Ko je sljedeći?

Izdvajamo

• Umjesto da država i sve niže razine vlasti budu u službi građanina imamo obrnutu situaciju u kojoj „svjesni“ čovjek se pita gdje mi to živimo. Za normalan život svakog čovjeka najvažnija je sigurnost pa onda ekonomija a kada „nakardna država“ ih dovede u pitanje „svjesni čovjek“ pakuje kofere i odlučuje da se iseli iz sredine u kojoj vladaju nasilnici!

Povezani članci

• Dan sjećanja na žrtve ustaškog logora za djecu
• Ustaški teret pritiska ulice Mostara
• Božica Jelušić: Ponor, bilo kakav
• Život djeteta
• Izložba Nadrealističkog integracionizma
• Samo u Beogradu je 500.000 stanova pod hipotekom

foto: facebook

Samo slijep čovjek kod zdravih očiju neće da vidi da tragično ubistvo u Gradačcu kao i sva tragična stradanja mladih ljudi u BiH su posljedica i  jednog razorenog sistema u kome caruju narkokarteli i kriminal u svim lokalnim sredinama i gradovima Bosne i Hercegovine.

Piše: Edin Osmančević

Po broju tragedija danas Bosna i Hercegovina se može samo usporediti sa brojem napisanih tragedija u antičkoj Grčkoj. I dok je starogrčka tragedija imala svoj obredni smisao kod nas se stvarne tragedije smjenjuju kao na filmskoj traci.

Lične tragedije u našoj državi, poput posljednje u Gradačcu, koriste za dnevno političke igre i čarke. Nikakav respekt za bol porodice pa umjesto da se Dan žalosti proglasi od strane Vijeća ministara nadležnost se prenosi na Vladu Federacije Bosne i Hercegovine i Vladu entiteta Republika Srpska. Vlast nam prodaje maglu i dijeli, dok su stalni konfliktni narativi njihova hrana i gorivo!

Sjeća li se neko pretučene Enise iz Jablanice? Ovaj slučaj je već otišao u zaborav – poslije Gradačca, Sarajevo Film Festivala, ratnih zločina u Kotor Varoši i snimaka o Nenadu Stevandiću, među Banjalučanima dobro poznatog po nadimku „Crveni kombi“.

Slučaj ubistva Dženana Memića polako nestaje iz fokusa interesovanja BH javnosti dok Davor Dragičević još uvijek nadljudskom borbom traži pravdu za Davida. Ovi ljudi godinama moraju dokazivati da su im djeca UBIJENA!

Amir Agić, otac rahmetli studentice Selme Agić, tragično stradale u saobraćajnoj nesreći 2016  zajedno sa Editom Malkoč, će u svom intervju Radio Sarajevu od 27. maja 2023. godine, povodom stradanja doktorice Azre Spahić (25 god)  reći; „Oni su ubijeni. Nisu stradali, niti poginuli, niti unesrećeni, ni pregaženi. Njih, kao i tu doktoricu su ubili.“

Čini se da se svijest bosanskog čovjeka  mijenja, ali ne nabolje već nagore. Amir Agić u  svom intervju kaže; „Sve je do ljudi. Dok se ljudi ne promjene, neće biti bolje. Ovo je katastrofa kako se vozi, kako se divlja, nitko nema mjere, ovo je strašno“.

Danas građani Gradačca žive u strahu nakon što je njihov pitomi i lijepi grad potresao stravičan zločin. Na stotine je pitanja na koje ne dobivaju odgovor a odgovornost se poput ping pong loptice prebacuje sa nadležnih  što pokazuje da građani institucionalno nisu zaštićeni.

Građani Gradačca se s pravom pitaju kako je moguće da je Nermin Sulejmanović nakon gnusnog ubistva mogao ući u kafić, obići pola grada, sipati gorivo, kupiti municiju a policije nigdje nije bilo. Da li bi isti u svom pomahnitalom egzodusu mogao to da učini u Americi ili Engleskoj? Komentari podrške ubici na Instagramu ne ostavljaju nijednog normalnog čovjeka ravnodušnim jer ovakve psihopate su i potencijalne nove ubice u društvu. A ko to od nas želi da nam se slične tragedije ponovo dese i što to mi trebamo učiniti da ih spriječimo? Zbog ravnodušnosti na sve ono što nam se dešava u društvu  došli smo u stanje kome se pitamo; I? Ko je sljedeći?

Samo četiri dana prije ubistva Nizama Hećimović je tražila pomoć koja proizilazi  iz njene izjave MUP-u Tuzlanskog kantona jer je „Nermin nasilna osoba, prijetio je pozivima da se vratim što prije i da će me naći gdje god se nalazim“. Ovaj vapaj nije bio dovoljan niti MUP-u Tuzlanskog kantona niti postupajućoj sutkinji Općinskog suda u Gradačcu kao dokaz da se ubistva u Gradačcu spriječe?!

Želja porodice Hećimović da na dženazi tragično ubijene Nizame Hećimović ne prisustvuje niko od političkih zvaničnika za mene je jedina ispravna odluka ali i jasan signal poslat svim nivoima vlasti; ”Krivi ste, za Nizaminu smrt i smrt porodice Džengiz”. Društvena zajednica nas je ostavila na cjedilu!

Dodiku i njegovim ministrima u Vijeću ministara BiH Nešiću i Košarcu je, u kontekstu Dodikovog narativa da je BiH ”nakaradna i nemoguća država”, važnije pokazati mišiće i ko odlučuje u takvoj „nakaradnoj“  državi čiji su upravo oni idejni kreatori. A zašto bi im i bila potrebna ”normalna država” kada žive ko bubrezi u loju i kada se među žrtvama ovih tragedija ne nalaze članovi njihovih porodica? Njihovi prioriteti su nacionalistički, što znači da problemi društva nikoga ne zanimaju.

U državi sa ”legalnim predstavljanjem naroda” ni jedan od nacionalnih lidera nije osudio Nizamino tragično ubistvo. Neće oni reći ni da snose dio krivice što nam se već decenijama ubijaju mladi ljudi a porodice zavijaju u crno!

Samo slijep čovjek kod zdravih očiju neće da vidi da tragično ubistvo u Gradačcu kao i sva tragična stradanja mladih ljudi u BiH  su posljedica i jednog razorenog sistema u kome caruju narkokarteli i kriminal u svim lokalnim sredinama i gradovima Bosne i Hercegovine.

Umjesto da država i sve niže razine vlasti budu u službi građanina imamo obrnutu situaciju u kojoj „svjesni“ čovjek se pita gdje mi to živimo. Za normalan život svakog čovjeka najvažnija je sigurnost pa onda ekonomija a kada „nakaradna država“ ih dovede u pitanje „svjesni čovjek“ pakuje kofere i odlučuje da se iseli iz sredine u kojoj vladaju nasilnici!