Dolores Veledar Perić: Mostar u zoru 9. maja 1993.

Izdvajamo

• Veliki broj ljudi je bio prebačen na malu teritoriju prepunu ruševina, a proces rušenja i napada na civilno stanovništvo se sistematski nastavljao u mjesecima poslije. Vojno sposobni muškarci su odvedeni u logore ili u smrt. Zgrade u mom naselju su također bile opustošene, vrata stanova širom otvorena, stanovi su bili samoposluge. Osobna imovina ovih ljudi se razvlačila po ulici. Osobni dokumenti, porodične slike, dječije igračke, odjeća. Komadići života dislocirani iz svog prirodnog okoliša i dovedeni u apsurdnu i nemoguću poziciju. Gotovo kao neki umjetnički performans koji koristi elemente stvarnosti i govori nam kako je lako biti destruktivan, razarajući i zao i kako besmisao svega može da nadvlada zdrav razum i ljudskost. Ljudi su prešli liniju razdvajanja uglavnom mahajućih šaka, bez ikakve osobne imovine. U gradu su se vodile borbe, a civili su bili zatočenici na čiju glavu su se obrušavale granate i sva nesreća ovoga svijeta.

Povezani članci

• Kiša Vedrane Božić u Štefanijinom šetalištu
• Ivan Brodić: Linić na Sanaderovom putu revolucije
• Ćoki, javi se!
• Marinko Čulić:Josipović na Tuđmanovom putu bezumlja
• Viktor Ivančić: Prelazak sa biznisa zločina na zločin biznisa
• Higijeničar sa Pantovčaka

U zoru 9. maja ’93. sve je počelo. Dan pobjede nad fašizmom. Sunčano jutro. Moj trinaesti rođendan je trebao biti za 3 dana. 12.maja. To je moj prvi rođendan koji se nije proslavio, a u godinama poslije rođendani više nikada nisu imali isto značenje kao godinama ranije. Da su stvari bile drugačije moja mama bi već bila zaokupljena pripremama za taj dan. Mjesec dana unaprjed kupovale su se neobične slastice, koje je mama štekala u ormar, a u istom ormaru negdje zašuškan obično se nalazio i rođendanski poklon koji bi ja danima kopajući po maminom velikom ormaru pokušavala pronaći.

Normalno je da kako odrastamo počinjemo drugačije gledati na proslave rođendana, a i na vlastito postojanje, vlastito mjesto pod suncem. Pretpostavljam da je to proces koji se u normalnim okolnostima dešava kroz određeni duži vremenski period odrastanja. Budete dijete, pa adolescent, tu je pubertet i onda nekad kasnije budete odrasli. Ja i meni slični nismo nikada bili adolescenti. Odjedamput smo odrasli. Ja sam nekako odrasla oko tog 9. maja ’93.

Tih par ukradenih godina rane mladosti  uvjek mi  nekako fali i imam potrebu da ih nekako dobijem nazad, nadoknadim. Probudila sam se tužna jer moj dedo nije bio tu. Zaglavio je u vikendici u Počitelju kod Čapljine pokušavajući da uzgoji nešto povrća da bi se prehranili te teške godine. Lupa na vratima haustora, udarci nogom na komšijska vrata, tutanj u haustoru je sljedeće čega se sjećam. Vojnici u šarenim uniformama, sa amblemom šahovnice na ramenu i obojeni nekim čudnim bojama po licu haotično su trčali stepenicama zgrade i lupali na vrata. Strah. Vojnici su ulazili u stanove i otvarali ormare, ipitivali. Agresivna razorna energija u zraku. Dosta žena u našem haustoru nije imalo muža. Neke su bile razvedene, neke se nikada nisu udavale, a nekima su muževi bili na radu u inostranstvu.

Razjareni vojnik je pitao “gdje ti je muž? kako nemaš muža? kako ovdje niko nema muža?“, govorite, gdje su vam muškarci?“ Preplašene žene su mucajući pokušavale objasniti situaciju. Haos i panika. I dan danas, nakon toga dana, ja ne podnosim da mi neko lupa po vratima. Taj čin me dovodi do „ruba“. Mama mi je rekla „Idi, trči“, u stan komšije Hrvata za kojeg smo smatrali da će biti voljan da me zaštiti ako vojnici krenu na mene. U stanu kod komšije bile su još nekolike muslimanske djevojčice starosti od 13 do 17 godina. Stajale smo oko stola za ručavanje i drhtale.

Naš komšija koji nije imao djece, odjednom je dobio nekolike“ kćeri“. Nekim  čudom stanari moje zgrade, Bošnjaci muslimani, su ovaj put bili pošteđeni protjerivanja i smrti. Ovaj put. Otišli su vojnici. Kasnije smo saznali da su hiljade muslimana, mahom civila, građana Mostara taj dan deportirani na istočnu obalu grada, gađanu i izrešetanu.

Veliki broj ljudi je bio prebačen na malu teritoriju prepunu ruševina, a proces rušenja i napada na civilno stanovništvo se sistematski nastavljao u mjesecima poslije. Vojno sposobni muškarci su odvedeni u logore ili u smrt. Zgrade u mom naselju su također bile opustošene, vrata stanova širom otvorena, stanovi su bili samoposluge. Osobna imovina ovih ljudi se razvlačila po ulici. Osobni dokumenti, porodične slike, dječije igračke, odjeća. Komadići života dislocirani iz svog prirodnog okoliša i dovedeni u apsurdnu i nemoguću poziciju. Gotovo kao neki umjetnički  performans koji koristi elemente stvarnosti i  govori nam kako je lako biti destruktivan, razarajući i zao i kako besmisao svega može da nadvlada zdrav razum i ljudskost. Ljudi su prešli liniju razdvajanja uglavnom mahajućih šaka, bez ikakve osobne imovine. U gradu su se vodile borbe, a civili su bili zatočenici na čiju glavu su se obrušavale granate i sva nesreća ovoga svijeta.

Ja sam majka i nagonski imam potrebu štititi svoje dijete. Ne mogu niti da zamislim kako je bilo biti roditelj u takvoj situaciji. Ne mogu da zamislim kako je to biti roditelj, a željeti nauditi tuđem djetetu ili njegovom roditelju. Nikada me niko neće moći i ubijediti da je bilo koji razlog valjan razlog da se gađa, zlostavlja i protjeruje civilno stanovništvo koje možda pripada nekoj drugoj grupi, klanu, naciji, narodnosti ili vjeroispovjesti. To su sve šuplje priče. Također, ako vas ko krene ubjeđivati da je u redu napasti bilo koji narod, jer bi on možda jednom mogao napasti vas, ono unaprijed, prevencije radi pokušajte biti ljudi i pokušajte misliti svojom glavom. Takve ideologije su nesumnjivo fašističke ideologije. Zle, morbidne i destruktivne.

To što se takva jedna akcija desila baš na dan pobjede nad fašizmom, nesumnjivo nosi određenu simboliku. Zanimljivo je i to da mediji Herceg Bosne tog 9. maja ’93. nisu niti jednom riječju spomenuli masovna protjerivanja Bošnjaka u Mostaru. Kako je moguće da hiljade ljudi budu deportirani u jednom danu, a da to prođe neprimjećeno? Moguće je ako zatvorimo oči i okrenemo glavu. Sigurna sam da fašizam nije nestao sa svjetske scene poslije Drugog svjetskog rata.

“Prava pojedinca u fašizmu su ukinuta, a nasilje je institucionalizirano kao oruđe unutrašnje, i vanjske politike. U višeetničkim sredinama fašizam se često manifestira kroz etničku, rasnu i vjersku netoleranciju“. Poštivanje, uvažavanje i prihvatanje različitosti je temelj  iskonskog antifašizma i uslov za bolju, zdraviju i perspektivniju  budućnost.

 AbrašMEDIA