Bilo jednom u Mostaru: MAMA ZAŠTO JA NE MOGU DA BUDEM MUSLIMAN?

Povezani članci

• Apatija kao kancer koji ubija tiho
• Zar zaista samo jedan admiral?
• Braniteljska mirovina za starački išijas i bolna leđa
• Mostarske balerine na Dance World Cupu u Španiji
• SDU BiH najoštrije osuđuje napad grupe vandala na delegaciju SUBNOR-a BiH koja se danas zaputila ka Partizanskom groblju u Mostaru kako bi obilježila Dan državnosti BiH
• Komandant Klarin

Lea Sotrić = Jednu četvrtinu Muslimanka,          U Mostaru 2006. godine

Leina nena – Saha Bošković Kajtaz = 100% Muslimanka

Piše: Sergio Sotrić

(P)opis stanovništva je ozbiljna lekcija, koja se djeci treba objasniti od ranog djetinjstva, a koja ima (potpuno nebitno) (ne)važno značenje za njihov kasniji život. Popis stanovništva  je kao hodžin zapis, „funkcioniše“ samo kod onih, koji slijepo vjeruju, da će im taj zapis hodžin donijeti zdravlje i rahatluk.
Za sve druge važi:
samo oni koji NAS popisuju, znaju šta NAM u taj zapis (do)zapisuju!

Ova i slične priče dešavale su se ne tako davno, – sredinom sedamdesetih godina u gradu Mostaru. Gradu svjetlosti, gradu pjesnika, gradu skakača, gradu “mješanih” brakova – našem gradu.
Mostar, naš grad, naš ponos, naša vjera, naš behar, naša Neretva, naše fabrike, naša preduzeća, naše džamije, naše crkve, naša raja, naši mostovi…
Sve moje i tvoje  – sve naše je Mostar!

Rodio sam se u takvom gradu Mostaru 1965. godine u kući rođene Mostarke – moje bake Natalije (rođ. Vasiljević) Sotrić u sokaku Braće Seva, nekoliko koraka od ulice Maršala Tita (stari Mostarci bi rekli glavne ulice), a danas neki kažu
“na lijevoj strani”.

Moji roditelji, – majka Jelena (u gradu su je svi zvali nadimkom Lela), otac Aleksandar (u gradu su gas svi zvali nadimkom Saša), rođeni Mostarci, beogradski studenti dobiše 1972. godine sopstveni stan (tada su uposlenici u Mostaru džabe dobijali stanove od radnog kolektiva).
Stan (56m²), soliter sa 11 spratova (novogradnja) u ulici “Stjepana Radića”, danas neki kažu “na desnoj strani”, je bio sušta suprotnost kući (neki će opet reći “na lijevoj strani”) u kojoj sam se ja rodio.
Soliter je imao lift (fabriciran od naših ljudi u “Radi Končaru”), a stanovi su imali parket (svježe lakiran), dva balkona, centralno grijanje, moderno popločana kupatila sa bojlerom za toplu vodu.
I sve to dobismo džaba! Nismo mi bili jedini, to je tih godina bila redovna pojava. Stanovi su se dijelili i radnicima i službenicima, i profesorima i rudarima, i milicionerima i umjetnicima…
Što bi naš narod reko´stanovi su se dijelili i šakom i kapom – jednostavno na poklon (za zasluge na radu). Kasnije su mi u Njemačkoj (mojoj novoj domovini) “objasnili” Nijemci, da su nas Mostarce tih godina u socijalizmu tiranizirali u užasnoj diktaturi, al´da ne trebam više ništa da se brinem, jer danas čak i na Balkanu vladaju demokratija ili demokracija, za dobrobit svih naših nacija.
Baš fino – kažem ja njima: “DANKE DEUTSCHLAND”!
Jedino kažu, stan ne može više za zasluge na radu biti tek tako svakome poklanjan. Stan mora da bude rentiran ili neko mora biti korumpiran…
Al´to je jedna druga priča – o tome drugom prilikom…

Ubrzo sam pošao u 5. osnovnu školu u Mostaru (kasnije je to bila „Nova Gimnazija“, a nakon zadnjeg rata, ovoj školi su dali ime: Gimnazija “Fra Grge Martića). Za one koji ne znaju: fra Grgo Martić je bio franjevački svećenik, ali i pisac i prevodilac. Rodio se 1822. u Rastovači (kod Posušja) u Hercegovini, koja je tada bila dio velikog Osmanskog carstva.

Franjevac Martić je kasnije prevodio sa njemačkog na naš jezik (danas kažu bosanski, hrvatski, srpski itd. jezik pa vi odaberite koji vam više odgovara).

Fra Grgo je prevodio i Goethe-a (poznatog njemačkog književnika) a Nijemci nažalost nisu prevodili djela od fra Grge na njemački.

Ovu školsku zgradu su (kao i većinu ostalih škola) u Mostaru izgradili oni tirani i diktatori, koji su tek tako narodu dijelili stanove (o kojima su mi kasnije pričali Nijemci u Njemackoj) u ulici koja se zvala Avenija “14 Februar”, a nakon zadnjeg rata, ovoj ulici su dali ime:  ulica “Kralja Tomislava”.

Al´to je jedna druga priča – o tome drugom prilikom…

Moju učiteljicu Mevlidu sam obožavao, odličan učenik bio, sa drugarima i drugaricama rastao…
U to vrijeme još niko nije bio došao na “ideju” da u školi odvoji napr. malu Mirsadu od malog Ivana, dječaka Milana od napr. dječaka Ramiza ili sve njih od djevojčice Ivanke. Ta “napredna ideja” se javila tek krajem 20. vijeka / stoljeća. Iz toga razloga smo tih 70tih godina mi djeca “bili prisiljeni” da zajedno pohađamo školu, koja je radila po zajedničkom nastavnom planu i programu. Možda sam ja bio tada premlad, da primjetim, da je to zajedništvo bilo jedno veliko „traumatično“ iskustvo. Ja sam te školske dane doživljavao kao bezbrižne, dane praćene dječijim smijehom i ponekim našim nestašlukom za vrijeme velikog odmora. Mi djeca smo živjeli zajedno.
Mi smo bili MALA RAJA IZ MOSTARA.

Al´jednog dana se desilo nešto, što do današnjeg dana nisam “prebolio”.
Na jednom od časova, reče nama učiteljica Mevlida: …”djeco, u Mostaru žive zajedno pripadnici raznih naroda i raznih vjeroispovjesti”!
Hajde, mislim ja, super – neka žive i ti razni narodi kod nas, moraju negdje i oni živjeti, a u Mostaru im je i blaga klima. Meni brate ne smetaju ti razni narodi…
Učiteljica Mevlida na ovom mjestu napravi malu pauzu, pogleda nas djecu, koja smo uredno sjedila u svojim klupama, značajnim pogledom i reče: “hajde neka svako od vas po redu ustane i neka nam kaže, koje je on nacionalnosti ili vjere”.

Učiteljica je htjela (vjerovatno) sa ovom pedagoškom akcijom da nam predstavi, da smo mi (djeca) u stvari svi jednaki iako potičemo iz različitih familija i obitelji. Da tu nema nikakvih problema, da svi živimo u zajedništvu, da u našem Mostaru ima mjesta za sve nas itd.

I počeše moji drugari i drugarice po redu da ustaju kratko iz klupe i da u stojećem stavu jasno i glasno govore napr.:  “Drugarice učiteljice ja sam Hrvatica, drugarice učiteljice ja sam Musliman, drugarice učiteljice ja sam Srbin itd… Moj najbolji drugar u to vrijeme (sjedili smo zajedno u klupi) ustade i uzviknu´ glasno: ”Drugarice uciteljice ja sam Musliman”.

Ja iza njega skočih i uzviknuh koliko me grlo nosi:
“DRUGARICE UČITELJICE I JA SAM MUSLIMAN”!

Učiteljica šuti….tajac… učiteljica me gleda nekim čudnim pogledom…
Učiteljica (poznavajući naravno moju familiju, moje roditelje) se obrati meni (nakon pauze, koja mi se učinila kao vječnost)  riječima:
…”SERGEJ, TI NISI MUSLIMAN”!…
U tom trenutku sam se osjećao, kao da mi je učiteljica pred čitavim razredom udarila šamar. Ne mogu da vjerujem, da mene moja draga učiteljica
„TAKO UVRIJEDI“ i da stvar bude gora, “uvrijedi” me pred čitavim razredom.
Moj najbolji drug je Musliman, a ja (kao) nisam Musliman?.

Ja odgovorih drsko…“JESAM! JA SAM MUSLIMAN“!

Tajac….učiteljica me gleda iznenađeno…
Djeca gledaju – šta se dešava (djeca znaju – ne smije niko protivrječiti učiteljici).
Učiteljica se nasmija glasno: „hahahaha…
SERGEJ SINE, NE MOŽEŠ TI BITI MUSLIMAN!
A ja odvratih drsko:
“MOGU JA SAM MUSLIMAN”!
Učiteljica se ponovo nasmija od srca: ”hahaha… sjedi dušo, pitaj roditelje, oni će ti objasniti zašto ne možeš….hahahaha”…

Meni se oči napuniše bistro vodom, a grlo mi se stisnu …Noge mi klecaju …sjednem ponovo u klupu … šutim…

Tog dana sam kući došao plačući. “Šta ti je sine, šta se desilo” – pita me majka na vratima. Ja grcam u suzama:…

”MAMA ZAŠTO JA NE MOGU DA BUDEM MUSLIMAN?

Prije otprilike dvije godine u Njemačkoj, dođe naša kćerka iz škole (bilo joj je 9 godina, a tada je išla je u jednu katoličku osnovnu školu u Kelnu) ljuta ko` puška. Pitam: „Šta je bilo sine”? Odgovara: “Posvađala sam se sa Ajom (djevojčica Turkinja – išla je sa našom kćerkom u razred).
„Zašto si se posvađala sa Ajom“ – pitam je ja.

Dijete poče svoju ispovijest: …“ Kaže meni Aja, da ja ne mogu da budem Muslimanaka! A ja njoj kažem da mogu –  DA SAM JA JEDNU ČETVRTINU MUSLIMANKA“!
Ja se zamislih, šta li misli dijete sa tom jednom četvrtinom?
Pitam:“ Kako misliš jednu četvrtinu kćeri“?
„Pa fino (odgovara mi kćer)  nena Saha (majka moje supruge Sanje) je Muslimanka!
A tako…. Ah… na to misliš…(kontam ja u sebi – dvoje mojih pokojnih roditelja Srbi, ženin pokojni otac Hrvat, a pokojna joj majka Muslimanka – nena Saha).

Aaa na tooo misliš….Shvatam…U pravu si potpuno dušo!
TI SI JEDNU ČETVRTINU MUSLIMANSKA!