danas svi žele samo ličnu korist i bezrezervno slijede samo svoje egoistične interese.

Kako?

Tako što i današnji moćnici i prevaranti, svoje lične ciljeve postižu nedozvoljenim, a moralni ljudi pokušavaju ostvariti dozvoljenim sredstvima. Kako je ovo drugo skoro nemoguće, u društvu haraju konformizam, poltronstvo, mito, korupcija, masovne prevare i nasilništvo. Odnosno, i s druge strane gledano, zavladala je apatija i potpuna pasivizacija legalista kao jedino preostali ljudski gest; moralni gest odustajanja od učešća u lažiranoj društvenoj utakmici, bez obzira da li se radi o biznisu, sportu, umjetnosti ili nauci. U takvoj moralnoj pomrčini, i najbolja znanja i najviše sposobnosti pojedinca postaju besmisleni i faktički neupotrebljivi. Umjesto njih na sceni su nepotizam, etno–podobnost (nekadašnja “moralna podobnost”) i tzv. snalažljivost. Jer, osim otvorenog nasilja i kriminala (poput pljačkanja pošta, banaka, javnih ustanova, benzinskih pumpi, kuća i stanova…), kao posljedica svjesno izabranog moralnog sljepila (moral insanity), još samo nepotizam, etno-podobnost i  tzv. “snalažljivost” (odnosno sofisticirane forme prevare), vode sigurnom uspjehu etno-skorojevića i mentalnih marginalaca.

I baš u tome je praktični razlog upornog javnog moralisanja političkih zvaničnika, vjerskih vođa i etničke pseudo-inteligencije. Ciničnog moralisanja u kome siti govore gladnima o svom moralu i poštenju. Oni to, naizgled i samo prividno jesu. Upravo tom prividu namijenjeno je ono Engelsovo, logički i moralno raskrinkavajuće pitanje, upućeno kreatorima i nosiocima građanskog društva njegovog vremena:

Gdje ste to bili moralni, a da niste bili zainteresirani, a da potajno niste
gajili nemoralne, egoističke motive?

Ovdje se upravo o tome radi: hipokrizija, egoizam, goli interes i pseudomoral industrijske faze građanskog društva haraju danas bosanskohercegovačkim društvom.

Šta da se radi?
Ne znam.

Niti imam odgovor na to ključno pitanje naše egzistencije.

Sve što mi još preostaje jeste to da, bespomoćno uprtim pogledom u nebo, prizivam Svevišnjeg na način kako to čini onaj aforizam:

Pomozi Bože, ako te ima.
Ako te nema, reci, da se ne nadamo.[5]

[5] Aforizam Jove Nikolića

Iz knjige Neofašizam u etno-fraku, RABIC, Sarajevo, 2013.