Generacijski susret, za ponos i poštovanje

Povezani članci

• Video: promocija knjige fra Drage Bojića “Kraljevstvo Božje i nacionalizam” u Mostaru
• Sviraj to ponovno, Sam: Britka komedija o muško-ženskim odnosima
• Druga opsada Sarajeva
• Izložba Tajme Guzin
• Veliki jubilej u eMTeeM – u 1974
• Kako nas kradu i kako ih zaustaviti: Mreža “Naše društvo” podnijela krivičnu prijavu protiv Ljube Bešlića

Često u medijima susrećemo zajedničke fotose razno raznih generacija, zajedničkog druženja i proslava generacijskih susreta, u raznim fazama školovanja, bilo u srednjim školama ili na fakultetima.

Lijepo je to vidjeti i doživjeti, evocirati uspomene i sjećati se divnih školskih dana, kako je govorio i pjesnik B. Radičević: „Od kolijevke pa do groba najljepše je školsko doba„.

Međutim, u našem slučaju generacijskog druženja, nešto je posebno i veoma interesantno, za naše prijatelje i za širu javnost.

Radi se o generaciji, veoma uspješnih i dokazanih stručnjaka, diplomiranih inžinjera elektrotehnike, mašinstva, rudarstva, ekonomista i stručnjaka automatičara, koji su upravo iza sebe kao graditelji velikog industrijskog hercegovačkog giganta ostavili dokazali i prikazali i javnosti i svojoj voljenoj državi, Bosni i Hercegovini.

Svakako ovo kapitalno djelo našeg elektro-energetskog sistema, Rudnik i termoelektranu Gacko, od 300 MW instalisane snage i rudnik uglja površinskog kopa, za godišnju proizvodnju 1.650 GWh, električne energije mi smo gradili, izgradili i krenuli u proizvodnju jasno sa svim našim kolegama i cjelovitom radnom snagom.

Zato i možemo reći da je i ovo naše djelo za ponos naše zajednice i države u dobra i sretna vremena koje je inače preporodilo i cio Gatački kraj u svakome pogledu.

Lijepo je i preporučljivo široj javnosti na YouTube.com, pogledati i video snimak, odnosno cjeloviti film o izgradnji Rudnika i termoelektrane Gacko. Film je realizirao kao scenarista i reditelj čuveni naš „Valter„-ovac, rah. Hajrudin Šiba Krvavac, čija je ekipa snimatelja punih 6 godina snimala materijal, u svim detaljima i fazama, izgradnje ovoga velikoga termoenergetskog giganta u Gacku.

Danas sa ponosom i zanosom možemo i reći „da mi smo graditelji ovoga djela“ te smo se i našli ovom prilikom na zajedničkom susretu, u restoranu na Buni u Mostaru.

Nažalost, mali nas je broj bio na okupu i druženju ali zahvaljujući našem poštovanom radnom kolegi Miralemu Čampari dipl.ing. mašinstva, još uvijek aktivnom u radu kao direktoru i stručnjaku na izgradnji hercegovačkih vjetroelektrana, koji je bio veoma uspješan organizator i domaćin uz iskrenu zahvalnost svih prisutnih.

Nužno je odmah napomenuti da su brojne naše kolege koristeći i ove ljetne odmore našli vremena da dođu iz dijaspore kao Miralem Mahmutćehajić i Munir Dizdar, dipl.ing. mašinstva došli su iz daleke Norveške, kolega Omer Ništović, dipl.ing mašinstva, iz daleke Švedske, naš čuveni Kiko-Marinko Bulić, veliki specijalista automatičar, povratnik je iz daleke Australije, a ovdje su još naš uvaženi Ismet Čampara, veoma dobri i iskusni dipl. ekonomista, zatim jedini prisutni rudarski stručnjak, Seid Kolaković, dipl.ing. geolog, te i moja malenkost, magistar elektrotehnike Milan Jovičić, kao dugogodišnji tehnički direktor termoelektrane.

Dakle, dio je ovo brojne plejade, iskusnih, radnih i veoma pametnih kadrova, svih profila koji su gradili, izgradili i vodili proizvodnju na svim postrojenjima.

Dolaskom, zlih dušmanskih vremena u periodu velikosrpske agresije na naše prostore zlikovci i dušmani po scenariju njihovoga Slobodana Miloševića i domaćih četničkih i velikosrpskih nacionalističkih snaga, koji se danas lažno ponose sa svojom genocidnom tvorevinom, Republikom Srpskom, ovom prilikom su protjerali i sve Bošnjake iz Gacka. Mnoge su neposredno i ubijali, a mnoge su zatvorili u svoje logore i kazamate.

Ko je od naših kolega i imao sreće i mogućnosti, da sačuva život i da se sa porodicom usmjeri u druge zemlje, da ostanu normalni civilizovani svijet tako su se danas sa nama i družili lijepo osjećali i Miralem, i Munir i Omer i Kiko i svi mi zajedno.

Međutim, veoma potresne su bile priče i sjećanja naših kolega koji su bili zatočenici logora u Bileći, u Dretelju, na Heliodromu i dr. destinacijama. Šta su i kako preživljavali koliko su bili maltretirani i druga njihova svjedočenja, jednostavno čovjeka obuzme jeza i pomisao, da li je to bilo sve moguće. Neki od ovih naših kolega imao je nesreću da budu i zatočenici i drugog agresora, ustaških nacionalističkih snaga HDZ-a i Franje Tuđmana, te su se našli u Dretelju ili na Heliodromu.

Istina je, da i ne vole mnogo pričati o tim zločestim vremenima i svega onoga što su doživjeli i preživjeli.

Ali, naš kolega Omer, koji je bio u Bilećkom kazamatu, kaže da mu je stalno pred očima ona četnička armada sa kokardama, ali, eto uspio je u razmjeni zatvorenika da preko Podgorice, sa porodicom, otisne se za Švedsku, gdje je i danas.

No, važno je i napomenuti, da su se svi ovi naši stručnjaci sa Gacka, uspješno dokazali i u svojim rezervnim domovinama, kao stručnjaci su radili poslove u svojoj struci, te su i mnogi od njih već ispunili uslove za regulisanjem penzije u tim zemljama, a njima je ostala želja, da se ipak povrate u svoju domovinu, Bosnu i Hercegovinu iz koje su prognani od dušmana sa istoka i zapada.

Moram, lično i priznati, da me je jednoga trenutka zadesila i promjena rada moga srca i doza aritmije, što mi je bilo i neugodno i nepovoljno.

Prisjećajući se više naših lijepih i nezaboravnih trenutaka zajedničkog rada i veoma uspješnog poslovnog odnosa i razno raznih naših neposrednih dogodovština, a svi smo ponešto ispričali, činilo nam je i veliko zadovoljstvo i trenutni zaborav tih dušmanskih poteza.

Sasvim normalno da smo i ovom prilikom sa velikom pažnjom i zahvalnošću prisjećali i naših mnogih radnih kolega, koji nisu više među živima, odajući im i pomen da im bude laka naša, Bosansko hercegovačka zemlja.

Inače, što posebno i često ističem, kao mostarski sarajlija, dolaskom i radom na ovome objektu u Gacku, istinski i realno govoreći, upoznao sam svu dobrotu, plemenitost i izvornu prirodnu umnu nadarenost ovih, kako to često naglašavam, „mojih Gačana„. Bilo je veoma brojčano, školovanih intelektualaca, inžinjera, ekonomista, doktora, pravnika, profesora i drugih profila, do akademika sa Univerziteta u Sarajevu. Posebno se posvetila pažnja i kadrovskoj pripremi potrebnih kadrova, u cilju njihove edukacije za vođenje proizvodnog procesa, budućih svih pogona ovoga giganta.

U fazi investicione izgradnje, mnogi stručni kadrovi, sasvim normalno, došli su u Gacko, kao stručnjaci svoga poziva iz mnogih naših firmi, kao iz Tuzle, Kaknja, Zenice, Mostara, Sarajeva i dr. mjesta, kao nadzorni organi i rukovodioci određenih organizacionih jedinica ove firme.

Gradili smo ovaj veliki gigant, ali smo se i sami usavršavali u domenu svojih zvanja, odlazeći i na specijalizacije na velike proizvodne energetske objekte, u ono vrijeme i velikog Sovjetskog Saveza.

Istina je, da smo imali i tehničku ispomoć, tako da je nekoliko godina u Gacku boravila ekipa stručnjaka sa porodicama, njih preko 60, sa djecom i porodično.

Na kraju smo se i dogovorili, da ovo naše „generacijsko radno druženje„ bude tradicionalno, dva puta u godini, sa proširenjem i drugih naših kolega prognanika,  iz brojne naše  dijaspore ?

Uz još jedno veliko hvala, za organizaciju i domaćinstvo, kolegi Miri Čampari, zahvalnost i svim prisutnim kolegama, do slijedećeg susreta i ponovnog viđenja, srdačan pozdrav.