Dragan Markovina: IZMEĐU CRVENOG I CRNOG

Povezani članci

• Poziv za podnošenje prijedloga za dodjelu nagrade “14. Februar”
• Boris Dežulović: Pa dobro, gdje su već sve te ustaše?
• Patrijarhova katalepsija
• Cliff diveri na šlaufima do startnih pozicija jurili niz hladnu Neretvu
• Lice tame
• Agresija na Ukrajinu probudila je bol Bosne i Hercegovine

Pogovor novoj knjizi doc. dr. sci. Dragana Markovine  IZMEĐU CRVENOG I CRNOG – Split i Mostar u kulturi sjećanja, University press – izdanja Magistrat i suizdavač Plejada  Zagreb, koja će biti predstavljena na Međunarodnom sajmu knjiga i učila u subota 26.4.2014.  u 13,00 sati u Bosanskoj kući u Sarajevu.

Piše: Ante Lešaja

Hrvatskom nacionalizmu antikomunistička histerija je isto tako zaštitni znak, kao što je to bila i nacifašističkim tvorevinama u prvoj polovini XX. stoljeća, kao što mu je šovinizam i praksa uništavanja ”remetilačkog faktora“ (koji onečišćava čistoću rase – tamo su to bili Židovi, a hrvatskom nacionalizmu su to bili i još su uvijek Srbi) i svega što je s njim u vezi trajni motiv dokazivanja. Velika je sramota katoličke crkve u Hrvatskoj što je postala dio reakcionarne nacionalističke histerije i prakse tokom 1990-ih.

Pažljivim čitanjem teško se odlučiti u koju od uobičajenih kategorija tekst: “Između crvenog i crnog: Split i Mostar u kulturi sjećanja” pripada: je li to poveći esej, ili zbirka eseja, povijesna rasprava, svojevrsna sociološka studija ili studija psihologije grupe i ljudskih naravi ili je naprosto kronika događanja koje vrvi beščašćem. Nisam pozvan da “klasificiram” u koju vrstu literarne produkcije ovaj tekst Dragana Markovine pripada. Ali sam kao znatiželjan i angažirani čitalac bio iznenađen aktualnošću i kompozicijom teksta: usporedno prikazati dva geografski (ali i po mentalitetu, po demografskom sastavu, lingvistički i kulturom) ne naročito udaljena grada, koja imaju toliko zajedničkog i toliko različitog iskustva u svojoj historiji, i navesti primjere koji upečatljivo iskazuju promjene viđenja svoje vlastite historije. U isto vrijeme Dragan Markovina pokazuje kako su te “promjene viđenja vlastite historije” samo specifična refleksija društvenih promjena unutar formacija (državno-političkih) u kojima su se Split i Mostar nalazili.

Aktualnost i/ili historičnost? Iako se uzima da se ta dva uvida u društvena događanja načelno razlikuju (podsjećam samo na tezu o vremenskoj distanci kao uvjetu prosuđivanja), ipak mi se čini da je Dragan Markovina u velikoj mjeri i vrlo uspješno tu dilemu razriješio. Težište razmatranja su društvene perturbacije od 1990. do najnovijeg vremena^[1], do naših dana, ali Dragan Markovina s pravom i vješto ukazuje na burno razdoblje od stotinupedeset godina, i događanja u tom periodu, koja su bila podloga za “promjene viđenja vlastite historije” u oba spomenuta grada, u Splitu i u Mostaru. Stoga autor Markovina odabrane, prikazane i analizirane fenomene 1990-ih s pravom promatra kao dio spomenutog burnog razdoblja.

Autorova razmatranja i ocjene čvrsto su fundirani ne samo u činjenicama koje navodi, nego i u historijskoj perspektivi, koja svaku od tih činjenica iskazuje u kontinuitetu, određujući joj smisao, ponder, a posebno društvenu relevantnost. Razmatranja i ocjene, što ih Dragan Markovina ovom knjigom nudi čitaocu nisu, dakle, “akademski usmjereni”. To je angažirano pisanje usmjereno protiv destruktivnog djelovanja, koje poništava (ili pokušava poništiti) fakticitet kao dio memorije društva općenito, ali uz selekciju koja proizlazi iz parcijalnih društvenih interesa koji nisu na tragu progresivnog razvoja društva. U tom smislu shvaćen i doživljen, tekst Dragana Markovine ima obilježja i historiografske i sociološke rasprave, angažiranog, a bitno znanstvenog  sagledavanja, razumijevanja i klasificiranja postupaka destrukcije kako su se iskazali, tj. prakticirali  1990-ih u Splitu i u Mostaru.

Fenomeni destrukcije, kao bitna oznaka, ili bitno obilježje  “promjene viđenja vlastite historije” naročito su se iskazali nakon 1990-ih na prostoru cijele Jugoslavije: po brojnosti i  raznovrsnosti, po masovnosti, a posebno po radikalnosti, motivima i kriterijima kojima su se nosioci destrukcije legitimirali. Primjeri iz Splita i Mostara, što ih navodi i obrađuje Dragan Markovina, samo su dio, ali vrlo značajan i vrlo poučan, cjelovitog repertoara destrukcije koja se iskazala na području Jugoslavije, tj. na područjima njenih republika, a sada samostalnih država. Svaki prilog koji ozbiljno i argumentirano obrađuje tu tematiku dragocjeni je prilog razumjevanju onoga što se događalo (i događa) nakon 1990-ih na području južnoslavenskih zemalja, a time je i važan prilog znanstvenoj historiografiji, tj. radovima koji će biti sintetski pregled povijesti ovog područja. Mislim da je istraživanje, kojeg se poduhvatio Dragan Markovina, upravo jedan od takvih priloga, vrlo vrijedan i hrabar s obzirom na dominantnu nacionalističku histeriju koja ustraje na reakcionarnim kriterijima ocjenjivanja i, dakako, vrednovanja prošlosti. U isto vrijeme ga smatram poticajnim prilogom, jer na kompetentan način pokazuje kako se istraživanja društvenih fenomena mogu obavljati na nekonvencionalan način: znanstveno utemeljeno, ali angažirano i s jasnim kriterijima ocjenjivanja promatranih fenomena.

Već je iz naslova rasprave koju nam nudi Dragan Markovina jasno o kakvom je sudaru društvenih pozicija riječ. “Crveno” i “Crno” nisu samo puki termini, pomodne oznake koje se mogu nonšalantno koristiti kao “naljepnice”. To su termini kojima se označavaju pojmovi, na našim južnoslavenskim prostorima bogati sadržajima, a oni se uvijek nanovo moraju sagledavati i procjenjivati kao ishodište društvenog angažiranja. Riječ je dakako o sudaru reakcionarnog i progresivnog društvenog angažiranja, a mi smo od razbijanja SFR Jugoslavije 1990-ih svjedoci dominacije reakcionarnog, “crnog” društvenog angažiranja, kojemu je destrukcija osnovno obilježje djelovanja. Simbolički “crno” označava nacifašistički orijentirane snage u društvu, a u hrvatskom društvu je to u prvom redu i dominantno ustaški pokret i sve varijante djelovanja (i razmišljanja) koje se na njega izravno ili posredno oslanjaju.

U tom smislu ću, a na tragu razmatranja Dragana Markovine (vidjeti u knjizi poglavlje “2. Historiografija u kontekstu kulture sjećanja”), podsjetiti na tri ocjene koje ta razmatranja potvrđuju kao mjerodavna za cjelinu društava unutar kojih se nalaze Split i Mostar, ali i drugi naši gradovi i naselja.

Počinjem s opaskama-ocjenama filozofa Milana Kangrge, koje su bile reagiranje na događanja 1990-ih, ali su sasvim aktualne:

“Svaki je nacionalizam po definiciji i po svom bitnom ispoljavanju nužno oblik kolektivne svijesti, a u svojoj konsekvenciji, naročito u evropskoj suvremenosti, vodi u nacizam i fašizam. To je zapravo samo druga strana staljinizma, koji se stalno imenuje komunizmom bez ikakve historijske osnove i opravdanosti. Na čitavom ovom našem prostoru, ali i šire, došlo je – s  malim iznimkama – samo do pretvaranja staljinističkog, tzv. klasnog kolektivizma u nacionalni (tj. nacionalistički ili fašistički). Bitno se nije dogodilo ništa nova, samo je promjenjen predznak, jer je većina nekadašnjih članova partije (tzv. komunističke) jednostavno prešla u novu-staru partiju i nastavila svoj “posao”. To vodi u povijesnu besperspektivnost, kojoj je idealizirana i naknadno “frizirana” prošlost, i samo prošlost, na svim područjima života jedini i najviši princip. Na djelu je povijesna perverzija prve vrste.” (iz intervjua za Radio France International 23. XI. 1996.)

“Nacionalnost podignuta na nivo vrhovnog moralnog principa, i time pretvorena u nacionalizam i rasizam najgore provenijencije u suvremenom svijetu, postaje pokriće za sve, pa čak i za najočitije javne zločine i nekažnjena ubojstva. To je dakle vladavina bezakonja, u kojoj slobode, prava, pravne države ili vladavine prava nema ni na vidiku. Neodgovornost vlasti povlači za sobom neodgovornost svakog pojedinca…“ (članak: „Božanstvena država“, Novi list, 19. XI. 1997.)

A u intervjuu za Nacional (26. IV. 1996.), na pitanje: „Kako komentirate pojavu brojnih knjiga iz doba NDH (Kvaternik, Pavelić…), pa i filozofijsku reaktualizaciju tadašnjih ideja?“, odgovorio je: „Moram priznati da sam u mojoj radikalnoj kritici ondašnjeg režima i sistema u cjelini dolazio na mogućnost svih mogućih izlaza, pa sam u jednom trenutku zavapio, neka dođe i sam đavao, i bit će možda bolje nego što već jeste! Ali, ni u snu nisam mogao pomisliti da će se ustaštvo ponovo vratiti u Hrvatsku i politički i duhovno. A to se nakon pola stoljeća ipak događa. Rekao sam jednom, kako za vrijeme NDH nije bilo više od 3 – 5 posto ustaša, i da je hrvatski narod, i posebno Zagrepčani već nakon nekoliko mjeseci uvidio s kim imaju posla i bili protiv, a sada mi se čini da je ta ustaška ideologija toliko duboko „usidrena“ u narod, te gotovo pomislim da tada nisam bio u pravu.“

Empirijska građa koju Dragan Markovina reproducira, a znalački tumači i ocjenjuje, u cjelini potvrđuje citirane konstatacije Milana Kangrge.

Postoji, dakako i otpor destruktivnoj ofenzivi „crnog“. Taj je otpor višeznačan, ali bih ukazao na njegovu građansku dimenziju, na građanski otpor koji iskazuje negodovanje krajnjim primitivizmom, arogancijom, brutalnošću, elementarnom nepristojnošću, prostaštvom (kako se „narodski kaže“) glavnih protagonista destruktivne ofenzive „crnog“. Dijelom tog građanskog otpora je i rasprava Dragana Markovine. Ali na takav otpor ukazuju i dvije skorašnje manifestacije vezane uz „kulturu sjećanja“.

Jedna od njih je postavljanje (siječanj 2014.) izložbe kipara Zlatka Kopljara na platou ispred Doma likovnih umjetnika u Zagrebu. Dvostruka je simbolika njegovih pet skulptura i mjesta gdje su izložene:

„Od cigli iz kompleksa Jasenovac, iza kojih je ubijeno i 20.101 dijete mlađe od 14 godina…“, a cigle su proizvodili jasenovački sužnji – smještene su na Trgu žrtava fašizma! Već sama ta simbolika je dalekosežna i izraziti primjer otpora zaboravu i falsifikatima što ih ustrajno prakticira „crno“ u hrvatskom društvu, a to potvrđuje i autor Zlatko Kopljar: „Skulptura je nedovršena jer govori o tome da još nismo raščistili s povijesti, ponajviše s Drugim svjetskim ratom, niti nadišli neke situacije, a krenuli smo u novu situaciju. To je, također, i komentar na današnje stanje društva krivotvoritelja, društva čiji političari leže u Remetincu.“ (Patricija Kiš, „Zlatko Kopljar ‘Moje skulpture od cigli iz Jasenovca govore o povijesti koju nismo nadišli“, Jutarnji list, 18. I. 2014.)

Simbolika je i od građana spontano paljenje svijeća pod tim skulpturama u počast žrtvama nacifašističko/ustaškog terora i sjećanja na njihova stradanja. Mislim da su te svijeće i izraz otpora proustaštvu koje je intenzivno prisutno u hrvatskom društvu dva posljednja desetljeća.

A druga je manifestacija upravo održana rasprava (siječanj 2014.) u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu („Ideološki aspekti spomenika NOB-a, od 1945. do danas“) usporedo s retrospektivnom izložbom kiparkih djela Vojina Bakića – od kojih su brojni uništeni nakon 1990., a većina ostalih devastirana.

„Jednodušna je ocjena izrečena na raspravi: Ako se ne brinemo o antifašističkim spomenicima, ako ih ne obnavljamo i ne čuvamo, očito se odričemo pobjede nad fašizmom…“ Ali nije riječ samo o spomenicima, rasprava o njihovu uništavanju samo je simptom: „Početkom 1990-ih u Hrvatskoj je, kao i u istočnoj Europi, došlo do „slobodnijeg“ načina života, do razbijanja okova. Počeo se javljati snažan nacionalizam koji je povezan s ksenofobijom, antisemitizmom… Sve što je bilo, trebalo je uništiti, po logici „od nas počinje svijet“, oslikala je to vrijeme Snješka Knežević. (Veronika Rešković, „Antifašizam i kako ga izbjeći“, portal forum.tm, 23. I. 2014.)

Tim povodom je i Zlatko Gall („Ljudi kojima su ubijali spomenike“, Slobodna Dalmacija, 24. I. 2014.) primjetio da je odnos prema spomeničkoj baštini samo poseban iskaz reakcionarnog „civilizacijskog sunovrata“:

„Značaj retrospektive umjetnika kojem su ubijali spomenike naime, daleko nadilazi okvire kunsthistorijske teorije i prakse; ona je i ružna slika u ogledalu koja zrcali sramotne devastacije i rušenja „ideološki nepodobnih“ spomenika, prostački brutalne revizije povijesti te civilizacijski sunovrat kojem smo usred ratnih strahota svjedočili i devedesetih, ali bogme, svjedočimo im i danas.“

Dodajmo tome kao ilustraciju da se isto osnovno obilježje destruktivnog djelovanja reflektiralo i u privredi društva: Tihomir Domazet (intervju Ljubici Gatarić, Večernji list, 30. XII, 2013.) je jasan u ocjeni:

„Europska komisija prognozira rast BDP-a Hrvatske 2015. godine 1,2 posto te, ako bi se taj trend nastavio, Hrvatska bi tek 2024. dosegnula razinu BDP-a iz 2008. Međutim, hrvatski BDP iz 2013. realno je niži 7,1% od BDP-a iz 1986., no nikada se nije dogodilo u minulih 200 godina gospodarske povijesti Hrvatske da u četvrt stoljeća nije bilo rasta, odnosno razvoja, što daje drukčiju sliku ove krize.“

Dio spomenute destrukcije, koja je u hrvatskom društvu postala dominantno obilježje, svakako je uz rušilački stampedo i intenzivno falsificiranje neposredne i dalje prošlosti, povijesti ili historije – u funkciji vrlo pragmatičnih i prizemnih interesa određenih djelova hrvatskoga društva. Osnovna socijalna podloga tog „crnog“ nacionalističkog djelovanja je sistematski građena klijentelistička komponenta društva, dominantna snaga u donošenju političkih odluka.

 A važan, osobito značajan i krajnje militantan element klijentelističke komponente je katolička crkva, koja se na tkivu hrvatskog društva ponaša kao parazit. Uz tekuće, a od države neumjereno, financiranje svojih svakodnevnih djelatnosti i redovito podržavanje krajnje reakcionarnih društvenih snaga, ne ustručava se rasipati oskudna financijska sredstva hrvatskoga društva na neproduktivna, a skupa, građenja (palače, crkve „na svakom kantunu“, provokativni simboli, osnivanje biskupija), umjesto objekata nasušno potrebnih svakodnevnom životu građana. Da je crkvenim hijerarhijama također „pri srcu“ špekulativni kapitalizam više od tzv. „duhovnog poslanja“ pokazuje njihova neodmjerena grabež za nekretninama pod benignim nazivom „povrat oduzetih dobara“ (zahtjevaju li i sve ono „što im je pripadalo“ i u Srednjem vijeku?), a  zorno nam pokazuju i tri skora, a javno objavljena slučaja u nas, oba skandalozne naravi: bankrot Mariborske biskupije (zbog kojega su biskupi i smijenjeni!), lista pastve koliko je tko dao crkvi, koju je neki „pater“ na Baniji javno izvjesio, a netko na nju napisao „Lihvar“, kao i informacija da je propisao koliko mu (tj. crkvi) koje domaćinstvo mora dati, ali i najnoviji Dubrovačke biskupije, za koji je sadašnji biskup Mate Uzinić, tvrdeći da se nitko nije osobno okoristio i da nisu radili u lošoj namjeri, javno priznao:

„To nas ne opravdava jer mi bi trebali biti moralne vertikale ovoga društva a nismo. Ljudski je griješiti. Volio bih  da ovo nije došlo u javnost ali imam  pravo uprijeti prstom u sebe i reći da smo onim  što se dogodilo  uzrokovali sablazan među vjernicima, zbog čega se ispričavam posebno onima koje smo pokolebali u povjerenju u crkvu.“ (Slobodna Dalmacija, 24. I. 2014.)

Dobro je pritom imati na umu ocjene koje je nedavno iznio fra Ivan Šarčević, profesor na Franjevačkoj teologiji i gvardijan samostana Sv. Ante na Bistriku u Sarajevu, u opširnom intervjuu portalu Lupiga.com (objavljeno 28. i 30. I. 2014.). Drugi dio intervjua je naslovljen „Nacionalizam i kapitalizam Crkvi jedu srce i dušu“, a iz toga dijela evo samo dvije opaske:

“Dakle, i Crkva bježi od svoje ideje?

– Ona apsolutno bježi od svoje ideje, bolje reći evanđeoskog zahtjeva. Kao kršćani nigdje nismo više izdali kao u socijalnom području. Nigdje! Usprkos pomaganjima i karitasima. Crkva ima strah od “lijevoga” do te mjere da ne vidi da joj se “desno”, nacionalističko i kapitalističko, kao najbezbožnije ideologije uvlače u srce i jedu joj dušu.”

A zatim je fra Šarčević ukazao na pogubnost političkog katolicizma, naročito upregnutog u nacionalizam, uz napomenu:

 “Te “velike” ideje “malih” ljudi iza sebe i dalje ostavljaju samo pustoš, proizvode omrazu prema vlastitoj domovini i zavađa nas sa susjedima.”

Navedene ocjene “crkvenog djelovanja”, a riječ je dakako o crkvenim klericima pretežno, naročito o crkvenoj hijerarhiji, pokazuju osnovanost ocjena Dragana Markovine o aktivizmu takve Crkve u ofenzivi “crnog” i u Splitu i u Mostaru, ali to vrijedi  i za hrvatsko i za bosansko-hercegovačko društvo općenito. Mislim da nema potrebe posebno obrazlagati da to što je rečeno o “političkom katolicizmu” vrijedi i za ostale politizirane vjerske (crkvene) institucije na području južnoslavenskih zemalja.

Dragan Markovina u svojoj raspravi na konkretnim primjerima argumentirano pokazuje dimenziju „civilizacijskog sunovrata“ hrvatskog društva nakon 1990-ih, načine na koji se to vrši, a i mnoge izravne nosioce i stoga je važan prilog osvješćivanju hrvatskoga društva.  Ranijim navođenjem nekoliko dodatnih ocjena pokazao sam da nije sam u toj ocjeni. Dodao bih tome i briljantno upozorenje našeg poznatog novinara Tomislava Jakića, koji u povodu odavanja počasti nedavno preminulom dirigentu Milanu Horvatu pokazuje na primjeru Zagreba kako se spomenuti „civilizacijski sunovrat“ reflektira, a iz njegovog teksta („Rekvijem za Zagreb“, portal Tačno.net 31. I. 2014., tekst preuzet iz Tjednika „Novosti“)  navodim samo dva odlomka:

„I nije se čovjek mogao oteti dojmu da je na koncertu u spomen na maestra Milana Horvata Zagreb odavao počast velikome glazbeniku koji je aktivno djelovao na scenama Irske,

Francuske, Austrije, Slovenije i – naravno – Hrvatske, ali i da je odavao počast uspomeni na samoga sebe, na Zagreb kakav je nekada bio. Kulturno srozavanje Zagreba, ali i cijele Hrvatske, proces je što je započeo odmah nakon proglašenja samostalnosti, a koji nezadrživo traje do dana današnjega. Predstavnik Filharmonije u kratkome je i osjećajnom slovu oproštaja  ispričao i anegdotu iz rada s maestrom Horvatom. Kada bi orkestar zasvirao pogrešno, “falš”, Horvat koji je članove orkestra uvijek zvao samo “deca” (kajkavski), znao bi reći: “Deco, tako se svira u gradovima s manje od pet hiljada stanovnika i na visini većoj od tisuću metara.” I time je rečeno sve. Mentalitet onih iz gradova s manje od pet tisuća stanovnika, pa i sela s manje od pet stotina seljana, njihov mentalitet određuje današnju Hrvatsku. I cijela Hrvatska svira “falš”, punom snagom, iz svega glasa, gotovo bi se moglo reći – ponosna što je takva, kakva jest, odnosno što je u takvu pretvorena. A dirigenta koji bi lupnuo štapićem o pult i zaustavio tu katastrofalnu svirku, takvoga dirigenta nema. Ako ga i ima, taj nikada neće dobiti šansu da dirigentski štapić uzme u ruku. Jer, “mi” smo stvorili Hrvatsku, sve prije “nas” bio je mrak i zato ćemo “mi” i određivati kakva će ta današnja Hrvatska biti, odnosno kakva već jest. Po svojoj mjeri.

Svojom se poviješću Hrvatska u vrijeme “neslobode” bavila daleko intenzivnije, ali i neizmjerno stručnije, nego što je to danas slučaj. Uz nekoliko časnih iznimaka, današnjom historiografijom dominiraju pobornici povijesnog revizionizma, ljudi koji zdušno zloupotrebljavaju svoje akademske titule i zvanja, kako bi “iznova pisali povijest”. Njima zahvaljujemo “saznanje” da je ustaški pozdrav “Za dom – spremni” koristio još Nikola Šubić Zrinski, kao i da su se Hrvati kroz svoju dugu povijest borili protiv svih zavojevača “osmanlija, velikosrba, Vlaha i – partizana”. Njima zahvaljujemo to što jedva da netko još zna za pet nezaobilaznih knjiga Bogdana Krizmana o ustašama i ustaškom pokretu, knjiga koje su zapravo dragocjena zbirka dokumenata što govore – sve; svakome tko hoće saznati. No, stvar je u tome, da “mi” ne želimo znati, jer mi znamo. Mi sviramo “falš” i uživamo u tome, a onaj tko bi poželio zasvirati točno, taj je “naš” neprijatelj.“

U opisu posvemašnje ofenzive „crnog“ važno je uočiti intenzivnu antikomunističku histeriju. Fenomeni na koje ukazuje Dragan Markovina samo su jedna od manifestacijâ te histerije, odlično prikazana na empirijskom materijalu. „Bauk komunizma“ desetljećima je ustrajno podgrijavana hrana antikomunističke histerije i neodoljivo se nameću paralele: od bauka komunizma, koji kruži Evropom u XIX. stoljeću, kako je to konstatirao Karl Marx u Komunističkom manifestu, zatim straha od komunističke sablasti koja se pojavila kao mogući realitet s Oktobarskom revolucijom 1917. godine (kasnije i s postojanjem Sovjetskog saveza i nekih drugih zemalja socijalističke usmjerenosti), također s tim u vezi i svima znane i milijunima uništenih života obilježene antikomunističke/antiboljševičke osovine (nacifašizam), do Makartizma – snažne antikomunističke histerije u SAD-u označene imenom najgrlatijeg njenog eksponenta (intenzivno trajala 1960-ih godina, ali prisutna i prije i nakon toga vremena u blažim varijantama) i do najnovije anitkomunističke histerije koju reprezentira i formalizira rezolucija Vijeća Evrope (2006. godine) „o potrebi međunarodne osude zločina totalitarnih komunističkih režima“ – rezolucije na koju se ustrajno i često, kao na bibliju, pozivaju „apostoli“ i učesnici hrvatske inačice antikomunističke histerije.

„Bauk komunizma“ trajno je obilježje posljednjih stotinuipedeset godina, a termin „komunizam“ služi u društvenim konfliktima kao „crvena krpa“ u matadorskom obračunu s neprijateljima. Ništa lakše do priljepiti etiketu „komunist“, „komunizam“ – kao oznaku najgoreg neprijatelja, sotone, svega nepoželjnog, a da sa stvarnim historijskim kretanjima ta etiketa nema nikakve veze. Komunizma još nigdje nije bilo i stoga vojevanje protiv komunizma zaista jeste vojevanje sa sablastima; a strah od umišljene sablasti nikako ne može biti drugo do histerično, stoga i iracionalno, reagiranje. U stvarnosti je riječ o otporu promjenama koje su historijski nužne: otporu stvaranju društvenog uređenja primjerenijeg ljudima spram onoga koji postoji i koji se zasniva na eksploataciji tuđeg rada i na tome zasnovanim privilegijama. To je, međutim, poznati quid pro quo: histerija skriva strah, a intenzitet histerije zavisi od percepcije umišljenih strahova. Ni socijalizma nigdje nismo još imali. Postojali su pokreti i društva s pokušajima i elementima drugačijeg društvenog uređenja, pokušajima koji su smjerali na dokidanje klasnih i parazitskih privilegija. Ti su se pokušaji označavali socijalističkim, oni su po intenciji to i bili. Ali su nailazili na otpor i na kraju bili onemogućeni, koliko tim otporima, toliko i svojom nemoći da ih odstrane ili prevladaju. Antikomunistička histerija kojoj smo svjedoci upravo je iskazivanje otpora spomenutim socijalističkim pokušajima, a nosioci su im, u našim hrvatskim (jugoslavenskim) prilikama, grabežljivi skorojevići (tzv. kapitalisti), slojevi društva (politički i intelektualni), koji su im na usluzi i, naposljetku, klijentelistički slojevi društva, koji žive od “milodara” vladajućih snaga u društvu. Upravo su obrnuto proporcionalni po intezitetu antikomunistička histerija i glasovi koji se opiru sramotnoj pljački, korupciji, lopovluku, svakovrsnom kriminalnom ponašanju, izbacivanju radništva na ulicu itd. u hrvatskom društvu.

A u formuliranju i raspirivanju antikomunističke histerije, da bi se prikrile vlastite prizemne (koristoljubive) rabote, u Hrvatskoj glavnu ulogu ima hijerarhija katoličke crkve; njene intencije i zamah militantno formulira i Glas Koncila, glavni urednik toga lista naročito. Prema formulacijama, što ih u tom listu nalazimo, komunistička avet, tj komunisti prodiru u sve pore hrvatskoga društva, posvuda ih ima: figurativno rečeno – od bračnog kreveta do sakristije, a glavni razlog svih nedaća je “naslijeđeni komunistički mentalitet”. Premda nisam zaražen vjerom u nadnaravno, pa ni vjerom u postojanje aveti o kojima glavni urednik Glasa Koncila zbori – ipak bih rekao: “Oprosti mu Bože jer ne zna što govori”.

Stoga smatram da je Boris Dežulović u sjajnoj parodiji pod naslovom: “Papa Franjo u po- šti na Alipašinom Polju“ (portal Tačno.net, 24. I. 2014. je tekst preuzeo iz lista Oslobođenje) do-

bro ukazao na poziciju u kojoj se nalazi hijerarhija hrvatske katoličke crkve:

“Argentinskoga biskupa Jorgea Marija Bergoglia, to je sad jasno, sama je beogradska Udba dovela na tron svetoga Petra. Sve što taj radi, otkako je prije godinu dana zasjeo u Svetu Stolicu, upereno je protiv boljih hrvatskih katoličkih običaja i same Crkve u Hrvata. Malo, naime, što je onoga dana kao novi papa pozdravio okupljene na Trgu Svetog Petra sa “dobra večer”, kao da je voditelj vijesti na Radio Busovači, a ne poglavar Rimske crkve, malo što je potom uveo isposničku skromnost, iselio iz kraljevskog vatikanskog apartmana i skinuo kićeni zlatni križ – dokinuvši samu suštinu katoličke vjere – nego je cijeli mandat otada potrošio na zajebavanje hrvatskih biskupa.

Sagrade li oni kakav divovski mramorni hram ili biskupske dvore od oniksa i zlata – eto pape Franje kako poziva Crkvu na skromnost i odricanje od luksuza! Kupe li hrvatski biskupi novi Audi “šesticu” – eto pape Franje kako se vozi u starom Renaultu “četvorki”! Liznu li hrvatski biskupi dupe bogatim donatorima i krupnom kapitalu – eto pape Franje kako osuđuje bezdušne kapitaliste na Oganj Vječni! Ulože li hrvatski biskupi koju kunu u kakav dobar biznis s nekretninama – eto pape Franje kako čisti Vatikansku banku od gramzivih menadžera u kardinalskim plaštevima! Povedu li hrvatski biskupi Hrvate u rat protiv poganih homoseksualaca – eto pape Franje kako se javno pita tko je on da osuđuje homoseksualce! Povedu li oni onda rat protiv krvoločnih ateista – eto pape Franje kako propovijeda da i nevjernici mogu biti iskupljeni! Odbiju li hrvatski biskupi krstiti dijete kakvog nevjenčanog bračnog para – eto pape Franje kako usred Sikstinske kapele svojeručno škropi neko malo vanbračno kopile!

Bogami Papa navečer gleda na Hrvatskoj televiziji što rade u Hrvatskoj biskupskoj konferenciji, pa sutradan ujutro sve obrnuto. Točno ih zajebava.”

Hrvatskom nacionalizmu antikomunistička histerija je isto tako zaštitni znak, kao što je to bila i nacifašističkim tvorevinama u prvoj polovini XX. stoljeća, kao što mu je šovinizam i praksa uništavanja ”remetilačkog faktora“ (koji onečišćava čistoću rase – tamo su to bili Židovi, a hrvatskom nacionalizmu su to bili i još su uvijek Srbi) i svega što je s njim u vezi trajni motiv dokazivanja. Velika je sramota katoličke crkve u Hrvatskoj što je postala dio reakcionarne nacionalističke histerije i prakse tokom 1990-ih.

Dragan Markovina vrlo argumentirano u svom istraživanju govori o takvom ponašanju dominantnih snaga u spomenuta dva grada, a unutar toga i o ponašanju službene crkve, u procesu kojemu je dao naziv “Između crvenog i crnog“. Događanja u Splitu i u Mostaru refleks su spomenutog ponašanja u hrvatskom i u bosansko-hercegovačkom društvu općenito – nisu dakle izuzetak.

Dragan Markovina je pokazao da ima istraživački nerv i da je u stanju obaviti takvo istraživanje i za oba društva u cjelini. Time bi dao vrijedan prilog rastjerivanju ideološke magle koju stvara nacionalistička i antikomunistička histerija, a uz to i povijesnom demaskiranju i situiranju društvene prakse kojoj ta histerija služi.

Kako sam i sam na jednom segmentu spomenute društvene prakse i njoj svojstvene histerije istraživao primjere „civilizacijskog sunovrata“ hrvatskoga društva (uništavanje tzv. nepodobnih knjiga), smatram da je rad Dragana Markovine o iskustvima Splita i Mostara, koji takva istraživanja bitno proširuje, dragocjeni prilog osvješćivanju društva od pogubnih utjecaja i rezultata nacionalističke (i njoj pridružene i svojstvene antikomunističke) histerije i prakse.

Poželimo mu da u tom smjeru nastavi s radom!