Da li smo državljani Apsurdistana?

Povezani članci

• Sutjeska
• Mostar: U probni rad pušteno postrojenje za recikliranje otpada
• Dvadeseti rođendan Muzičkog centra Pavarotti
• Što smo sve slagali o Bosni i Hercegovini
• Hrane, hrane, gospodaru!
• Osnovan Internacionalni ansambl igara i pjesama Tenelija u Mostaru

Živimo u vremenu i prostoru šarenila u svakom smislu, sa puno apsurda, na brdovitom Balkanu i zajebanom vilajetu, našoj domovini zvanoj Bosna i Hercegovina. Zašto je ne bi mogli  nazvati i zemljom  apsurda ili Apsurdistan, jer njeni smo državljani?

Bosna i Hercegovina ili Apsurdistan

Nekada smo živjeli u zajedničkoj državi, zvala se Jugoslavija, učili nas da su naše različitosti pravo ljudsko bogatstvo, a šarolikost zemljopisne mape, poput tigrove kože, negdje crna ili bijela ili šarena, činila nam je zadovoljstvo. Upravo su nas, po prirodnim ljepotama i bogatstvu naših zelenim prostora, šuma, rijeka, jezera i mora, te bogatstva unutrašnjosti zemlje sa rudnim sadržajima, sasvim normalno i primjereno upoređivali sa divnom Švicarskom. Dakle, bili smo Švicarska u malom, a danas smo Bosna i Hercegovina, sa našim apsurdima država Apsurdistan, u kojem smo primorani živjeti, dokle li i kako?

Istina je da doživljavamo Andrićevu sintagmu:“Dođu neka vremena kada pametni zašute, budale progovore, a fukare se obogate!”.

Agresije, sa istoka i sa zapada, na naše prostore, sa velikosrpskim i velikohrvatskim osvajačkim apetitima, učinili su svoje. Rasturili su nam državu u materijalnom pogledu, ojadili nam duše i ljudske vrijednosti čovječnosti sveli nam na minimum ljudskog dostojanstva i ostavili nam močvare kao žabokrečine, u kojima možemo da životinjarimo poput žaba kreketuša. Najezda ovih različitih „izama„ od fašizma do nacionalizma, ostavila nam je silnu mržnju među narodima i građanima, koji su nekada živjeli u slozi i ljubavi.

Međutim, danas se pitamo, nije li to bilo samo prividno, ili su nas tako pogrešno učili, pitanja su kako za koga, a odgovori neka budu prepušteni svakom individualnom subjektu ili bilo kojem kolektivitetu, jer svako ima svoje pravo na istinu i nikada nećemo dostići tu jednu i jedinu istinu.

Kao građani i narodi različitih nacionalnih obilježja i vrijednosti, u svim domenima ljudskoga života i djelovanja, živjeli smo u nekom „bratstvu i jedinstvu„ kao tekovini antifašističke borbe, smatrajući je postulatom ili aksiomom, bez bilo kakvog dokazivanja. Ta naša famozna multietičnost, preko noći se pretvorila u „mutnoetičnost“, pa nam više nije aktuelna niti ona Božija zapovjed „Ljubi bližnjeg svoga„.

Šta se desilo u vremenu i na ovim prostorima, u našem Apsurdistanu, izvršena je prisilna transformacija ove vrijednosti u porive mržnje, netolerancije, nerazumijevanja i nemogućnosti zajedničkog poimanja, šta nam je to značilo i do kakvog nas je apsurda dovelo.

Možemo se samo podsjećati, da smo na vrhu države imali jednog vrijednog i sposobnog čovjeka, koji je to sve razumijevao i koji je znao upravljati i sa državom i narodima, to je bio naš idol i ideal, drug Tito, kakvog danas nemamo. Za nekog je bio diktator ili fašista, za nekog veliki nacionalista, za nekog najcrnji komunista i tako redom, međutim stvorio nam je državu, davno spremnu za Evropu, obezbjedio je pristojan rad i život svima u njoj, stvorio dostojanstvo ljudskog postojanja u svim domenima ljudske djelatnosti i socijalnih potreba. Slobodu i sigurnost kretanja i života, od Triglava do Đevđelije, u svim destinacijama, bilo to u parkovima ili sopstvenim kućama i stanovima, gdje se svaki građanin mogao osjećati sigurnim i zaštićenim. Nažalost, ostale su nam danas od svega toga, samo misaone imenice i naše neostvarene želje.

Posebno, mi narodi i građani, ove nam zemlje Apsurdistana, ponajbolje to znamo i cijenimo, jer smo nekako i bili u svakom šarenilu, bilo prostornom ili ljudskom, čime smo i platili najvišu cijenu agresorskih nakana, već davno zacrtanih u raznim memorandumima, bilo srpske akademije nauka i Vožda Slobodana ili Vatikansko- papske ili Poglavničke dekleracije, o njihovoj čistoti roda i poroda, na željenim osvajačkim prostorima.

Naši su im prostori i bili nekako poželjni i interesantni, a posebno je trebalo, u duhu  jezika kojeg smo učili u školama, tzv. „SH„-jezik i eleminisati za sva vremena i na ovim prostorima, te naše vrle komšije Muslimane ili Bošnjake, te se osloboditi i svih njihovih prava na prostor, jezik i život u cjelini.

Upravo se tako i ponašala i jedna i druga agresorska sila, sa istoka i sa zapada, razlike velike i nema, samo što se od trenutka, prostora i sadržaja nedjela, mogu na različite načine tretirati, a suština i nakane su im indentične.

Dobili smo „troglavo“ Predsjedništvo, koje više liči na cirkusnu šatru sa tri klovna, od Mladena, Bakira i Dragana, jedan raštimovani orkestar sa guslama, sviralom i orguljama, za predstavljanjem našeg Apsurdistana, na svjetskim vašerima i bez državne himne. Nije ih ni stid, niti sramota, zadovoljavajući nacionalističke apetite, da se kao takvi pojavljuju na nekim ozbiljnijim destinacijama, od svoje šatre i države iz koje dolaze. Svakako da građani i narodi ove zemlje, nešto bolje i civilizovanije, nisu ni zaslužili ?

Ma koliko stradalo ili bilo u blokadi, moje rodno Sarajevo, mnogo toga je rečeno i sagledano ili pročitano, ipak mi je želja da se zadržim na prostoru moga neposrednog bitisanja i djelovanja u ovim svim događanjima i vremenima, u našem  „gradu slučaja„ Mostaru. Zato je i danas,  evidentno i jasno, da je ovaj grad ponajveća crna rupa, u našoj novostvorenoj državi Apsurdistanu. To je grad, u kome je došla do izražaja,  poslije 20 godina od Dejtona, neofašistička i nacionalistička vladavina, hrvatskih agresorskih recidiva iz vremena njihovog Poglavara, sa diskriminacijom, majorizacijom i apsurdnom doktrinom posjedovanja i vladanja, na ovim prostorima, njegovim resursima i odnosima prema druga dva naroda. Stranka HDZ i njene strukture vlasti su glavni protagonisti svih negativnih zbivanja u ovome gradu i na ovim širim hercegovačkim prostorima, a sve pod lažnim motom „njihove ugroženosti„ ali sve po principu „zavadi pa vladaj„.

Ljudi su danas postali i hrabri i bezobrazni i licemjerni i na kraju krajeva budale koje su progovorile, zato su pametni zaćutali.

Priču o Mostaru mogu stvarati ljudi koji su sve preživjeli i osjetili na svojoj koži.

Nije bez razloga iz Mostara izvorno pojavilo se toliko prihvatljivih uzrečica, poput mota za svaku knjigu;

„Ko je šta jamio, jamio je„ / Mišić /

„Koga su zmije ujedale i guštera se boji„

„Mi smo ugroženi, da bi druge mogli tlačiti„,

„Držite lopove, a lopovi viču, mi smo ugroženi, da bi druge mogli tlačiti„

Kriminala, diskriminacije i lopovluka nadaleko nije bilo kao u Hercegovini.

Uzmimo Aluminij, Soko, Lijanoviće, hacijende u Barama i dr.

Međutim, Bošnjaci se ponašaju poput međunarodne zajednice, obećavaju i izvršavaju sve po volji jedne agresorske i nacionalističke ideologije, koju upražnjava HDZ na ovim prostorima. Dosta više toga.

Kada smo mi bili za jedinstveni Mostar, oni su nam htjeli glave odsjecati, uzmimo i Hansa Košnika, Jolu Musu, Milana Jovičića i druge.

Kada su priveli kraju svoj scenarij etničkog čišćenja, progona u dijasporu i naseljavanja bosanskih Hrvata u Mostar, danas su za građansku opciju, jedan čovjek jedan glas.

Dominacija, majorizacija i diskriminacija su prisutne na svakom koraku u Mostaru.

Nažalost, nesposobnost domaće vlasti, veliki podanički, uliznički i poltronski odnos, njihovih partnera u vlasti, Bošnjaka, uveliko je doprinio ovakvom stanju i neriješenom statusu grada, bez izbora, bez Gradskog vijeća i sa Gradonačelnikom, koji je godinama jedini i svemoćni imperator svih događanja u gradu, uz budžet građana, koji mu je neposredno na raspolaganju. Dakle, građani i narodi ovoga grada, mogu da bleje kao ovce, jer im je izgleda takav scenarij i pripremljen, do njihovog konačnog odumiranja. Srbi, kao narod ovdje i nisu bitni, niti uticajni, bez konstitutivnosti i ravnopravnosti, a osim toga, kao i strijelci sa „Čobanovog polja„ iz agresorskih vremena,  nisu nikako poželjni, za sve dogovore i radnje  u ovome gradu, bez njihovog je učešća i saznanja. Sve je pro forme, deklarativno, sa lažnom demagogijom, floskulama i patetikom, jer od zajedništva, u suštini svih događanja nema niti slova „Z„. Jedini protagonisti, poput nagovještaja ranog proljeća, o ovoj temi, ponekad se oglase međunarodni faktori, koji na našem prostoru poput domaćice kuharice, spremaju meni  nekih  jela i napitke, prema njihovom ukusu, za dobra lična  primanja, a suština je pusta retorika, udaljena od naše svakodnevnice i realiteta odnosa i suživota, u cilju obmanjivanja i šire a posebno svjetske javnosti, kako malte ne u Mostaru, teče med i mlijeko.

Prema njihovim nalazima i izvještajima, uskoro se možemo nadati i povratku na „bratstvo i jedinstvo„ nekada tako ožitvoreno među građanima ovog grada, iako danas tako čvrsto i javno koračano u dalju budućnost ulicama „Ustaških čimbenika„ iz perioda NDH? Redovno je prisjećanje i proslave  njihovih agresorskih i osvajačkih postrojbi, koje su učestvovale i u udruženom zločinačkom poduhvatu, u formiranju  logora „spasa„ njihovih komšija Bošnjaka i ponekog Srbina, sve u cilju stvaranja „čistokrvne nacije„.

Ostvariti će oni i svoj entitet, po preporukama HNS-a i njihovog čelnika, akademika i „čistokrvnog Hrvata„ Dragana Čovića, bilo milom ili silom, kako to nedavno izjavljuje.

Dakle, u ovoj zemlji čuda, Apsurdistanu, sa diskriminacijom na nacionalnoj osnovi, najvećim kriminalom, korupcijom, nepotizmom i raznim lopovlucima, moguće se i ovome nadati, u „stolnom gradu„ Mostaru, vaskrsnule nam Herceg Bosne ???