ARMIJA BIH U HAAGU (9): Paradoks Haškog suda: što uvjerljivija istina, to snažniji otpor prema njoj

Povezani članci

• Predsjedništvo Naše stranke: Prisustvo stranih sudija potrebno do ulaska BiH u EU i NATO
• Demonstracije ili revolucionarne promjene?
• Ibrahim Prohić: NAŠI VAŠE NADIGRAŠE
• Rođendansko metal druženje u OKC Abraševiću
• Politički očuh za Tuđmanovim stolom
• Prestani se baviti demagogijom i plati preživjelima advokata

Nasljeđe Haškog suda zaglavilo je u paradoksu: činjenično i historiografski ono je jedinstven, nezobilazan i nenadoknadiv korpus podataka, dokaza i izvora za najvjerniju moguću rekonstrukciju zbivanja u ratovima devedesetih, dok je, istodobno, u političkom smislu bez ikakvog stvarnog utjecaja na strateški politički smjer zemalja bivše Jugoslavije.

“Tokom svog mandata, koji je trajao od 1993. do 2017. godine, Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju je nepovratno promijenio sliku međunarodnog humanitarnog prava, pružio žrtvama priliku da opišu strahote kojima su prisustvovale ili ih iskusile, te dokazao da oni koji su osumnjičeni da snose najveću odgovornost za zvjerstva počinjena tokom oružanih sukoba mogu biti pozvani na odgovornost”, piše u uvodnom opisu Haškog suda na njegovim internetskim stranicama.

I to je uvelike točno. Haški sud podnio je 161 optužnicu, a osudio je devedeset ljudi. Među njima su, kako se podsjeća na internetskim stranicama suda, “šefovi država, predsednici vlada, načelnici generalštabova, ministri unutrašnjih poslova i mnogi drugi politički, vojni i policijski rukovodioci visokog i srednjeg ranga na raznim stranama u jugoslovenskim sukobima”.

Suđenja na Haškom sudu, prvom za ratne zločine koji su osnovali Ujedinjeni narodi (UN), tvore činjeničnu i pravnu arhivu bez presedana: na njima su rekonstruirana zvjerstva o kojima se, da nije bilo suda, možda nikad ništa ne bi ni saznalo; sada, radom Haškog suda, ona su rekonstruirana do posljednjih detalja, a krivci za njih utvrđeni, često do posljednjeg počinitelja i do najviših vrhova zapovjedne hijerarhije. I svi su ti nalazi javni, dostupni svima.

“Međunarodni sud je doprineo neospornom utvrđivanju istorijskih činjenica, boreći se protiv poricanja istine i pomažući zajednicama da se suoče sa svojom nedavnom prošlošću. Zločini počinjeni širom ovog regiona ne mogu se više poricati”, točno se kaže na internetskoj stranici suda.

Povrh toga, “Međunarodni sud je dokazao da je efikasna i transparentna međunarodna pravda moguća”: “vođe osumnjičene za masovne zločine bit će izvedene pred lice pravde”, što je postalo temelj za “danas prihvaćeni standard za rješavanje sukoba i proces razvoja nakon sukoba širom svijeta”.

“Svojim odlukama bez presedana koje se tiču genocida, ratnih zločina i zločina protiv čovečnosti, Međunarodni sud je pokazao da visoki položaj nekog pojedinca više ne može biti zaštita od krivičnog gonjenja. Sud je pokazao da lica osumnjičena da snose najveću odgovornost za počinjena zverstva mogu biti pozvana na odgovornost, kao i da krivica treba da bude individualizovana, štiteći čitave zajednice od toga da budu prozvane ‘kolektivno odgovornim’”.

To je točna, ali ne i potpuna slika općih dosega Haškog suda. Na mikrorazini, taj je sud rekonstruirao najteže zločine počinjene u ratovima na području bivše Jugoslavije, otrgnuvši time od zaborava najteže osobne i kolektivne traume tog vremena, koja bi, da nije bilo suda, ostala obavijena koprenom bolnog i prešućenog sjećanja žrtava i njihovih zajednica, da uvijek iznova pothranjuju nezaliječenu traumu, strah, mržnju i osvetoljubivost, kao što se toliko puta u povijesti već dogodilo.

Sada to više, bar u teoriji, neće biti moguće. Haški sud utvrdio je što se dogodilo. On je “dao glas žrtvama”, ustanovio nalogodavce i pronašao počinitelje, optuživši 161 osobu, te osudivši njih devedeset, neke od njih na doživotni zatvor, a neke na dugogodišnje zatvorske kazne.

Taj uspjeh Haškog suda teško je precijeniti: ubuduće, svaki pokušaj iskrivljavanja ili manipulacije istinom unaprijed je osuđen na propast, ma koliko se mogao činiti privremeno uspješnim. Istina je ustanovljena, potkrijepljena i dokazana. To se može pokušati promijeniti, iskriviti, krivotvoriti i zataškati, što mnogi dakako i pokušavaju, ali pritom i oni sami znaju da im je napor već unaprijed uzaludan.

Ustanovljavanje činjenične istine, minuciozno, u dobroj vjeri, temeljito i bez predrasuda, vjerojatno je najveće dostignuće Haškog suda.

No taj je sud učinio i mnogo više: on je udario temelj istinskoj rekonstrukciji šire, historiografske, povijesne i političke slike, ratova u bivšoj Jugoslaviji, njihovog izbijanja, trajanja i zločina počinjenih u njima. Premda to niti je bila niti je mogla biti primarna zadaća suda, količina činjenica, nalaza i stručnih uvida koje je prikupio, kao i zaključci koji se na temelju tih saznanja mogu izvući, tvore temeljni i ključni izvor za svako buduće vjerodostojno znanje o ovom području svijeta u devedesetim godinama dvadesetog stoljeća.

Haški sud, dakle, dokazao je da ratni zločini, čak ni oni koje organizira i provodi država, nisu van dosega pravde. Nije više nužno ono što se kroz cijelu povijest ponavljalo po istom obrascu: da organizirani zločini postanu temelj za novi državni mit, koji onda postaje temelj za novi ciklus budućeg nasilja i zločina. Sud je dokazao da zločini mogu biti razotkriveni, rekonstruirani, procesuirani i moralno osuđeni, da žrtve ne moraju biti zaboravljene, te da krivci i odgovorni mogu biti kažnjeni, čak i ako ih štiti najviši položaj u državnoj i vojnoj hijerarhiji.

Sve su to, bez ikakve sumnje, povijesna postignuća bez presedana. Ali, istodobno, ona nemaju ama baš nikakav utjecaj na političke odnose u regiji kojom se Haški sud bavio. Paradoks istine koju je otkrio Haški sud mogao bi se možda formulirati ovako: što je uvjerljivija i dokumentiranija istina koju je sud ustanovio, to snažniji biva otpor prema njoj, koji s vremenom jača sve više.

Najočitiji primjer za to zasigurno je Srebrenica: premda je Haški sud “van razumne sumnje” dokazao da su srpske snage u srpnju 1995. na području tog grada počile genocid na Bošnjacima, srpska politika – koja bi o tom nalazu morala voditi najviše računa – sustavno negira, krivotvori i prešućuje taj krucijalni nalaz. Štoviše, vjerojatno bi se moglo tvrditi da to čini upravo zato što je istina ustanovljena: jer da nije, ne bi postojala ni ta, politički i civilizacijski patološka potreba da se istina izbriše s lica zemlje.

Tako, na kraju ovog višemjesečnog feljtona o suđenjima kojima je Haški sud procesuirao ratne zločine Hrvatskog vijeća obrane i Armije BiH, možemo konstatirati kako nalazi Haškog suda, usprkos njegovom neospornom utjecaju na zemlje bivše Jugoslavije u proteklih četvrt stoljeća, nisu uspjeli trajno oblikovati postjugoslavenski politički krajolik u skladu s istinom koju sadrže.

Naprosto, činjenica da je Haški sud van razumne sumnje dokazao da su zločini počinjeni, te da su, često presudno, doprinijeli formiranju sadašnje političke arhitekture u dijelovima bivše Jugoslavije, ni na koji način ne određuje djelovanje političkih vođa u državama bivše Jugoslavije.

Neposredni počinitelji i optuženi ratni vođe, istina, otpremljeni su u Haag i suđeni – mnogi među njima i osuđeni – ali taj proces, koji je trajao godinama i bio opterećen sustavnim državnim opstrukcijama Srbije i Hrvatske, nije odlučujuće utjecao na javno mnijenje ni u Srbiji, ni u Hrvatskoj; štoviše, nije nemoguće da bi neko temeljitije istraživanje pokazalo kako su ga politički vođe uspjeli iskoristiti da još više homogeniziraju javnost oko ratnih ciljeva.

Srbija je za to, bez sumnje, najbolji primjer. Premda je Haški sud ratnu politiku Srbije devedesetih godina nedvosmisleno i pravnički temeljito razotkrio kao velikodržavni projekt nasilja, osudivši njegove glavne aktere na dugogodišnje zatvorske kazne, sam taj projekt ni najmanje nije doveden u pitanje: Republika Srpska ostala je netaknuta, a u posljednje vrijeme sve otvorenije pokreće političku kampanju za otcjepljenje od BiH i udruživanje sa Srbijom, što i jest razlog zbog kojega je rat i pokrenut.

A da presude Haškog suda imaju ikakav utjecaj na politiku, trebalo bi biti ako ne obrnuto – da Republika Srpska bude i politički i administrativno delegitimirana, kao što je bila Herceg-Bosna – a ono bar tako da politički i administrativni sadržaj Republike Srpske bude usklađen s nalazima haških presuda: da se svi protjerani vrate svojim kućama, da se izbori održavaju prema broju stanovnika iz 1991, da žrtve budu obeštećene, da lokalni sudovi istraže i kazne sve ratne zločine, te da se istina promovira, a ne prikriva.

Hrvatska politika u BiH, premda nije uspjela ostvariti nacionalističke ciljeve kako je to uspjelo srpskoj, ni nakon tog poraza ne odustaje od ključnog nacionalističkog principa – što većeg mogućeg razdvajanja od Drugih.

Premda su presude Haškog suda za ratne zločine Herceg-Bosne uvjerljivo pokazale do koje je mjere takvo političko načelo pogubno, hrvatski politički vrh, ni onaj u Hrvatskoj, ni onaj u BiH, iz toga nije izvukao nikakvu dugoročnu i stratešku pouku: premda hrvatska politika prema BiH danas nema nikakav jasan program ni cilj, nego vrluda od prilike do prilike, jasno je kako temeljno načelo razdvajanja od Drugog, koje je dominiralo politikom Franje Tuđmana, ni danas nije napušteno.

Štoviše, moglo bi se tvrditi da hrvatska politika u BiH danas i vrluda upravo zato što ne uspijeva pronaći efikasno političko sredstvo da provede tu temeljnu želju: konačno se razdvojiti od ostalih.

Bošnjačka politika, što se odnosa prema nasljeđu Haškog suda tiče, najkompleksnija je od sve tri ključne nacionalne politike koje su uzrokovale ratne zločine u BiH.

Iz haških presuda jasna je ključna razlika među tim trima politikama: dok je srpska teške ratne zločine, uključujući i genocid, podrazumijevala i unaprijed ukalkulirala u svoje ratne planove a hrvatska na njih pristala kao na neizbježan dio svojega ratnog cilja, bošnjačka politika ratne zločine nije smatrala ni nužnim ni potrebnim ratnim ciljem.

Iz presuda optuženim bošnjačkim vojnim zapovjednicima jasno je da oni ratne zločine nisu željeli, te da su zločini počinjeni najčešće zbog njihove objektivne nemogućnosti da ih spriječe u loše organiziranoj vojsci koja je nastajala u kaotičnim ratnim uvjetima agresije na BiH.

Zbog toga bošnjačka politika ima najveći interes uvažavati presude Haškog suda. No istodobno, premda Haški sud jest položio temelje konačnom sudu o ratovima devedesetih, on nije imenovao krivce za taj rat, jer to – vjerojatno nažalost – i nije bila njegova zadaća.

To može biti razlog zbog kojega bošnjačka politika može pothranjivati osjećaj nepravednog pristupa, u kojemu je Haški sud, na primjer, za ratne zločine u Srebrenici osudio i srpske i bošnjačke ratne vođe, što je već na prvi pogled očigledna povijesna, premda možda ne i pravosudna nepravda.

Tako, u konačnom zaključku, jasno je da nalazi Haškog suda o ratnim zločinima na području bivše Jugoslavije nisu imale spomena vrijedan utjecaj na strateška politička opredjeljenja politika tih zemalja. Pokazalo se, naprosto, da pravosudno dokumentiranje, kazneno procesuiranje i moralna osuda nisu dovoljna snaga za promjenu politike. Politiku mogu mijenjati samo političari; vlast može promijeniti samo vlast; iluzija je da to mogu učiniti presude međunarodnih sudova, ma koliko uvjerljivi i relevantni bili, i ma koliki utjecaj međunarodna zajednica mogla imati na male, siromašne i nevažne zemlje kakve su države bivše Jugoslavije.

Ali opet: sve to ne znači da međunarodni sudovi obavljaju jalov i nepotreban posao. O tome, u krajnjem slučaju, vjerodostojno mogu suditi samo žrtve ratnih zločina A teško bi nam bilo vjerovati da bi protiv iznošenja istine mogla imati išta protiv Belkisa Beriša, majka osmogodišnjeg Orhana, sitnog djetešceta u plavim hlačama i zelenoj jakni, kojega je 2. veljače 1994. u Mostaru usmrtio snajperist Hrvatskog vijeća obrane.

Feljton