ARMIJA BIH U HAAGU (3): K’o fol oslobodioci

Povezani članci

• Međunarodnoj i domaćoj javnosti: Zabrane zločincima put ka miru i pomirenju
• ZAR SU USTAŠE BORCI ZA SLOBODU?
• Goran Sarić: Kijamet (po Kerumu)
• „Ljepotica iz Leenanea“ na repertoaru HNK Mostar
• UABNOR Mostara obilježava Dan ustanka naroda BiH
• Partije na vlasti u BiH za četiri godine ispunile tek 3% datih obećanja

U rujnu 1993. Marko Zelić imao je petnaest godina i živio u zaseoku Zelenike sela Uzdol kod Prozora, s majkom Ružom, trinaestogodišnjom sestrom Marijom i desetogodišnjim bratom Stjepanom. Rano ujutro 14. rujna probudila ih je rafalna pucnjava. Iskočili su kroz prozor, ali su ih zapazila tri vojnika koji su vikali: “Allahu ekber!”. Počeli su bježati. Marko se domogao zaklona, tek da vidi majku kako preklinje “da ih ne ubiju i da ih puste”.

Jedan je vojnik nekoga nazvao, i Marko je čuo glas kako govori “da se ubiju svi koji se uhvate”. Rafali i pucnji. Vojnici su otišli, a petnaestogodišnjak je potom majku, trinaestogodišnju sestru i desetogodišnjeg brata pronašao mrtve.  Mještanin koji je također vidio mrtva tijela opisao ih je ovako: “Mali Stipe je bio samo u gaćicama. Ona, Ruža, ona je bila onako obukla neki kaput, navukla je dosta robe na sebe, a dole je bosa bila. I druga je mala isto bila bosa. Nisu imali kada uzeti odjeću.”

To je sažeti opis nekih od niza ubojstava hrvatskih civila – njih više od šezdeset – što su ih vojnici Armije BiH (ABiH) u rujnu 1993. počinili u Grabovici i Uzdolu, dva sela na području Jablanice i Prozora, izvršivši time ratne zločine koji su, uz djelovanje mudžahedina tokom rata u BiH, vjerojatno najteže kompromitirali ratovanje vojske koja je branila BiH.

Zločine u Grabovici i Uzdolu temeljito je istražio Haški sud u procesu protiv drugoga u hijerarhiji ABiH, načelnika Glavnog štaba Sefera Halilovića, koji je u rujnu 2001. optužen da je zapovijedao snagama koje su počinile zločine, te da nije poduzeo ništa kako bi kaznio počinitelje.

I na prvome i na drugostupanjskom suđenju Sefer Halilović je oslobođen. “Tužilac nije uspio dokazati postojanje odnosa subordinacije između Sefera Halilovića i počinilaca zločina u Grabovici”, kratka je i konačna konstatacija Žalbenog vijeća, koje je pravomoćnu presudu izreklo 16. listopada 2007. Cijelo suđenje trajalo je šest godina: Halilović se dobrovoljno predao istog dana kada je optužnica objavljena, 25. rujna 2001, a dva dana kasnije izašao je pred suce u Haagu. Prvostupanjska oslobađajuća presuda izrečena je 16. studenoga 2005.

Time je jedan od najvećih zločina ABiH pred Haškim sudom ostao nekažnjen. U Bosni i Hercegovini, kažnjena su petorica ubojica iz Grabovice: Enes Šakrak osuđen je na deset, Sead Karagić, Haris Rajkić i Nihad Vlahovljak na trinaest, te Mustafa Hota na devet godina zatvora. Šakrak, kojemu je Sud BiH sudio uz suglasnost Haškog suda, priznao je krivnju, i to je priznanje korišteno na suđenju Seferu Haliloviću u Haagu. Također, na dvanaestogodišnju kaznu zatvora prošle je godine pred Sudom BiH osuđen Enver Buza, zapovjednik Samostalnog prozorskog bataljona ABiH, čiji su pripadnici pobili civile u Uzdolu.

Haški sud, dakle, nije uspio ustanoviti koji je visoki zapovjednik ABiH kazneno odgovoran za to što su u Grabovici i Uzdolu pobijeni hrvatski civili, među kojima starci i djeca, te tko je odgovoran jer počinitelji nisu odmah kažnjeni. Taj neuspjeh Haškog suda, razumljivo, obiteljima žrtava uzrokovao je trajno nezadovoljstvo.

S druge strane, presuda protiv Sefera Halilovića ipak je važan dokument, jer na tristotinjak stranica argumentirano, temeljito i minuciozno rekonstruira činjenice o zločinima, kao i odnose u zapovjedništvu i jedinicama čiji su pripadnici počinili masakre. Premda je razumljivo da sudska rekonstrukcija zločina bez kaznenog epiloga nije dovoljna da obiteljima žrtava donese utjehu i zajamči osjećaj pravde, ona onemogućava iskrivljavanje činjenica i negiranje zločina – a to, kada je o ratnim zločinima riječ, nipošto nije nevažno.

Uz sadistička ubojstva koja su u BiH nad srpskim i hrvatskim civilima počinili inozemni, ali vjerojatno i bosanski mudžahedini, masakri u Grabovici i Uzdolu svakako su među najtežim ratnim zločinima koje je ABiH počinila tokom rata u BiH. Bile su to hladnokrvne likvidacije iz blizine civila, žena, djece i staraca koja su trajno i teško opteretila ugled ABiH, pretvorivši tu vojsku u očima mnogih u ono što je sam Sefer Halilović nazvao “k’o fol oslobodioci”, kada je negodovao na jednom sastanku s ratnim zapovjednicima 1993. u Zenici.

“Kada ćemo početi strijeljati za neizvršenje naređenja? I kada ćemo se početi crveniti i bojati da uđemo u neki grad ili selo ono k’o fol oslobodioci. A ono, kada upadnemo ništa se ne razlikujemo, odnosno u nijansama se razlikujemo, nema klanja, nema silovanja, ali pljačke…”, rekao je tada Halilović.

A onda, nedugo nakon tog sastanka, pripadnici jedinica koje je on osobno koordinirao u Grabovici su pobili Hrvate što su dotad već mjesecima u svom selu primali i pomagali muslimanske izbjeglice koje je HVO zatočio u logore pa potom protjerao. Neki od tih bošnjačkih izbjeglica pokušali su pomoći svojim hrvatskim domaćinima kada su počela ubojstva – dakako, nisu uspjeli.

U ljeto 1993, Armija BiH odlučila je deblokirati opsadu Mostara koju je već nekoliko mjeseci provodio HVO. U drugoj polovini kolovoza, visoki oficiri ABiH sastali su se u Zenici i dogovorili plan te akcije, koju je haško Tužiteljstvo u optužnici nazvalo “Neretva ’93”, ali na suđenju nije uspjelo dokazati da je uistinu osmišljena pod tim nazivom. Kako god bilo, odlučeno je da ABiH snage HVO-a napadne sa sjevera – iz pravca Jablanice i Prozora, preko sela Grabovica kod Jablanice i Uzdol kod Prozora.

Najvećom pogreškom te akcije pokazat će se odluka da se u borbu pošalju dvije jedinice iz opkoljenog Sarajeva – 9. brigada ABiH, kojom je zapovijedao Ramiz Delalić zvani Ćelo, i 10. brigada ABiH, pod zapovijedanjem Mušana Topalovića zvanog Caco.

Te dvije postrojbe sudjelovale su u obrani Sarajeva. Prema navodima iz presude, “9. brigada imala je ključnu ulogu u obrani Sarajeva, te je uživala ugled među građanima Sarajeva.” Nije bila jednonacionalna, nego sastavljena od vojnika različitih nacionalnosti. Brojeći oko pet tisuća boraca, bila je bolje naoružana, pripadajući među uglednije jedinice ABiH. 10. brigada ABiH Mušana Topalovića bila je manja, ali je također sudjelovala u obrani Sarajeva, naročito centra grada.

Istodobno, obje su te jedinice sijale strah, prisiljavajući Sarajlije da kopaju rovove, pljačkajući i zavodeći teror. Nakon rata, šira će javnost doznati da je 10. brigada odgovorna za ratne zločine nad Srbima u Sarajevu. Član Glavnog štaba ABiH Jusuf Jašarević svjedočio je pred Haškim sudom kako su “ogroman broj pripadnika tih brigada bili časni i pošteni ljudi”. Jedan “mali broj”, međutim, “činio je očigledno akta nediscipline (…) koja je sve više eskalirala. Imala je elemente ozbiljne, naročito ovo kad smo došli do nekih indikacija da ima i ratnog zločina.”

Do koje je razine dosezala samovolja vojnika Delalića i Topalovića, svjedoči podatak da su u srpnju 1993., dva mjeseca prije masakra u Grabovici, u Sarajevu uhapsili sina najvišeg zapovjednika ABiH Rasima Delića, i odveli ga da kopa rovove iznad Sarajeva. “”Da bi bio oslobođen, morali su se umiješati ne samo Vahid Karavelić (visoki oficir ABiH, op.a.), nego i predsjednik Alija Izetbegović”. Također, u srpnju 1993. pripadnici tih jedinica blokirali su neke važne zgrade u Sarajevu.

Zapovjedništvo ABiH, uključujući i vrhovnog zapovjednika Aliju Izetbegovića, tek će u listopadu 1993., u pravoj oružanoj bici u opkoljenom Sarajevu, uspjeti obračunati s najproblematičnijim pripadnicima tih dviju jedinica. U toj akciji, nazvanoj “Trebević”, bit će ubijen i Mušan Topalović; ali za civile u Grabovici bit će već kasno.

Povrh nediscipline i samovolje u jedinicama Ramiza Delalića i Mušana Topalovića, čija će imena s vremenom postati simboli negativne strane ratnih vremena Armije BiH, važno je znati da ta vojska, prema nalazima iz haške presude Haliloviću, “u septembru 1993. još nije bila potpuno operativna”.

Optuženi Sefer Halilović, prema presudi, uspio je prvobitne “manje-više organizovane jedinice i spontano formirane jedinice, koje nisu bile u sastavu neke vojne strukture”, u travnju 1992. pretvoriti u “funkcionalnu organizovanu vojsku”, formirajući Teritorijalnu obranu (TO), koja je nedugo kasnije prerasla u Armiju BiH.

“ABiH nije bila dovoljno finansirana. Sistem činova uveden je tek krajem 1993. ili 1994. (…) Više osoba bez formalnog vojnog obrazovanja komandovalo je jedinicama, pa je postojala namjera da se na komandna mjesta postave oni koji imaju vojno obrazovanje ili iskustvo u JNA. Dokazi pokazuju da je između starješina s vojnim iskustvom i obrazovanjem i onih koji to nisu imali vladalo nepovjerenje, čak i animozitet.”

U takvim okolnostima, usred rata koji je ABiH vodila protiv dva neprijatelja u ofenzivi, zapovjedništvo ABiH poslalo je dvije najproblematičnije postrojbe u selo u kojemu su živjeli pripadnici naroda protiv čije je vojske trebalo pokrenuti napad. Tko je točno tako odlučio, presuda nije uspjela utvrditi – ali tko god to bio, učinio je povijesnu pogrešku, koja će još dugo opterećivati odnose Hrvata i Bošnjaka.

Grabovica je dvanaest kilometara južno od Jablanice prema Mostaru. Uoči rata, 1990., ondje je živjelo 160 porodica; u rujnu 1993., u selu je ostalo samo osamdesetak ljudi, bosanskih Hrvata. Početkom 1993. Grabovicu je kontrolirao HVO, da selo u svibnju zauzme ABiH. ”Tokom zauzimanja Grabovice, neki od pripadnika HVO koji su bili stacionirani u Grabovici su ubijeni, a neki su uspjeli pobjeći. Pripadnici ABiH zarobili su barem dvojicu stanovnika Grabovice, koje su kasnije ipak pustili”.

Premda je u Grabovici u “periodu od maja do septembra bilo stacionirano više jedinica ABiH, pripadnika odreda ‘Zulfikar’, ‘Igmanskih vukova’ i ‘Handžar divizije’, odnosi mještana Grabovice i vojnika ABiH koji su tamo bili stacionirani u maju i kasnije bili su dobri”, tvrdi se u presudi. “S druge strane, vojnici su povremeno obilazili kuće mještana i uzimali sve što su htjeli. Od mještana su tražili da im pripremaju obroke i zadržavali su se u njihovim kućama. Prema svjedoku A, u njegovoj kući bilo je pljačke, ali se nikome iz njegove porodice nije ništa dogodilo.”

U kolovozu 1993., u Grabovicu je stiglo sto do sto pedeset bošnjačkih izbjeglica s područja Hercegovine koje je protjerao HVO, ali i ljudi koji su u logorima HVO-a bili izloženi “teškom maltretiranju i mučenju”. Neki od tih ljudi smješteni su u kuće grabovičkih Hrvata. “Izbjegli bosanski Muslimani išli su po selu često tražeći hranu od mještana Grabovice; mještani su s njima dijelili hranu koliko su mogli i nastojali su im pomoći. Emin Zebić je Grabovicu opisao kao mirno mjesto, u kojem su odnosi bosanskih Hrvata i bosanskih Muslimana bili bolji nego u Jablanici.”

Prvi vojnici pripremljeni za deblokadu Mostara stigli su u Grabovicu 7. rujna ujutro. Zapovjedništvo je smješteno u zgradu stare željezničke stanice, u kojoj je “stanovao jedan bračni par bosanskih Hrvata, kao i dvoje izbjeglica, bosanskih Muslimana”. Pred sudom su iznesena svjedočenja da su mještani “lijepo primili” dio vojnika ABiH. “Prema riječima svjedoka E, vojnici su nastojali da budu ljubazni prema mještanima, u skladu s težnjom da se uspostavi multietnička i tolerantna Bosna i Hercegovina.”

Ipak, prema jedinicama iz Sarajeva neki su stanovnici bili nepovjerljivi. Primjerice, Pero Marić “na početku nije želio vojnike u svojoj kući, ali je na kraju ‘pristao’ da koriste dvije sobe”. Mariću su se u kuću uselili vojnici 9. brigade, među kojima i Enes Šakrak i Nihad Vlahovljak. To će se pokazati fatalnim.

“Prema riječima Mustafe Kadića (pripadnika 2. bataljona ABiH, op.a.), nije bilo nikakvih naznaka da će se išta ružno dogoditi”. Ali, “kada su 8. septembra počeli pristizati i drugi vojnici, atmosfera se promijenila i počelo je nasilje.” Enes Šakrak, pripadnik 9. brigade, atmosferu koja je vladala među vojnicima te jedinice opisao je kao “euforičnu.” Prema njegovim riječima, pripadnici brigade bili su sretni što su izvan Sarajeva.

Istog dana, 8. rujna oko 16 sati, “Marinko Marić je (…) rekao: ‘Došla je neka vojska, mi živit ne moremo, provociraju, pucaju, izazivaju, oko kuće pucaju, pjevaju, ja ne znam kako ćemo mi to preživit.’” Možda istodobno dok je to govorio, počinjeno je prvo ubojstvo: ubijen je Pero Marić.

(Feljton o Grabovici i Uzdolu nastavlja se u subotu, 20. juna)

Feljton