Čovićeva politika razaranja bh. društva

Izdvajamo

• U svom karakteru obe imaju zajednički zločinački cilj uspostave etnički homogenog prostora a ispijanje otrova je bijeg od odgovornosti za sva zlodjela počinjena u njihovim zločinačkim krvavim pirovima.

Povezani članci

• U Mostaru akcija – topli obrok za stare samce i paketići za najmlađe
• Kuća strave
• JEDNA REČENICA (koja može promijeniti SAD i svijet)
• Dragan Markovina: Tišina poraženog grada
• Nacionalni alibi za okupaciju kulture i umjetnosti
• Sarajevo 1914-2014: nismo naučili ništa

Čovićeva politička zadrtost je u potpunoj kontradiktornosti sa presudom Žalbenog vijeća Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju o postojanju udruženog zločinačkog pothvata u kojoj je dokazano da rat u BiH bio međunarodni sukob uz umiješanost Hrvatske te da je većina zločina nad muslimanskim stanovništvom takozvane Herceg-Bosne za koje su se teretili optuženi počinjena u okviru udruženog zločinačkog pothvata u kojem je sudjelovao i dio političkog i vojnog vodstva Republike Hrvatske, uključujući i predsjednika Franju Tuđmana.

IV Sabor tzv. Hrvatske zajednice Herceg-Bosne, održan juče u Mostaru šalje nedvosmislenu poruku bosanskohercegovačkoj javnosti da se od kontinuiteta politike udruženog zločinačkog pothvata i u cilju zajedničkog zločinačkog cilja uspostave etnički homogenog prostora ne odustaje. Za Čovića je drugostepena presuda u slučaju “Prlić i ostali” neprihvatljiva, pravno neutemeljena i neprincipijelna a tako zasigurno misli i ostalih 90 zastupnika, među kojima i čelnici svih hrvatskih stranaka u BiH, kao i predstavnici crkve, kulturnih i obrazovnih institucija, braniteljskih udruga, privrednici koji su prisustvovali reinkarnaciji jedne paradržavne,  zločinačke tvorevine.

Treći rajh, kao naziv fašističke Njemačke za period od 1933 -1945 je propao nakon Drugog svijetskog rata. Protagonisti takve politike su presuđeni Ninberškom procesu a Hitler se kukavički ”spasio” ispijanjem otrova i spaljivanjem tijela. Sličnost politika fašističke Njemačke i tzv. Hrvatske zajednice Herceg Bosne nije slučajna. U svom karakteru obe imaju zajednički zločinački cilj uspostave etnički homogenog prostora a ispijanje otrova je bijeg od odgovornosti za sva zlodjela počinjena u njihovim zločinačkim krvavim pirovima.

Tzv. Hrvatska zajednica Herceg Bosna očigledno nije nestala uprkos osuđujućoj presudi njenim čelnicima. Uprkos presudi Haškog tribunala o udruženom zločinačkom pothvatu u kojoj je prema zaključcima presude, cilj Herceg Bosne bio uspostava etnički čistog hrvatskog entiteta barem djelomično u granicama Banovine Hrvatske iz 1939. godine i njegovo pripajanje Hrvatskoj kako bi se ponovno ostvarilo ujedinjenje hrvatskog naroda u slučaju raspada BiH, odnosno da on postane neovisna država unutar BiH tijesno povezana s Hrvatskom.

Zamislite da je Hitler vaskrsnuo nakon 28 godina od završetka Drugog svjetskog rata i poslao poruku kakvu je poslao predsjednik HDZa i takozvanog Hrvatskog sabora koja “razvlači“ pamet normalnog uma: „Proživili smo 28 godina koje su iza nas i možemo iskazati ponos za to vrijeme i mudre odluke koje smo donosili da bismo sačuvali i zaštitili hrvatski narod“. Njemački narod se uspio suočiti sa svojom prošlošću, Čović i njegovi sljedbenici očigledno nisu. Prodaje nam se priča gdje su glavni protagonisti hrvatski junaci a ne ratni zločinci, gdje su njihove bitke pobjede a ne ratni zločini i gdje je Čovićeva politika – politika mira a ne upravo najveća opasnost opstanka hrvatskog naroda. Čovićeva politička zadrtost je u potpunoj kontradiktornosti sa presudom Žalbenog vijeća Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju o postojanju udruženog zločinačkog pothvata u kojoj je dokazano da rat u BiH bio međunarodni sukob uz umiješanost Hrvatske te da je većina zločina nad muslimanskim stanovništvom takozvane Herceg-Bosne za koje su se teretili optuženi počinjena u okviru udruženog zločinačkog pothvata u kojem je sudjelovao i dio političkog i vojnog vodstva Republike Hrvatske, uključujući i predsjednika Franju Tuđmana.

Njegovo insistiranje na ovakvoj politici ne iznenađuje jer politika međunacionalnih tenzija i  podjela pogoduje očuvanju postojeće vlasti i ometanju uspostave pravne države. Ta politika sustavno razara bh. društvo, spriječava integraciju BiH u Evropu. Ta politika izravno surađuje sa velikosrpskim projektom u Republici Srpskoj u kojoj Dodik ne treba Čovića zbog ljubavi prema Hrvatima nego kako bi uz pomoć HDZ-a BiH Bosnu i Hercegovinu učinio trajno nefunkcionalnom. U datom povoljnom političkom i  historijskom trenutku bi se, 49 posto te države pripojilo Srbiji. Čovićevom HDZ-u odgovara takav rasplet jer mnogi u zapadnoj Hercegovini sanjaju isti scenarij s Hrvatskom, i to je, a ne nekakva ugroženost, temelj srpsko-hrvatske neprincipijelne koalicije i politike tzv. Hrvatske zajednice Herceg-Bosne.

Na tom  putu  im uveliko pomaže i blagonaklono gledanje Tužilaštva BiH na sva ova zbivanja oko tzv. Hrvatske zajednice Herceg Bosne, kao da se radi o nekom dobrovoljnom udruženje a ne pokušaju osnivanja paradržavne tvorevine.