Emir Hajdarević: Negiranje i pokušaj prepuštanja zaboravu zločina Herceg Bosne neće proći

Izdvajamo

• U Bosni i Hercegovini kada pogledate zakone logoraša nije ni bilo nego su svi bili zatvoreni u "Sabirne centre" zbog svoje sigurnosti da bi nas zaštitili od nas samih. Da nije žalosno bilo bi smiješno, ali logoraši koji su prošli logore tzv. HRHB nemaju ama baš nikakva prava, pa ni na besplatno liječenje zbog tortura koje su uništile njihove živote. Za ovakav položaj logoraša su kao što sam već rekao, svi krivi, a kako vidimo da se oni vrlo lako nose sa tom krivicom. Zadnji voz je da se napokon nađe neko ko će se okrenuti i na ovu kategoriju žrtava rata jer za koju godinu će velika većina logoraša preseliti na bolji svijet te neće imati kome donijeti Zakon koji će da tretira ovu kategoriju žrtava.

Povezani članci

• Frontovsko sanjarenje gospođe Ružice!
• Salmedin Mesihović: Ako SDP želi da se pokaže demokratskom partijom neka primjeni neposrednu demokratiju
• Dodik održava OHR
• Hrvatska velikog srca
• Mostarska Prosvjeta humanitarnim akcijama obilježila radost Vaskrsa
• Gdje sam ja, a gdje je Evropa?

foto: AA

“Spektakularne najave tadašnjeg rukovodstva Saveza logoraša o podizanju tužbi su bile samo prašina u oči logorašima, na što je od početka Udruženje logoraša Mostar i ukazivalo, ali niko nas nije želio niti htio slušati. Na kraju se završilo onako kako smo i predviđali. Također, žrtve logora tzv. „HRHB“ su razočarane činjenicom da niko od državnih organa nije našao za shodno da ispita sve pravne mogućnosti oko podizanja tužbe protiv Republike Hrvatske za UZP i za sve patnje ljudi na ovim prostorima zbog velikodržavne politike tadašnjeg rukovodstva u susjednoj nam državi.”

Emir Hajdarević predsjednik Udruženja logoraša Mostar u logorima HZHB Heliodrom, Dretelj, Vojno i Sovići proveo je 1.309 dana. Sa Hajdarevićem smo razgovarali o odnosu države prema ljudima koji su bili zatvoreni u logorima, pravnom statusu, podizanju tužbe protiv Republike Hrvatske kao i o drugim temama.

Razgovarao: Predrag Blagovčanin 

Presudom Haškoj šestorci svijet je saznao čitavu istinu o hercegovačkim logorima, šta se promijenilo nakon te presude?

Slažem se sa Vam da je „Svijet“ saznao, ali je poražavajuća činjenica da o toj presudi naša država apsolutno „ne zna ništa“ osim povremenog korištenja u dnevno-političke svrhe. Logoraši koji su prošli kazamate tzv. „HRHB“ i danas su na poziciji gdje su bili i prije presude, a to je nigdje.

Kada kažem nigdje, to znači da su svi logoraši na marginama cjelokupne izvršne i zakonodavne vlasti, a i samog Saveza logoraša u BiH, te niko od onih koji obnašaju ili su obnašali vlast od rata na ovamo, bez obzira na političku opciju, ne može biti amnestiran za nebrigu za jedine žrtve rata koje nisu prepoznate niti u jednom od zakona koji tretiraju tu populaciju kao što nisu amnestirana rukovodstva Saveza logoraša u BiH koji su trebali štititi interese žrtava koje bi trebalo da zastupaju.

Spektakularne najave tadašnjeg rukovodstva Saveza logoraša o podizanju tužbi su bile samo prašina u oči logorašima, na što je od početka Udruženje logoraša Mostar i ukazivalo, ali niko nas nije želio niti htio slušati. Na kraju se završilo onako kako smo i predviđali. Također, žrtve logora tzv. „HRHB“ su razočarane činjenicom da niko od državnih organa nije našao za shodno da ispita sve pravne mogućnosti oko podizanja tužbe protiv Republike Hrvatske za UZP i za sve patnje ljudi na ovim prostorima zbog velikodržavne politike tadašnjeg rukovodstva u susjednoj nam državi.

Koliko je strašno da u BiH i Mostaru postoje ljudi koji veličaju zločince poput Prlića i Praljka?

Negiranja zločina, i kao što smo svjedoci, negiranje Genocida u Bosni i Hercegovini je postao urnek ponašanja za sljedbenike ideje „Velikih država“. Kada me pitate koliko je strašno veličanje zločinaca Prlića i Praljka, koji su provodili ideju presuđene zločinačke tvorevine, moram Vam reći da svaki logoraš ponovo proživljava logor kroz koji je prošao. Logoraši su sve više razočarani na činjenicu da se ništa ne poduzima od strane državnih organa protiv onih koji te zločince veličaju i pokušavaju na leđa naroda natovariti teret ideja koje su ove prostore zavile u crno. Također smo razočarani činjenicom što Visoki predstavnik nije nametnuo Zakon o negiranju zločina jer očekivati od onih koji i sada nose tu ideju u sebi, ali se za nju bore drugim sredstvima, je utopija.

Kakav je danas položaj logoraša u BiH?

U Bosni i Hercegovini kada pogledate zakone logoraša nije ni bilo nego su svi bili zatvoreni u “Sabirne centre” zbog svoje sigurnosti da bi nas zaštitili od nas samih. Da nije žalosno bilo bi smiješno, ali logoraši koji su prošli logore tzv. HRHB nemaju ama baš nikakva prava, pa ni na besplatno liječenje zbog tortura koje su uništile njihove živote. Za ovakav položaj logoraša su kao što sam već rekao, svi krivi, a kako vidimo da se oni vrlo lako nose sa tom krivicom. Zadnji voz je da se napokon nađe neko ko će se okrenuti i na ovu kategoriju žrtava rata jer za koju godinu će velika većina logoraša preseliti na bolji svijet te neće imati kome donijeti Zakon koji će da tretira ovu kategoriju žrtava.

Postoje li inicijative za memorijalizaciju logora u Hercegovini poput Dretelja, Heliodroma i Gabele?

Što se tiče memorijalizacije navedenih logora, moram Vam reći da su do sada bili samo individualni pokušaji Udruženja logoraša sa prostora HNK i nekih nevladinih organizacija koje su pokušale da označe ta mjesta stradanja. Porazna je činjenica da je Udruženje logoraša Mostar ove godine prvi put nakon 27 godina od raspuštanja ovog logora pokušalo da posjeti sinonim stradanja ljudi iz Grada Mostar, logor Heliodrom. Tom prilikom su nas dočekale zatvorene kapije kompleksa Heliodrom, kojim raspolaže Sveučilište u Mostaru, koje su zaključane netom prije našeg dolaska. Negiranje i pokušaj prepuštanja zaboravu svega što se desilo na prostoru Grada Mostara i HNK je odavno projekat onih koji veličaju ratne zločince i pokušavaju da ožive  tzv. HRHB. Previdjeli su jednu stvar, a to je da ima još ljudi koji nisu zaboravili, nisu podložni uticaju, ne boje se, nepotkupljivi su i koji će pričati istinu dok su živi o svemu šta su logoraši proživjeli, a čije ideje su razlog za njihovu patnju.

Hoćete li tužiti Republiku Hrvatsku jer je u presudi utvrđena uloga Franje Tuđmana kao člana udruženog zločinačkog poduhvata?

Udruženje logoraša Mostar je spremno tužiti Republiku Hrvatsku za UZP čim se utvrdi pravni osnov za to i čim državni organi logorašima pruže svu podršku, kako pravnu tako i finansijsku, jer je to njihova obaveza. Logoraši su državljani ove lijepe zemlje i ona je dužna da im pomogne na svaki mogući način jer moramo biti svjesni da će hrvatska politika uticati na sudove kako bi takve tužbe bile odbačene te da tužioce optereti troškovima koje logoraši individualno ne mogu podnijeti. Svjesni smo svega što čeka logoraše nakon podizanja tužbi protiv R. Hrvatske te niko od nas takav teret ne smije olako staviti na leđa ljudi koji ni u vlastitoj državi nisu priznati.

Koliko je bitno za bh. društvo usvajanje Zakona o negiranju genocida, holokausta i ratnih zločina?

Usvajanje takvog zakona će pomoći žrtvama jer će napokon tim zakonom prije svega biti tretirani oni koji i danas provode zločinačke ideje na druge načine jer negiranje zločina i genocida je njihov način političkog djelovanja. Svjesni smo činjenice da takav zakon neće proći parlamentarnu proceduru nikad zbog složenosti sistema i zbog toga što baštinici tih ideja sjede u parlamentima i na sve moguće načine to blokiraju. Jedini način za donošenje tog zakona je nametanje od strane Visokog predstavnika jer očekivati od političara koji negiraju genocid i zločine da usvoje takav zakon je protivno zdravom razumu.

Kako ste nastavili živjeti nakon logora i da li su ratne traume preslikane na nove generacije?

Svakom logorašu vraćanje u „normalan život“ je bilo izuzetno teško pa i meni samom. Veliki broj mojih sapatnika to nije uspio i traume koje su doživjeli u logorima su uništile njihove živote pa su mnogi završili na liječenjima, a mnogi su nedugo nakon logora umirali od posljedica prebijanja u logorima. Sve što se dešavalo logorašima i ne samo logorašima na prostoru grada Mostara je ostavilo veliki trag i na novim generacijama, kako na novim generacijama žrtava zločinačke politike tako i na novim generacijama sljedbenika UZP-a. Tragovi su različiti i jedini lijek za sve ovo jeste suočavanje sa istinom za što će na ovim prostorima morati proći još mnogo godina.

Kako je moguće doći do pomirenja u BiH, da li je ono realno i na čemu se treba temeljiti?

U Bosni i Hercegovini je moguće pomirenje i temelj za to mora imati više segmenata i to:

• suočavanje sa istinom;
• upoznavanje novih generacija sa drugim i drugačijim;
• donošenjem zakona o negiranju genocida, holokausta i ratnih zločina;
• otvaranjem tema koje će tretirati sve ono što se dešavalo u proteklom periodu bez pristrasnosti;
• djelovanjem međunarodne zajednice na susjedne države te prestanku njihovog miješanja u unutrašnja pitanja Bosne i Hercegovine;
• zabranom svih udruženja, medija, političkih subjekata koji šire mržnju prema drugom i drugačijem i prema državi Bosni i Hercegovini;
• garantovanje ljudskih i svih drugih prava na cijelom prostoru Bosne i Hercegovine bez obzira na vjeru, naciju i individualno opredjeljenje.

Ovo je nekoliko stavki koje su osnov za pomirenje na ovim prostorima. Na neke od njih mi sami možemo uticati, dok na neke definitivno ne možemo i pred nama predstoje godine rada na pomirenju i razvijanju shvatanja da je ova država dovoljno velika za sve koji žive na ovim prostorima i koji je vole. Sve ostalo suprotno od pomirenja je samo zaštita ličnih interesa onih koji su ogrezli u kriminalu, negiranju genocida i zločina počinjenih zarad ideja stvaranja velikih država koji ove narode smatraju valutom za potkusurivanje i ostvarenje političkih i drugih interesa tih država.

Intervju je nastao u saradnji sa forumZFD u Bosni i Hercegovini.