Genijalac i vizionar, vremena i hercegovačkih prostora

Povezani članci

• Od aprila direktni letovi na liniji Rim – Mostar
• Uz stogodišnjicu naših realiteta ili obmana suživota!
• Dodik tražio da BiH bude neutralna po pitanju Ukrajine, Komšić i Džaferović odbili
• Rođendansko metal druženje u OKC Abraševiću
• Najbolji kad je najteže ili sve po 12
• Juriš u nove poraze

U ova naša sumorna i teška vremena, prisjetimo se genijalnih ljudi u svakome pogledu, da i nama bude lakše. Da budemo, sretni i ponosni na njih, što smo bili njihovi sugrađani, često i po mnogim stavovima i trezvenim razmišljanjima, njihovi istomišljenici.

Potrebno je i vrijeme, koje čini svoje, da bi inteligencija i spoznaja vrijednosti i značenja, konkretnih ideja i spoznaja vrijednosti, bila vjerodostojna, svome sadržaju i značaju, bila sasvim razumna i prihvatljiva.

Malo je, u ovome našem gradu Mostaru, bilo, istinskih vizionara i genijalaca, u  domenu svoga djelovanja, kao što je primjera radi, bio, naš Osman Pirija. Upravo, želim ovaj moj sadržaj, da neposredno i posvetim, ovom umnom i radnom čovjeku, kojeg su krasile izuzetne i mnoge vrline, kao  privilegija takvih ljudi.

Pronašao je našu Obećanu zemlju, Osman Pirija (Stolac, 1926. – Mostar, 2002.)

Osman Pirija, rođeni Stočanin, godine 1926, kao nadareno dijete ovoga hercegovačkog podneblja i ljutoga krša, rano je osjetio ove nam Božije darove ovoga podneblja, sa obiljem sunčanih dana, vodom i zemljom. Završio je Poljoprivredni fakultet, bio i njegov redovni profesor Univerziteta u Sarajevu, da bi svoju viziju i spoznaju, u praktičnom i neposrednom djelovanju, na ovim hercegovačkim prostorima, učinio blagodatnim. Posvećen nauci, uz raskošnu viziju, ljudskog djelovanja, umom i razumom, sa navedenim blagodetima, ove ljute hercegovačke kamenjare, počeo je pretvarati, u oaze potreba ljudskog blagostanja.

On je bio taj, koji je u svojoj viziji razvoja poljoprivrede, na ovim našim prostorima, sagledavao i samoodrživi privredni razvoj Hercegovine.

Njegov vizionarski koncept u razvoju poljoprivrede, ovih prostora;

„Mijenjao je konfiguraciju zemlje, sociološku i kulturnu sliku prirode i ljudi u njoj. Kao budućnosni sistem navodnjavanja, kap po pak, tako je rasla oaza zelenja u pustom krajoliku, od prvog maslinjaka kod Carskih vinograda do beskrajnog lanca „Hepoka“ koji je premrežio cijelu Hercegovu zemlju socijalističkog sistema. I tu su se, na toj graničnoj crti, zbiljnog života i tvrde političke ideje „režiranog“ a ne humanog, na ekologiji zasnovanog razvoja, sudarili Pirijin koncept i koncept Partije koja je imala drugi plan: da usred rajskog vrta useli – „Aluminij“! Do dubokog sraza je posebno došlo između bivših prijatelja, Osmana i moćnog Džemala Bijedića„. /citat: Dr Ibrahim Kajan, Protjerani genij- Osman Pirija /.

Upravo, ovakve znalačke konstatacije, uvaženog književnika, Dr. Kajana, inicirale su u meni, današnja zrela razmišljanja u mojim saznanjima, kao starijeg i iskusnog intelektualca, magistra elektrotehničkih nauka, inžinjera stručnjaka i učesnika u izgradnji industrijskog objekta od kamena temeljca 1970. godine, u budućoj firmi Aluminij, u prvoj fazi, sa tvornicom glinice, za potrebe budućeg aluminijskog kompleksa, sa elektrolizom i livnicom sirovog aluminija.

U ovim okolnostima, danas, govoriti ili pisati, o genijalnom idejnom tvorcu, izuzetnog poljoprivrednog kompleksa iz područja poljoprivrede, firmi „Hepok„, kakvu je stvorio, naš Osman Pirija, daleko vidna i takvim genijalcima, jedino je moguća vrlina, da im se pripiše.

„Mi smo Hepokom htjeli u Hercegovini stvoriti obećanu zemlju. Htjeli smo izvući ljude iz neimaštine, htijeli smo ih zadržati na njihovim ognjištima i upravo tu im napraviti obećanu zemlju. Tu smo tražiti zlato u njihovim rukama na njhovoj zemlji a ne da po svijetu u bescenje prodaju svoj znoj. Mi smo na neplodnim zemljistima startovali sa projektom Hepoka. To je zemljište bilo u državnoj svojini i mi smo na tom devastiranom skoro napuštenom zemljištu, zemljištu na kom je bila šljunkara,  dobili plodnu zemlju. Tu smo nastojali podići plantaže, vinarije i od naslijedjenih autohtonih vrsta grozžđa,  Žilavke i Blatine,  napraviti industriju. Da bi dobili kredite morali smo imati zemljište i dovoljan broj čokota. Kao bazu za vinograde mi smo podigli farmu krava. Tako je jedna krava davala đubrivo za jedan hektar plodnog tla. I mi smo to i napisali upravo tako u programu Hepoka: “Treba Hercegovini vratiti zelene pejsaže koje je čovjek svojom nerazumnom eksplatacijom uništio i devastirao tla, ostavljajući generacijama koje dolaze go skelet.”

To smo mogli učiniti vodom, prirodnim đubrivom i izborom onih vrsta grožđa od kog će mo praviti kvalitetno vino za svjetsko tržište a sebi profit i garantovati razvoj cijele regije. Trebalo je uspostaviti biološku ravnotežu na tom postoru, to je bio sistem. Trebalo je povezati: tlo, vodu, krave, vinariju, staklenike, novi tip radničke klase … Poremećaj jedne od ovih karika, značilo je raspad sistema. Eto to je taj održivi razvoj koji smo mi tada startali u Mostaru,  kao svojevrsno tehnološko i razvojnočudo.

Naša tragedija je bila u tome, da tadašnji sistem nije podržavao takav ravoj ni Hercegovine ali ni Bosne“./ Posljednji intervju Osmana Pirije/

Osman Pirija je pričao novinaru Š. Kadriću: Obračun s Hepokom  „započeo je, kad sam poslao vlastima pismo na 7 tipkanih stranica“ puno neporecivih  spoznaja oslonjenih na „najveća svjetska iskustva u oblasti aluminijskih kombinata i njihovih štetnih posljedica na okolinu“.  Njim je ustao u „zaštitu  krava, breskvi, vinove loze, stakla i ljudi Mostara i Hercegovine“. Kaže: „Ustao sam u zaštitu onih kojima je počela otpadati kosa i lomiti se kosti“ same od sebe! „Udaljenost farme krava Hepoka od Aluminijskog kombinata je 800 metara. Moja primjedba je bila na lokaciju tako prljave i štetne tehnologije i štetne industrije koja je trebala uništiti našu Obećanu zemlju.“

Danas, istinski sa pozicijom mnogih naučnih saznaja, događaja i svega ovoga, što se dešavalo i desilo, sa uništenjem „Hepoka„, kao i pljačkom i otuđenjem firme Aluminij, mirne duše mogu priznati, da je aluminijski kompleks i firma Aluminij, na ovome prostoru u Mostaru, zaista, primjer političke firme.

Primjera je brojnih, recimo u Bakru na Rijeci, izgradnja koksare, zatim cementare u Šibeniku, tvornice glinice u Obrovcu, kao i Aluminija u Mostaru, svakako su rezultat, direktiva starih političara, onog sistema, od Kardelja, Đure Pucara, Đemala Bjedića, Vlade Šegrta i inih, koji nisu, upravo, slušale  naučnike, struku i ljude vizionare, poput Osmana Pirije i drugih, već su po direktivama partijskog sistema, određivali i realizirali ovakve svoje planske zadatke u izgradnji industrijskih kapaciteta, gdje im mjesto nije bilo.

Kada se, danas iskreno i stručno, sagledaju sve primjedbe i analize, primjene ove prljave tehnologije, na ovom prostoru blagodeti prirode, sunca, vode i korisne zemlje, da se mnogo i ne upuštamo u zagađenje prirode od gasova, koji se ispuštaju u okolinu, o nerantabilnom utrošku „zlata„ tj. električne energije, inače i nedovoljne za bilo koju elektrolizu aluminija, bez finalnih i visokih faza prerade i proizvodnje aluminijskih proizvoda, te još mnogi drugi štetni uticaji, za cjelovitu ekonomiju.

Bez obzira na sve okolnosti i „post festum„ činjenične konstatacije i zaključke, takav genijalni vizionar, znalac i stručnjak, zaljubljenik i patriota, ovih hercegovačkih prostora, njihovih mogućnosti, za opstojnost i njegovih žitelja u sopstvenom radu i stvaranju poljoprivrednih proizvoda, što je i priroda podarila, sa Osmanom Pirijom, izgubili smo i takvog genija, ma šta i ko koliko mislio ili podržavao.

Simbolično se podsjetimo i njegovog, spomenika magarcu na platou Hepokove tržnice u Mostaru.

Bila je na tržnici u Mostaru, kao simbol vrijednosti

Ova životinja, svakako, posjeduje i dosta simbolike u svome postojanju, veoma vrijedne i korisne životinje, koja je služila hercegovačkim domaćinima za mnoge usluge, nošenja tereta, davanja magarečeg mlijeka, kao ljekovitog proizvoda nekim bolestima i dr.

Danas ih nema, sve više su izumrli, a sjećanje na njih, može se ogledati u činjenici, da smo se rađali kao ljudi, ali su mnogi umirali kao magarci?

Nema ni koza, koliko ih je nekada i bivalo na ovim hercegovačkim vrletima, kojima su mnogi sugrađani i veoma zahvalni bili, jer su se liječili plućni bolesnici sa njihovim mlijekom, pored drugih korisnih osobina.

Volio je, naš Osman Pirija i sve te životinje i mnoge druge, nalazeći u njima uvijek, nešto korisno za ove krajeve i ovaj narod.

Međutim, mnogo toga je prohujalo sa vihorom, ali naša sjećanja i neizmjerna zahvalnost, genijalcu i vizionaru, za dobrobit ovih prostora Hercegovine i za njegovo stanovništvo, našem Osmanu Piriji, biće vječna, sa ljudskim rodom.