ROKO MARKOVINA: TRI DANA KOJA SU POTRESLA MOSTAR

Izdvajamo

• Tu noć nitko od nas nije mogao zaspati. Sve ono što sam stvarao za ovih mojih 46 godina života i što smo Zina i ja stvorili za 20 godina braka, rasprslo se kao balon od sapunice. Razmišljao sam što i kako dalje? Što sa djecom? Što sa starim roditeljima? Što s prijateljima? Gdje su? Odlazio sam u nekoliko navrata na vrh zgrade i sa susjedom Vidom Sokolom gledao beskrajne kolone automobila kako napuštaju Mostar. Sve do jutra. Netko se dobrano poigrao s našim životima i našim sudbinama. Samo, tada još nismo znali tko.

Povezani članci

• Zoran Pusić: Ako krvoloke motiviraju propovijedi, nešto je dubinski krivo u djelovanju Crkve
• Emina Žuna: 24. mart – Dan prava na istinu
• Naša stranka Mostar: 14 godina revizori nisu ušli u institucije Grada Mostara
• Ledeni dani na Majdanu
• Ovo je pobjeda koja obvezuje: što znaju i mogu moraju pokazati odmah
• Srpski i drugi balvani

Prof. dr. Roko Markovina piše o tri istorijska dana za Mostar

3. 4. 1992. – Tog dana, a bio je petak, bila je zakazana sjednica Kriznoga štaba i proširenog Savjeta za Narodnu obranu Mostara, na koju su bili pozvani i članovi Predsjedništva BiH i nekoliko ministara u Vladi BiH, skupštinski zastupnici iz Mostara, predstavnici svih parlamentarnih političkih stranaka u Mostaru, te nekoliko predstavnika lokalne samouprave većih hercegovačkih gradova.

-Ispred BiH: Alija Delimustafić (Ministar unutarnjih poslova-SDA), Vito Žepinić (zamjenik Ministra UP-SDS), Krešimir Markić (Savjetnik u MUP-u BiH-SDP-BiH), Fikret Abdić (član Predsjedništva BiH-SDA), Nikola Simović (potpredsjednik Vlade BiH-SDS), Jerko Doko – (Ministar obrane BiH-HDZ-BiH), Franjo Boras-(član predsjedništva BiH-HDZ-BiH).

-Predstavnici Vlasti i političkih stranaka SO Mostar: Milivoj Gagro (predsjednik SO Mostar-HDZ-BiH), Viktor Stojkić (MUP-Mostar-HDZ-BiH), Ivica Lučić (Centar Službe sigurnosti/bezbijednosti-Mostar-HDZ-BiH), Ismet Hadžiosmanović (SDA-Mostar), Predstavnik SO Čitluk (nije se predstavio), Nijaz Mehmedbašić (SDP-Mostar), Himzo Đukić (Klub intelektualaca-Mostar), ? Mijić (SDS-Stolac), Vid Čuljak (SRSJ-Mostar), ? Raguž (predsjednik SO Stolac), Anto Nikolić (SDS-Mostar), Mate Brljević (HDZ-Buna), Alija Rizvanbegović (SO Trebinje-SDA), Šalvarica (???)

-Zastupnici u Skupštini BiH: Osman Pirija (SRSJ), Roko Markovina (SDP-BiH), Nikola Mandić (HDZ-BiH),

 –Predsjedavajući SO-Čapljina: Pero Marković (HDZ-BiH) i Predsjedavajući SO Ljubinje: (nije se predstavio-SDS))

-Gospodarstvo: Mijo (Mišo) Brajković-EAL (direktor-HDZ-BiH),

-Armija (JNA): Momčilo Perišić (general JNA-Beograd), Milojko Pantelić (pukovnik JNA-Mostar), Slobodan Pudar (potpukovnik JNA- Mostar).

Pisao sam, kao i obično, svoje temeljite zabilješke, ali, neću o tome ovdje (moći će se, nadam se uskoro, pročitati u mojoj prvoj knjizi moje „ratne trilogije/troknjižja“„Mostar: Kronika destrukcije I (Dolazi rat), u izdanju „University press“ iz Sarajeva, rekoše mi, nedavno, da je „prelomljena“ ma što god to značilo). Nakon petosatne rasprave sjednica je završena  riječima:

-Milivoj Gagro (predsjednik SO Mostar, HDZ-BiH): S obzirom da je već 15 sati, da se članovi Vlade i Predsjedništva moraju vratiti u Sarajevo, objavljujem stanku i najavljujem nastavak sjednice u 17 sati.

Razišli smo se. S obzirom na kratko vrijeme do nastavka sjednice, nisam otišao kući na ručak, već sam otišao u najbližu buregdžinicu i pojeo burek, pa, u povratku u ABC svratio na jedan kolač. „Vrtio sam se“, od Musale do hotela „Bristol“ i nazad, nekoliko puta i razmišljao o situaciji u gradu i izgledima, makar i minimalnim, da se nešto spasi. Stigao sam, tako, ispred Vile „Neretva“ (nekad su je zvali Titovom vilom), negdje u 16 i 45 sati. Bio sam sām. Par minuta kasnije došao je i puk. Milojko Pantelić sa svojim vozačem. Kada je izašao, sjetio se da mu je, u kancelariji u Sjevernim logoru, ostao „rokovnik sa beleškama“ i poslao vozača „Sjeverni logor“ da mu ga donese. Ostali smo sami, nas dvojica. Zabrinuto smo razgovarali o današnjem sastanku i izgledima da se nešto pozitivno uradi. U tom času, točno u 16 i 55 sati snažna eksplozija zatresla je grad. Stakla na Vili „Neretva“, debela 12 mm, razbila su se u paramparčad. Zavladala je panika. Iz Lacine ulice, u smjeru prema Musali, nakon par minuta, počeli su juriti automobili prepuni žena i djece. Nitko nije znao što se događa, samo su bježali „glavom bez obzira“. Oblaci dima i prašine nadvijali su se nad Mostarom. Puk. Pantelić i ja smo se samo gledali i nagađali gdje je to moglo doći do tako snažne eksplozije. Ja sam mislio da je srušen Carinski most, a puk. Pantelić je tvrdio da je to nešto drugo. Uto je naišao u automobilu Orha Buljević iz pravca Lacine ulice, u kojoj je vozio „natrpanu“ familiju, ugledao me, otvorio prozor i uzviknuo:

-„Bjež’te, Roko, srušen je Sjeverni logor“.

Puk. Pantelić se stresao i zamolio me da ga svojim kolima prebacim do vojarne u Sjevernom logoru. Sjeli smo u moju Ladu-Samaru i uz Lacinu ulicu uputili se prema vojarni, zabranjenim smjerom, kako bismo stigli što prije. Jedva smo se probili do ceste koja vodi od Carinskog mosta prema Željezničkoj stanici, jer smo jedino mi išli u tom pravcu. Svi drugi automobili išli su u suprotnom. Trubili su mi sirenama i mahali, kao da su se pitali: „Je li ovaj lud?“ Došao sam do podvožnjaka na skretanju za Zalik. Dalje se nije moglo. Izašli smo obojica i uputili se, pješke, prema poligonu sa sjeverne strane iza Sjevernog logora, jer je zgrada logora, zadnja prema Poligonu, nama s lijeve strane, bila srušena. Hrpe kamenja su bile po cesti. Desno, je jedna Škoda (MO tablica) bila zabijena u betonski električni stup, i u njoj dva mrtva čovjeka (suvozač je bio bez glave), a iza njih jedna žuta olupina, koja je nekad bila cisterna za prijevoz benzina. Ispod srušenih zidova zgrade Sjevernog logora čulo se zapomaganje i jauci. Dotrčali smo do Poligona za vježbanje i uputili se prema samom stražnjem ulazu u Logor. Iz njega su izlazili vojnici, bježeći u panici. Netko u donjem rublju, netko samo u hlačama, bez košulje i potkošulje… Kaos. Negdje na dvadesetak metara od ulaza puk. Pantelić je zastao, pogledao me i rekao:

-„Nemojte dalje, Roko. Hvala Vam što ste me dovde dopratili. Mislim da ovo neće izaći na dobro. U ovoj zgradi su bili smješteni vojnici iz rezervnog sastava. Mogao bi neko i zapucati na Vas. Idite brzo i…čuvajte se. I zapamtite-zora će doći- tek kad svane.“ Nisam razumio što je trebala značiti ta poruka pukovnika Pantelića i upravo sam zaustio da mu nešto kažem, nešto poput „žao mi je što se sve ovo događa“ ili slično, jer puk. Pantelić se, u masu slučajeva, pokazao boljim Mostarcem, od nekih „najrođenijih“, kad između nas dvojice fijuknu metak, iz pravca Vihovića.

-„Bježite trkom i krivudajte“, zavikao je puk. Pantelić. „Ovo nas gađaju snajperom sa brda“ potrča, krivudajući, prema ulazu u Logor. Tad sam ga zadnji put i vidio.

Potrčao sam i ja, krivudajući, i zašao za onu srušenu zgradu. I dalje su se iz nje čuli jauci, psovke i zapomaganja. Dotrčao sam do svoga automobila, ne okrećući se prema „razvaljenoj“ cisterni i onoj crvenoj „Škodi“. Ispod podvožnjaka na ulazu u Zalik panično su bježali ljudi. Neki prema Zaliku, a neki prema Glavnoj ulici. Na zaličkom neboderu, na prvih pet-šest katova, nije bilo balkona. Srušili su se od razorne eksplozije cisterne. Kao da su bili od kartona. Njihovi ostaci su „visili“ niz fasadu.

Sjeo sam u automobil i pojurio prema Lacinoj ulici, kako bih što prije stigao do Vile „Neretva“, računajući da će, bar netko doći, sa zakašnjenjem, pa da im kažem što s dogodilo. Ljudi su i dalje protrčavali i gore i dolje ispod zaličkoga podvožnjaka, automobili jurili bezglavo, prepuni žena i djece, ni sami ne znajući u kojem će pravcu skrenuti i kamo krenuti. (Napomena VII: Iz grada se moglo uputiti samo ili na istok (prema Nevesinju, gdje su mogli poći samo Srbi) ili na zapad (prema Lištici/Širokom Brijegu, gdje su mogli poći samo Hrvati). Muslimani i mi, koji nismo ni mogli, a niti htjeli iz Grada, ostali smo u njemu. I čitavu noć gledali svjetla kolona automobila, koje su odlazile iz Mostara, preko Žovnice, prema zapadu i preko Kosora, prema istoku i Nevesinju. Nešto manji broj ih je išao i preko Maloga Kuka, na sjever, prema Podveležu. Nap.R.M.2014.)

Kad sam došao do Vile „Neretva“ i izišao iz automobila, tamo nije bilo nikoga. Baš nikoga. Debeli stakleni zidovi potpuno su bili razbijeni, sve otvoreno. Nigdje nikoga. Pogledao sam se. Moj tamno plavi sako-blejzer bio je potpuno bijel od prašine, a i crna kosa potpuno pobijelila. I na licu, obrvama i trepavicama slegao se dobar sloj prašine. Nekoliko minuta stajao sam tako, ni sam ne znajući što bih trebao uraditi, nesvjestan, još uvijek, što se to, zapravo dogodilo. Ugledah, u tom času, dva, pripita, muškarca, koja su mi se, polako, približavala iz sjevernoga pravca Lacine ulice. Prepoznali su me i zastali. Jedan me, otresući prašinu s moje kose, upita:

-„Roko moj, dobri i pošteni, šta se ovo događa?“

-„Rat. Počeo je rat.“- odgovorih mu, ni sam ne vjerujući u istinitost mojih riječi.

-„Ćuj, rat? A protiv koga?“- zaprepašteno upita.

-„Ne znam. „Koka“, izgleda, tko koga stigne. Srušena je kasarna u Sjevernom logoru. Nego, bjež’te kući“ dok ste još čitavi!“- odgovorih.

-„Svašta“– dobaci mi onaj drugi.

Pogledaše se, zagrliše i nastaviše, polako, prema hotelu Neretva i Gradskom kupatilu, popularnoj mostarskoj Banji, onako teturajući, kao da se to njih uopće ne tiče. I zapjevaše „Po šumama i gorama naše zemlje poonosne…“! Sjeo sam u automobil i krenuo polako, Lacinom ulicom za njima, prema Musali. Ostao  mi je bio otvoren prozor na strani suvozača.

-„Ćuj, rat? Ovaj Roko je skroz prolup’o. Ko bi rek’o, a ‘naki ćojek.“- govorio je, čudeći se naglas, onaj prvi, dok sam kolima prolazio pored njih. Mahnuli su mi, za pozdrav.

Uputio sam se kući preko Titovog mosta, vozeći polako, najprije Zuanićevom ulicom, pa ulicom Vladimira Nazora i Radićevom te onda, uz Aveniju „14. Februar“, do kraja. Bilo je već sedam sati uvečer. Kad sam ušao u stan djeca su već bila kod kuće. Naime, čim je odjeknula eksplozija, prekinuta je nastava u školama, koja se više nije ni nastavila. Učenici su bili poslani kućama. Stariji sin, Damir, pohađao je četvrti razred Gimnazije, a mlađi, Dragan, peti razred Pete osnovne škole (na Rudniku). Obojica odlični učenici.

Zina je sjedila na trosjedu u dnevnom boravku i plakala. Djeca su šutjela. Nije im bilo jasno što se događa.

Tu noć nitko od nas nije mogao zaspati. Sve ono što sam stvarao za ovih mojih 46 godina života i što smo Zina i ja stvorili za 20 godina braka, rasprslo se kao balon od sapunice. Razmišljao sam što i kako dalje? Što sa djecom? Što sa starim roditeljima? Što s prijateljima? Gdje su? Odlazio sam u nekoliko navrata na vrh zgrade i sa susjedom Vidom Sokolom gledao beskrajne kolone automobila kako napuštaju Mostar. Sve do jutra. Netko se dobrano poigrao s našim životima i našim sudbinama. Samo, tada još nismo znali tko.

Bayram (subota 04.04.1992.)

U takvoj atmosferi zabrinutosti i nespavanja, svanula je i subota. Ustao sam rano i slušao vijesti na radiju. Javljalo je kako je u Mostaru pukla cisterna kraj Sjevernog logora i da ima i mrtvih i teško ranjenih. Netko je čestitao vjernicima islamske vjeroispovijesti njihov veliki praznik-Bayram. (Napomena: Kasnije sam doznao da je poginulo 5 osoba ovom diverzijom, a da ih je 38 bilo ranjeno, nap. R.M.2014.)

Oko 10 sati našao sam se sa Prof. Milanom Bodirogom i Prof. Himzom Đukićem, članovima predsjedništva Kluba intelektualaca Mostara, jer smo se, već ranije, dogovorili otići kod mostarskog muftije, Seida ef. Smajkića, da mu čestitamo Bajram, kao što smo uradili i za katolički Božić (kod biskupa Žanića) i za pravoslavni Božić (kod protojereja, čini mi se da se zvao Jeftić). Otišli smo mu u kuću, na Šemovcu. Nakon čestitki, sjeli smo, popili kavu i pojeli po baklavu. Takav je bio običaj. Moram priznati, svim brigama usprkos, bolje baklave nisam u životu pojeo, 16 „spratova“ jufke (što bi rekli Mostarci), a sjeckani orasi. Kako je i red u muftijinoj kući. Malo smo popričali o jučerašnjoj eksploziji. Muftija nije imao informacije o izvršiteljima eksplozije cisterne, ali je, kako nam reče, „u neke sumnja“. Atmosfera je bila turobna, puna straha i nedoumica i pored prazničnoga ugođaja. Kao, uostalom, i u čitavom Gradu. A bio je sunčan, vedar dan. Pravo proljeće.

Vraćali smo se pješice prema Rondo-u. Susretali smo ljude, poznanike i prijatelje, ali im, osim riječi smirivanja ništa drugo nismo ni znali, ni mogli reći, jer ništa posebno nismo ni znali. Svaki je od nas imao svoja razmišljanja i vlastite sumnje. Ja sam se uputio u stan, jer je bila zakazana i sjednica Kriznoga štaba Savjeta za NO obranu SO Mostar, na kojemu sam, kao njegov član, još od dolaska „rezervista“, trebao biti nazočan. A radilo se o zaista dramatičnim trenucima po Grad.

Prof. Bodiroga  i prof Đukić, ostali su „malo prošetati“ Gradom.

2.14  Sjednica Kriznoga štaba Savjeta za NO (subota 04.04.1992.)

-Milivoj Gagro (gradonačelnik): Otvaram sjednicu Štaba za NO Općine Mostar i ukazujem na važnost rezultata ove sjednice, koje ćemo danas donijeti kao na konkretne zaključke, u vrlo teškim trenutcima za grad, i molim vas da se maksimalno potrudimo iznaći najbolja rješenja za izlaz iz situacije u kojoj se grad našao.

-Krešimir-Kreša Markić (Savjetnik u Službi državne bezbjednosti BiH): Ovo što se jučer dogodilo je zločinački akt i prema gradu i prema Armiji u njemu i to ovaj grad nije zaslužio. Moramo staviti sva sredstva na raspolaganje da se srušeni objekti što prije saniraju. Moramo podići sva raspoloživa sredstva i ljudska i armijska. Ja sam vas obogatio jednom idejom da se pozovu građani Mostara da sve učine da se otkriju vinovnici diverzije i da to prijave na dva telefona, koja treba staviti na raspolaganje. Ako svaki građanin ne da svoj puni doprinos, mi nećemo ništa moći učiniti. Pitam se šta brane ti ljudi koji hoće srušiti grad. Ja takvu eksploziju nisam doživio od prije Drugog svjetskog rata. Pa na Aveniji su padala „džulad“. Ovo je posljednja opomena svim poštenim građanima da samo zajedničkim snagama možemo obraniti grad. Treba pozvati sve radnike i javne i one iz državne bezbjednosti da se vrate na svoja radna mjesta. Služba je onesposobljena da radi. Čak je i automobil odvezen. Samo se tako voli i svoja stranka i svoj narod i Mostar. Teritorijalno obranu (TO) treba podignuti. Treba obezbjediti i čuvati sve vitalne objekte u gradu. Formirati zajedničke patrole i „čistiti“ sve ono što nije dobro došlo gradu. Tražiti ljude koji mogu garantovati bezbjednost. Tražio sam iz Sarajeva da se uputi jedan dobar „kriminalista“ hitno i u Mostar. Na ovom tijelu je da sve poduzme da se „dignu“ kadrovi koji nisu sada u sastavu Centra Službe bezbjednosti. Mi smo radili ovih 15 dana i nešto smo uradili. Nekolicinu smo uhvatili, ali „velikog maga“ još nismo. Noćas je ubijen jedan Albanac s 5 metaka u leđa. Ratni profiteri su po selima i kradu. Ovo je život koji se ne može prihvatiti. Postoji negdje i inicijalno paljenje. Neko ovim upravlja. Ovo je vrijeme veoma teško i velika opomena za sve. Sredstvima represije mi moramo spriječiti da grad „padne“.

-Roko Markovina (zastupnik u Skupštini BiH-SDP): Slažem se i podržavam sve što je rekao Kreša i predlažem da se, od sumraka do jutra, blokiraju svi prilazi gradu i sa barikadama i sa ljudima. Da se uvede „policijski sat“. Tako jedino možemo osigurati  ulazak i izlazak, te noćno kretanje po gradu. Kukavice koje se „prave“ junacima, djeluju samo o noći, pod okriljem mraka.

-Milivoj Gagro (predsjednik SO, HDZ-BiH): Rodbina uhvaćenih stalno naziva telefonom i zanima se što je s njima.

-Puk. Boris Mitev (komanda JNA grada): Odluku o podizanju TO treba da donesu drugi organi. Ja vam ne mogu ništa obećati. Mi smo dosta o ovome i prije raspravljali. Bilo je i oprečnih mišljenja. Danas, kao posljedicu toga imamo terorističke akte. Vi znate kako ide subordinacija i sve dok mi se ne naredi ja ne smijem poduzimati nikakve korake. Dobar dio građana je protiv naših oružanih snaga, a kad zagusti, onda traže pomoć. Mi smo uvijek za pomoć, ali i tražimo pomoć. Ako se nama ne priskoči u pomoć, onda ja ne znam što raditi.

-Nijaz Kahrimanović (zapovjednik TO Mostar): Štab TO nema ništa protiv „podizanja“ TO, ali koga, kada i u koju svrhu. Da bi jedinice dobile naoružanje i zadatak potrebna je odluka Predsjedništva, a ako ovdje nije bio neko iz Republičke TO, onda nešto nije u redu. Ta odluka ima istu težinu kao i odluka krnjeg Predsjedništva SFRJ.

-Milivoj Gagro (Predsjednik SO Mostar-HDZ BiH): Koji je put i kakva je procedura da bi se došlo do naredbe za „podizanje“ TO?

-Nijaz Kahrimanović (Zapovjednik TO Mostar): Ja tražim odobrenje od moje prve pretpostavljene komande, a oni od Republičke komande. To je postupak.

-Vid Čuljak (SRSJ-Mostar): Ne može se „podići“ TO, ako programa i razloga njenog „podizanja“ nema. A ako ga ima, onda se ne može desiti da se ne dobije dozvola za „podizanje“ TO.  Ako bismo sa TO obezbjedili ključne objekte u gradu – već bismo dosta toga postigli.

-Viktor Stojkić (MUP-Mostar, HDZ-BiH): Zna se što je funkcija TO. Nje ili ima, ili je nema.

-Ismet Hadžiosmanović (SDA-Mostar): Tražim da se izvrši zamjena rezervnog sastava najprije u Dračevicama i Gnojnicama, pa da onda eliminišemo jedno po jedno žarište.

-Roko Markovina (zastupnik u Skupštini BiH, SDP-BiH): Oni planovi što se nalaze u knjigama o podizanju TO u ratnim uvjetima, kad je poznat vanjski agresor i što se drže zaključani u općinskim trezorima, pravljeni su samo teoretski. Međutim, ovo što nam se događa danas u Gradu je stvaran živor. A ni „vanjski“ agresor, nije izvan nas. On je među nama, tako da programa, o kojemu govori Vid Čuljak nema, niti ga može biti. Kad su izrađivani ti planovi „obrane i zaštite“, ovo što nam se događa nije se moglo ni sanjati.

-Puk. Milojko Pantelić (Garnizon JNA-Mostar): Ja zastupam stav da jedinice u Gnojnicama i dalje tamo ostanu, kao i one u Dračevicama. Mislim na redovni sastav. Mislim da mnogo tražite od ljudi iz vrha, kad nije izanalizirano stanje. Koga treba pozvati i predvidjeti ko bi od pozvanih se odazvao. I koji razlog navesti na pozivu. Ja bih volio da nam dođu ljudi dobre volje i da nam se oni stave u službu. Treba izanalizirati sastav TO i onda odlučiti koga pozvati. To treba hitno uraditi. Sve drugo nema smisla.

-Krešimir-Kreša Markić (Savjetnik CSB BiH): Ima tu i međurješenje. Ovdje trebamo dogovoriti što treba uraditi, a onda ispoštovati subordinaciju. Oni sa vrha će sigurno dobro i ispravno procijeniti i odobriti naše planove, s obzirom da je i situacija izvanredna.

-Nijaz Mehmedbašić (SDP BiH): Bivši princip TO imao je jedan osnov, a danas je osnov djelovanja TO sasvim drugi. Slažem se s Rokom. To se mora prilagoditi sadašnjem stanju.

-Viktor Stojkić (MUP-Mostar, HDZ-BiH): Ovaj Savjet donosi procjenu i daje rješenje. Mi smo u MUP-u izvršili procjenu situacije i dali rješenje.

-Toni Pehar (LS): Narod je čekao da ga pozovemo i nismo ga pozvali. Zato se narod sam organizira. Bolje bi bilo da ga se stavi pod kontrolu. Kahrimanović i Mitev su nam ispričali kako se ne može podići TO, a ja bih molio da nam kažu kako može!

-Osman Pirija (SRSJ-Mostar): Jedina nam je šansa da JNA sa TO i MUP-om, pod jedinstvenom komandom, brane grad. Od koga? Od bilo koga ko ga napadne sve do političkog rješenja u Beogradu. Mi možemo spriječiti nacionalističke, stranačke i anarhističke grupe. Zajedničkim snagama branićemo se svi. Ne smije biti nikakvog sumnjičenja, niti nepovjerenja. Pitanje je je li puk. Pantelić imao snaga da obezbjedi kasarnu i okolo nje. Zahtjev da se „podigne“ TO ne ide k tome da se TO suprotstavi bilo kome već da sa Armijom i MUP-om brani grad i samu sebe.

-Jerko Doko (ministar Obrane BiH, HDZ-BiH): Ja sam noćas bio u toku situacije. Bio sam u Orlacu. Kad je nastala eksplozija jedno vozilo je otišlo u Raštane i opalilo je par metaka. Gore u Orlacu nije ostao niko. Sav se narod iselio. Možemo navući belaj na vrat. Oko „podizanja“ TO, kažem vam, da sve zavisi od prvog čovjeka. Sve zavisi od toga šta on hoće. Za dva dana se ukida TO u Republici BiH, jer ne prizna legalnu vlast. Ja bih „digao“ jedinice TO u dogovoru sa komandantom garnizona. Da se osigura narodu normalan život i putovanje. Ja se ne slažem sa radom ovog Savjeta, jer ovdje nema predstavnika HDZ-a i SDS-a. U Tuzli je „dignuta“ TO, ali joj Vojska nije dala oružje. Ali, dao joj ga je narod.

-Viktor Stojkić (MUP-Mostar, HDZ-BiH): U Orlacu su sve kuće izrešetane. Moramo utvrditi komisiju za procjenu ratne štete. Mi iz MUP-a u Raštane ne možemo, a to nam se mora osigurati.

-Puk. Boris Mitev (komanda JNA –Mostar): Armija je čista što se tiče razloga zbog čega je došlo do svega ovoga. Doko kaže da smo mi krivi, vezano za „podizanje“ TO.  Postoje pretpostavljene komande, od kojih svaka zna raditi svoj posao. Ako smatrate da se može „podići“ TO bez bojazni oko međusobnog ubijanja, onda se slažem sa „podizanjem“ TO.

-Milivoj Gagro (predsjednik SO-Mostar, HDZ-BiH): Predlažem stanku do 16 sati, a u međuvremenu da se uđe u materijalizaciju za TO.

Prošetao sam, malo gradom. Malo je svijeta po ulicama. Tu i tamo, velikom brzinom, projuri po neki automobil. Ljudi me susreću i pitaju što im je raditi. Pojašnjavam im stanje i pozivam na budnost i lojalnost gradu. I na zajedništvo, koje je nakon zadnjih izbora postalo „sve tanje“. Kad su, odjednom, postali veliki Srbi, veliki Hrvati i veliki Muslimani-Bošnjaci…izgleda da su prestali biti LJUDI. Nažalost. Vratio sam se kući. Nešto smo ručali, djeca otišla u sobu i nešto čitaju. Na TV turobna atmosfera i loše vijesti. BiH je u najgorem mogućem stanju. Nema vlasti, a nema ni rata- niti mira. Nema ničega, osim straha, koji se u kosti uvlači. Dabogda „ovo izdobrilo“- veli narod.

(Nastavak u 16 sati):

-Puk. Milojko Pantelić (Garnizon-Mostar): Moramo smirivati strasti. Moramo apelovati na razum, ako „cilj“ već nije prevladao razum i ako sve što se jučer dogodilo nije svima opomena. Ja sam ovdje došao vidjeti ima li još uvijek ikakvih šansi. Čini mi se da su JNA i nenaoružani ljudi manji dio stanovništva u ovom gradu. Neka se, čak i isključi JNA, mi ljude, Mostarce i Mostarke moramo spašavati. Atmosfera je zatrovana. Kakve „filtere“ treba sada provoditi? U tom smislu su i izvršene pripreme. Ja kao vojnik očekujem, nakon onoga jučer, da i noćas mogu biti napadnut.

-Milivoj Gagro (predsjednik SO-Mostar, HDZ-BiH): Napad na Garnizon je i napad na grad. Kako to izbjeći? Kako se osigurati da do toga ne dođe? Kao gradonačelnik osjećam obvezu da još jednom obiđem naselje Zalik.

-Anto Nikolić (SDS): Mi moramo konkretizovati neke stvari. Predlažem da Savjet sprovede profesionalnu istragu oko počinjenog djela. Mi savjest građana ne možemo umiriti dok se počinilac ne otkrije. Moramo formirati komisiju za utvrđivanje materijalne štete. Moramo sanirati srušene objekte. Mi, stranački prvaci, moramo znati metode rada da svijet zna da se mi međusobno ne svađamo.

-Vid Čuljak (SRSJ-Mostar): Gospodo, ovaj grad je naš. Grad sva tri naroda. Svako ko od toga odstupa -nije za ovaj grad. Vi ste vlast. Opozicija vas poštiva, ali od vas i traži. Svi moramo biti jasni, iskreni i pošteni. Ako nešto krijemo jedni od drugih, onda među nama nema povjerenja, a to je zlo za grad. Mi smo svi izabrani da „pokrijemo“ cijeli teren. Moramo svi biti jedinstveni, da ne dozvolimo da se ponovi ono što se jučer desilo. A ni to se nije smjelo desiti. Neko od nas ovdje morao je znati da će se dogoditi to što se dogodilo.

 -Hasko Dizdarević (SRSJ-Mostar): Vi koji ste na vlasti morate otići među građane. U Zalik, Orlac, Bjelušine, Gnojnice, Dračevice. Noćas nam je ubijen jedan čovjek. Vidio sam paniku i strah, ali i osjećaj iznevjerenosti kod naroda. Strah me je da nam se narod ne bi samoorganizovao, a to može biti jako kontraproduktivno. Mi moramo javno reći narodu večeras da sutra kreću u akciju zajedno i JNA i TO i MUP. Predlažem da se sutra predstavnici svih stranaka podijele u 10 grupa i da krenemo među narod, na teren, u mjesne zajednice. Da pozovemo savjete i skupštine mjesnih zajednica na neke okrugle stolove ili tribine, sa tematikom stanja u gradu i njegovog poboljšanja. Mostar je stravično izgledao noćas. Gore je narod očajan. Narodu treba pomoći i oko zbrinjavanja. Ja sam izračunao štetu po jednom stanu u Zaliku i svim tim ljudima treba pomoći.

–Milivoj Gagro (predsjednik SO Mostar, HDZ-BiH): Dok čekamo vijesti iz Sarajeva, raziđimo se do 20 i 45 sati, kada opet zakazujem sastanak.

(nastavak u 20 i 45 sati)

-Milivoj Gagro (predsjednik SO Mostar, HDZ-BiH): Imamo dobre vijesti. Dobili smo dozvolu za „podizanje“ TO. Čekamo da se dobije depeša. Ali kako to ostvariti, jer, kad se dobije depeša moramo hitno djelovati. Mi imamo Štab TO i prema naputcima Republičkog štaba, treba poduzimati mjere.

-Ismet Hadžiosmanović (SDA-Mostar): Predlažem da profesionalna grupa Štaba TO, koji su ovdje s nama, nastavi raditi i da se sutra u 9 sati nađemo i odlučimo što ćemo činiti.

-Nijaz Kahrimanović (zapovjednik TO-Mostar): Mirnodopski Štab TO je već u funkciji. Pripremni dio je već izvršen.

-Branko Bandić (član Općinskog Štaba za NO-HDZ-BiH): Angažirano je ljudstvo, sastavljeni spiskovi, ali što ćemo s naoružanjem. Kako to realizirati?

-Vid Čuljak (SRSJ-Mostar): Predlažem da se uvede dežurstvo u mjesnim zajednicama. Ja taj proces ne bih prekidao cijelu noć, do daljnjega.

-Krešimir-Kreša Markić (SDB-BiH-Sarajevo): Puk. Pantelić se javio telefonom i želio je razgovarati vezano za svoja operativna saznanja. Ključne razvaline zgrada otvaraju mogućnost nekontroliranog ulaska u Sjeverni logor i njih treba hitno sanirati. Neke stari treba reorganizovati da nas ne bi šta iznenadilo.

-Nijaz Kahrimanović (zapovjednik Štaba TO- Mostar): Jedinice treba postaviti na istočne i zapadne prilaze gradu i to jakim snagama MUP-a, TO i JNA. Branit ćemo ga onim što nam bude stiglo.

Milivoj Gagro (predsjednik SO Mostar, HDZ-BiH): Ima li mogućnosti da se pozove komandni sastav jedinica TO.

-Anto Nikolić (SDS): Predlažem da se najprije „digne“ diverzantska jedinica. Međutim, koja jedinica dude naglašena u depeši, ona će najprije biti podignuta.

-Nijaz Karhimanović (zapovjednik Štaba TO): Nema pojedinačnog djelovanja ni MUP-a, ni  TO, niti JNA. Svi moraju dejstvovati zajedno, pod jednom komandom.

-Krešimir-Kreša Markić (SDB-BiH-Sarajevo): Predlažem da se odmah počne raditi. Nemamo vremena.

-Vid Čuljak (SRSJ-Mostar): I da se od ovog trenutka dobro kontrolišu svi ulazi u Mostar.

-Jerko Doko (ministar Obrane BiH): Ja sutra u 9 sati moram biti u Sarajevu. Jedino rješenje je da Štab večeras nastavi raditi dok se sve ne završi.

-Milivoj Gagro (predsjednik SO-Mostar): Nama svaki pucanj u gradu teško pada. Molim vas da odradite sve profesionalno, po pravilima struke.

-Fikret Bajrić (predsjednik IO SO-Mostar): Prema postulatima aproksimacije!

-Milivoj Gagro (predsjednik SO-Mostar): Zaključujem večerašnji sastanak i zakazujem naredni, sutra u 9 sati. Hvala vam na odzivu i aktivnom sudjelovanju.

(Napomena I: Tog dana, 04.04. na malo hercegovačko selo Ravno, u Popovu Polju, iako je već bilo porušeno, još se „tuklo“, svim sredstvima, da se uništi i ono malo što je ostalo, a što mi, tada, još nismo znali. Država BiH je bila u „raspadanju“ i nitko od zvaničnih organa vlasti u BiH nije reagirao na događanja u Ravnom, ni onda, u listopadu/oktobru, a ni sada, u travnju/aprilu, niti se sazivala Skupština BiH. Jedino je PREDSJEDNIK PREDSJEDNIŠTVA BiH stalno ponavljao „To nije naš rat“. Tzv. JNA je govorila da se u Ravnom ništa ne događa, a nije bilo načina da se to i provjeri. TV Sarajevo je, ipak, odlučila poslati svoju ekipu na lice mjesta, da se uvjeri što se tamo događa. Tzv. JNA je TV-ekipu zaustavila, „otpratila“ je do samoga Dubrovnika i zabranila ponovni dolazak. A ja sam, ipak nešto znao, gledajući onu kasetu Anera Kotle iz TV-As iz Mostara, koju je snimio vraćajući se iz Dubrovnika, preko Čepikuća i Ravnog u Mostar, i na to sam upozoravao. Predsjedništvo Bosne i Hercegovine proglasilo je „neposrednu ratnu opasnost na teritoriji Bosne i Hercegovine“, a općinskim štabovima TO dano je odobrenje za mobilizaciju jedinica TO, ovisno o vlastitoj procjeni.

Izvršena je i mobilizacija rezervnog sastava policije u BiH. Nakon mobilizacije broj naoružanih policajaca MUP-a BiH iznosio je oko 30 000 ljudi. Srpska demokratska stranka (SDS) organizirala je postavljanje barikada na prilazima Sarajevu i blokirala promet na području gradskog naselja Grbavica. Paravojne formacije SDS-a i tzv. JNA počele su granatirati Sarajeva sa srpskih položaja na Lapišnici, Borijama i Trebeviću, granatirali su TV repetitor na brdu Hum u Sarajevu i zgradu RTV -BiH. Počela agresija i na općinu Derventa. Nap.R.M.2015.)

2.15 Sjednica Kriznog štaba i Savjeta za NO (nedjelja 05.04.1992.)

Osvanula je i ta kobna nedjelja. Sjednica Savjeta počela je točno u 9 sati. Svi pozvani su došli. Lica su nam bila ozbiljna i zabrinuta. Za razliku o ranijih sjednica i sastanaka, malo se razgovaralo „u kuloarima“. „Svak’ se o svom jadu zabavio“- rekli bi stari Mostarci.

-Milivoj Gagro/predsjednik SO-Mostar, HDZ-BiH): Nastavljamo s radom. Razgovarao sam s gen. Perišićem koji mi je rekao da on nema ingerencija nad ovim jedinicama koje „haraju“ Mostarom, ali da će pomoći, koliko može i da će na sebe preuzeti dio obveza. Što se naoružanja TO tiče, rekao je da je ono, iz Mostara već ranije prebačeno na lokaciju Kalinovika. Mislim da bi za obranu grada trebalo organizirati udružene jedinice Mostarskog garnizona, Vazduhoplovne baze, TO i MUP-a. Molio bih gosp. Stojkića da podnese izvještaj o stanju u gradu i ekscesima u protekloj noći.

-Viktor Stojkić (MUP-Mostar, HDZ): Noćas je privedeno 6 građana. Na Mazoljicama. Bili su kod kuće. Od njih su 4 policajca. Kod Šindik Ivana se pucalo u kafanu. U Ilićima je zapaljena kuća i nisu dali službenim vozilima da interveniraju. Dobili smo dojavu da će biti zapaljena Milicijska stanica na Luci. Primjećeno je više maskiranih građana sa vojnicima kod Doma JNA. Sa Orlaca se iseljavaju ljudi. Naoružani ljudi su zauzeli prostorije „Geotehnike“ na Salakovcu. Vojska kontrolira sva vozila u Mostaru i oduzima oružje, pa čak i jednom policajcu. Vojni rezervisti idu kroz Bišće Polje i vrše pritisak na ljude da se iseljavaju. Na Kobilovači su pucali na policijsku patrolu, koja im je bila u pratnji. I sa Brkanovog Brda se pucalo na policijsku patrolu. Na Žovnici je zapaljena kuća svijetlećim metcima i niko ne smije otići na uviđaj. Sa položaja Križa pucalo se na punkt u Gnojnicama. Na križ je došlo nekoliko stotina vojnika. U Opinama je Vojna policija razoružala dva stražara, uzeli ključeve od vozila i pokidali telefonske kablove. Kod Doma JNA pucano je na civile. Ljudi, mahom, odlaze iz svojih kuća.

-P.puk Slobodan Pudar (Garnizon JNA-Mostar): A gdje ti je u izvještaju pretresanje komandanta Kriznog štaba iz Konjica, koji je prevozio eksploziv?

-Milivoj Gagro (predsjednik SO Mostar): Bilo bi dobro da se rade izvještaji i sa saznanjima JNA.

-Predstavnik Podveleža (SDA): U Podveležu je situacija neizdrživa. Tražimo od p.puk. Pudara da dođe gore i da se dogovori sa tom vojskom. Armija je zauzela neka područja kompletno. Mi tražimo sigurnost. „Šenluči“ se, puca se…ne zamo s kakvim ciljem i zašto? Narod se samoorganizuje da ga ne bi neko u kući, po noći, zaklao. Dođite među narod. Svak nosi odnekud oružje. Gore ima i izbjeglica. Tražimo i ljekarsku pomoć i hranu. Zbog toga sam i došao ovdje.

-Ismet Hadžiosmanović (SDA-Mostar): Smatram potpukovnika Pudara lojalnim građaninom Mostara. Očito je da se lokalitet djelovanja vojske prebacio na „drugu stranu“ (na istok, prema Podveležju, op. R.M.). Treba poći tamo i smiriti situaciju. I među narodom i među vojskom.

-Roko Markovina (zastupnik u Skupštini BiH, SDP-BiH): Čudno mi je da gosp. Hadžiosmanović, pored svih navedenih incidenata, zagovara odlazak i smirivanje situacije samo u Podveležu, Gnojnicama i Dračevicama. Treba podjednako ozbiljno i autoritativno djelovati na svakom području gdje se javljaju incidenti, a ne samo „u svojoj izbornoj bazi“. Kao, uostalom i gosp. Bajrić. A čuli smo iz izvještaja gosp. Stojkića da su to sve lokacije okolo grada. Očito je da se nalazimo u obruču. Na nama je velika odgovornost.

-Nijaz Kahrimanović (zapovjednik Štaba TO): Predlažem da svako pođe od „svoga“. Rezervna Milicija je radila to i to, „rezervisti“ JNA to i to, građani to i to. Jesmo li što istražili i jesmo li koga kaznili? Ovdje vlada anarhija.

-Vid Čuljak (SRSJ-Mostar): Na ovoj sjednici ne vidim nikoga iz HDZ-BiH i SDS, a upravo bi oni, kao političke stranke od utjecaja na one koji izazivaju incidente, trebali biti ovdje. Ako se oni zatvaraju i donose svoje odluke, onda to nikako nije dobro. Gagro je najodgovorniji i za vođenje ovog Savjeta. Mora organizirati i prisutstvo čelnika stranaka, predstavnika Armije i Policije. Koordinacija toga vodit će ovaj prostor kako treba. Sve drugo može samo zlu voditi. I Pantelić i Pudar zaista žele spriječiti da dođe do najgoreg. Mi se moramo međusobno povezati. I Vojska i policija služe narodu, a narod je izabrao nas. Tu koordinacije mora biti. Nadalje, zahtijevam da se učini sve da se ona četvorica uhapšenih policajaca sa Mazoljica puste i da se vidi šta je bio razlog njihovog hapšenja.

-Fikret Bajrić (predsjednik IO SO-e Mostar, SDA): Ja insistiram da se ovdje dogovorimo šta ćemo sa Podveležom. Tražim da se tamo uputi Crveni krst i Hitna medicinska pomoć.

-Roko Markovina (zastupnik u Skupštini BiH, SDP-BiH): Žao mi je što se svi nisu odazvali ovom sastanku (HDZ i SDS, nap. R.M.) te radimo i donosimo odluke u „krnjem“ sastavu. Moram kazati da nama nisu najveći neprijatelj ni „rezervisti“ JNA, ni lokalni „kauboji“, niti stranačke vojske. Nama su najveći neprijatelj i GLASINE, koje, kao „peta kolona“, siju strah i beznađe Gradom. Narod se iseljava, jer svašta čuje. To moramo spriječiti. Kako? Stalnim javljanjem na radiju, stalnim našim obilaženjem gradskih naselja i razgovarajući s narodom. Svaki dan. Ne smiju građani napuštati grad. To je najgore što nam se može dogoditi. Tada caruju ubojstva, otimačine, krađe i svekoliki kriminal. Grad se brani – gradom. Prisutnošću i djelovanjem svih njegovih žitelja, u sukladnom djelovanju, počevši od obitelji, ulaza, zgrada, ulica, kvartova ili mjesnih zajednica te, konačno, čitavoga grada. Takve nas nitko ne može pobijediti, a još manje uništiti. Nitko od svoje sudbine ne može uteći. Apeliram na MIR, RAZUM I ZAJEDNIŠTVO u ovim presudnim trenucima za Grad.

-Milivoj Gagro (predsjednik SO-Mostar, HDZ-BiH): Dajem stanku za ručak. Nastavljamo u 15 sati!

(Nastavak u 15 sati)

Nazočni: M. Gagro, F. Bajrić, I. Hadžiosmanović, N. Kahrimanović, S. Pudar, B. Mitev, M. Pantelić, O. Pirija, V. Čuljak, R. Markovina, N. Mehmedbašić, T. Pehar, I. Rodić, S. Puljić (HVO), V. Stojkić (MUP-Mostar)

-Milivoj Gagro (predsjednik SO-Mostar, HDZ-BiH): Imamo sve češće konflikte između JNA i MUP-a. Što učiniti da budu komplementarni? Kako uspostavit suradnju? Imamo informacije da se na prostoru Podveležja grupiraju određene snage, da se „ukopavaju“ i da narod, tamo, ima određenih poteškoća. Jedna prodavnica namirnica dignuta je u zrak. Ljudi se u velikom broju iseljavaju sa tih prostora. Još uvijek ostaje otvoreno političko rješenje problema u BiH. Ja vjerujem u razum i zaštitu grada od strane TO. Ako ništa drugo, ono da pozovemo narod na mirni prosvjed u grad. To je jedini način da se organiziramo protiv neprijatelja.

-Puk. Milojko Pantelić (Garnizon.Mostar): Konflikti između Armije i MUP-a i verbalni i ostali, moraju se sanirati, kako bi se svi stavili u funkciju mira. Otvorena je vatra na kolonu koja se izmiještala iz porušenog objekta, znam da su šestorica uhapšena, ali nisu u mom sektoru djelovanja. Nešto se desilo kada je otvorena vatra na pripadnike MUP-a. Meni su lično rekli: „Jesu nas otpustili, ali smo se morali sami vraćati kući“. U Podveležju nema jedinica za koje sam ja nadležan i odgovoran. Iznenađen sam da na ovim sastancima više nema predstavnika stranaka SDS i HDZ. To me malo čudi. Oni bi ovdje morali biti. Što se tiče incidenta kod Križa, od danas je dolje i njihova komanda i ne očekujem više ekscese na tom području. Stalno govorimo o agresoru i neprijatelju, ali ja do sada ne doznadoh ko je to? Svi u nekoga sumnjičavo gledamo. Obećajem vam da Vojska neće biti nikakav agresor nad gradom. Mi smo, od jučer, napravili jedan, makar i mali, pomak. Bila je mirna noć, s naše strane. Ja očekujem da i ova večeras bude takva. Mi ćemo se suzdržati potpuno od svih provokacija. Znamo da je Mostar specifičan i da ono što se dešava na regionima i područjima oko nas, a događaji opominju, ako se to preslika na Mostar, može imati katastrofalne posljedice. Zato moramo svi izvući i zadnji atom naših mogućnosti da se izbjegne Kupres i Bijeljina, jer bi oni bili „u sjenci“ u odnosu na katastrofu u Mostaru. (Napomena I: Jedinice HOS-a i ZNG otpočele su napad na sela Donji Malovan, Blagaj, Zanaglina, Ravno, Bukovsko, Ribići i Begovo Selo u općini Kupres, kao i na samo mjesto Kupres. Bijeljinu su „zauzele“ srpske paravojne formacije Željka-Arkana Ražnjatovića, a “Srpske odbrambene snage” preuzele su kontrolu nad Banja Lukom. Nap. R.M. 2014.)  Ponavljam, JNA neće biti agresor na grad i svo oružje što imamo služi za obranu naših objekata. Odlučni ćemo biti u toj odbrani, spremni smo podnijeti i žrtve, ali, na njih ćemo morati uzvratiti.

-Ismet Hadžiosmanović (SDA-Mostar): Imamo nekoliko neriješenih problema: Ko je upao u KOMOS? Ko je upao u prostor „Geotehnike“?  Ko tjera stanovnike Bišća Polja na iseljavanje? Šta je s organizacijom naših obaveza prema stanovništvu Gornje Drežnice, Dračevica i Podveležja? Stalno nove kolone ljudi odlazi iz Mostara. Grad je sablasno pust. Ako ne dobijemo suglasnost od Republičkih vlasti, potrebno je znati šta ćemo raditi.

-Jedan prisutni (član SDA): Mještani Salakovca su zauzeli barake Geotehnike, da u njima formiraju Stanicu milicije. To je SDS. Stoje ispred baraka sa automatima. Znam ih po imenu.

-Osman Pirija (SRSJ-Mostar): Mi, ovdje prisutni, preuzimamo svu odgovornost, a onih koji su na vlasti ovdje nema. Ja ne znam što je nama ovdje više raditi.

-Mario Vrankić (Radio-Mostar): Dolazim sa Radio-Mostara. Građani stalno zovu i traže da se samoorganizirano izađe na ulice.

-Viktor Stojkić (MUP-Mostar, HDZ-BiH): Svi ovdje govorimo da su ljudi najvažniji, a ništa nismo uradili da utvrdimo ko je i zašto uhapsio one ljude, koji su se kod kuće odmarali.

-Ismet Hadžiosmanović (SDA-Mostar): Predlažem da pošaljemo pismo gđi Mery (predstavnici Međunarodnog suda za ljudska prava, nap.R.M.), da se objelodane imena svih zatvorenih lica iz Mostara u vojnim zatvorima uz objašnjenje zašto su uhapšeni te da se izruče civilnim vlastima.

-Fikret Bajrić (predsjednik IO SO Mostar, SDA): E, e da i ja nešto kažem. Iznad Dračevica se helikopterima spušta vojska neka.

-Puk. Milojko Pantelić (Garnizon- Mostar): Jedna je grupa, nama nepoznata, oštetila je cjevovod lužine u Aluminijskom kombinatu. Našli smo ostatke municije minobacača i argentinske puške??? Neki ljudi, obučeni u vojne policajce došli su u Ladi-Nivi i to uradili. Mi Ladu-Nivu nemamo, a od organa Vojne policije JNA smo doznali da od njih nitko nije išao na to područje. Pucalo se prema Dobrom Selu i oštećen je jedan vojni šator. Mi nemamo tu vrstu naoružanja.

-Nijaz Kahrimanović (zapovjednik TO-Mostar): Ja se stalno pitam ko će zaštititi grad. Jedine dvije legalne snage su Armija i MUP i Mostar to mora poštovati. Zato treba zajednički djelovati, bez optuživanja. Ova čaršija to zahtijeva. Ako nam se uvuku u grad neki elementi radi svoga šićara-gotovi smo.

-Viktor Stojkić (MUP-Mostar): Milicija nije oružana snaga. Trebalo bi angažirati TO i da se grad „pokrije“ po principu TO.

-Puk. Milojko Pantelić (Garnizon-Mostar): Znate li, možda, da na reonu Kozica ima oko 3.000 Crnaca. Viđeni su. A to je muslimansko selo. Nema u njemu nikako više od 10 kuća, a ima oko 3.000 stranaca. Kako? Zašto?

-P.puk. Slobodan Pudar (Garnizon- Mostar): Predlažem da se donese odluka da se, pod hitno, zatvore prilazi gradu, pod jakom kontrolom. A ko pođe proći – mi ćemo ga onemogućiti da siđe u Mostar. Od „subjekata“ u gradu zavisi šta ćemo uraditi.

-Osman Pirija (SRSJ-Mostar): Sudbinu nam određuju Amerika i Evropska zajednica. Mi smo svoje šanse prokockali. Ali, ako neko misli da će nešto ušićariti – grdno se vara. Srušen Mostar neće služiti nikome. Stanje je već grozno i mi možemo samo pokušati spriječiti veće žrtve.

-Milivoj Gagro (predsjednik SO-Mostar, HDZ-BiH ): Predlažem da se rasporedimo u „trojke“ i obiđemo teren i kritična mjesta i da nastavljamo oko 20 sati, i po povratku, da vidimo što ćemo dalje.

Rasporedili su nas u „trojke“. U mojoj „trojci“ su, uz mene, bili Toni Pehar (LS) i Ilija Rodić (SDS) i dobili smo rajon Bjelušine, Ortiješ, Dračevice. Poznavali smo se dobro od ranije, s tim da sam ja i s Tonijem i s Ilijom bio i dobar drugar. S Ilijom Rodićem sam radio zajedno u SOKO-lu, 18 godina, a s Tonijem sam se poznavao još iz mlađih dana, i mojih i njegovih, pogotovo kad je postao jedan od prvaka mostarskog Narodnog pozorišta, a njegova supruga Biljana bila je dobra drugarica i još bolja prijateljica sa mojom sestrom Radom (Sekom). Uputili smo se sa mojom “Ladom-Samarom“, najprije u Bjelušine. Stali smo malo iza ulaza u Pravoslavnu crkvu, ispod groblja, na malom proširenju. Vidio sam nekoliko grudobrana od kamenja „svježe“ izgrađenih, po kojima su se igrala djeca. Unutar njih sam primjetio i neke stare jorgane. Prišao nam je Pero „Manda“, pozdravio se i počeli smo razgovarati. I s njim sam se znao od ranije, a zadnji put smo razgovarali na „tribini“, nakon barikada u Bjelušinama. Kaže da je situacija normalna i pod kontrolom. Rekao sam mu da bih želio porazgovarati sa Slobom Zupcem, bratom moje susjede Ozrenke, (koju sam godinama, zajedno sa mojom suprugom Zinom, vozio na posao u Tržišnu inspekciju Općine Mostar, gdje su zajedno radile). Pero mi je odgovorio da Sloba nije tu, a šapnuo mi, da drugi ne čuju, da je hitno otišao helikopterom u Beograd. Začudio sam se, jer nisam mogao, barem ne tada, povezati Slobu Zupca s Beogradom. Pridružilo nam se nekoliko ljudi, malo smo porazgovarali i krenuli prema Gnojnicama. I tamo smo sreli neke ljude i s njima popričali. Malo su bili preplašeni, ali su rekli da im se čini da se situacija, polako, smiruje. Pošli smo prema Dračevicama. Ilija je stalno govorio da je situacija mirna i „pod kontrolom“ i da nema razloga ići dalje. Ja sam se, ipak, uputio prema Dračevicama. Parkirao sam ispod prvih kuća, s desne strane ceste za Nevesinje. Ugledalo nas je nekoliko ljudi i uputilo se prema nama. Rekli su nam da su žene i djecu poslali u Podvelež i da je samo nekoliko njih ostalo u selu.

-„Zašto u Podvelež, pobogu“- upitao sam ih?

-„Tamo imamo rodbine, a i dalje je od ovog belaja ovdje“- odgovoriše.

U tom trenutku, iz pravca Nevesinja jurilo je jedan oveći automobil. Čini mi se da je bio jedan stari tip „Opel“-a, crvene boje, koliko se sjećam. Zaustavi se, uz škripu kočnica ispred nas i iz njega izađe Blaž Krtalić, u crno obučen.

-“Bjež’te ljudi, ako Boga znate, od Nevesinja ‘vamo ide velika vojska“- zavika.

Mi se pogledasmo. Ono nekoliko Dračevičana potrča prema kućama, Blaž sjede u auto i nastavi juriti prema Mostaru. Sjeli smo i nas trojica u Ladu-Samaru. Okrenuo sam vozilo, na cesti, u pravcu Mostara. Vozio sam prilično brzo prema Bjelušinama, želeći, što prije, preko sjevernog prilaza gradu doći kući, a htio sam još jednom popričati s Perom „Mandom“. Ilija je forsirao povratak kući, s južne strane i izbjeći Bjelušine. Ponovo sam stao na isto mjesto, s proširenjem, kao i u dolasku. Izašli smo sva trojica. Rekao sam jednom dječaku da mi pozove Peru Mandu. Otrčao je uz brdo, prema groblju. Čekali smo kraj automobila. Djeca su se i dalje igrala oko grudobrana. Sunce je počelo zalaziti iza Planinice. Za par minuta došao je Pero. Taman da ću zaustiti da mu kažem ono što mi je Blaž Krtalić rekao u Dračevicama, kad se pojaviše dva autobusa, magistralnim putom iz pravca Sarajeva i nedaleko od nas se parkiraše. Iz njih su počeli izlaziti bradati i kosmati vojnici sa crnim, šiljatim šubarama na glavi, puškama i šatorskim krilima preko ramena, punim nečega. Pero i Ilija se pogledaše, pa pogledaše u mene, dok je Toni gledao prema autobusima. Vojnici koji su izlazili, uputili su se, uzbrdicom, prema šumi, iznad Pravoslavnog groblja, koju smo mi zvali „Gostina šuma“. Uto jedan zavika:

-„A ubij tog ustašu, majku mu j…m“.

Ja se okrenuh prema tom glasu, zaprepašten i upitno ga pogledah, kao da, s čuđenjem, pitam:

-„Je li mene“?

On je razumio moj pogled i odvrati:

-„Ne tebe, nego tog bradonju u crnom“ –pokazujući na Tonija, koji je imao na sebi  crni „midi-kaput“, a na glavi crni šešir (Toni je bio markantne figure, a kao već dobro poznati glumac u BiH, lako je bio prepoznatljiv).

Pero „Manda“ se „becnu“ na njega, posla ga u „materinu“ i uputi ga u šumu iznad groblja.

-„Mi odosmo“- rekoh Peri, pozdravih se samo ja s njim, sjedosmo u automobil i uputismo se kućama. Šutjeli smo, sva trojica. Ilija je izašao kraj SOKO-lovih zgrada, preko puta hotel „Mostara“, gdje je i stanovao, Toni u Splitskoj, a ja sam se uputio na vrh Avenije. Dogovorili smo se svi, pri polasku, da ćemo se, iznova naći, nešto prije 20 sati, u Kriznome štabu, koji se nalazio u „atomskom skloništu“ nebodera na vrhu Avenije, preko puta zgrade u kojoj sam stanovao.

Toni i ja smo došli malo prije i ispričali gradonačelniku Milivoju Gagri što smo vidjeli u obilasku. Nije bio posebno iznenađen, kao da je i očekivao tako nešto. Malo iza nas došli su i drugi sa obilaska, ali nisu rekli da su vidjeli nešto posebno. Osim velikog straha i zabrinutosti među ludima.

Ni Ilija Rodić, a niti itko drugi iz SDS-a nije se pojavio na nastavku sjednice. Niti sam ih ikada više vidio.

(Nastavak u 20 i 45 sati)

-Milivoj Gagro (predsjednik SO-Mostar, HDZ-BiH ): Obavili smo razgovor s Vladom BiH. Armija treba da radi svoje poslove, a ostalo MUP BiH. Osnovni zadatak bi trebao biti da se aktivira dodatni broj rezervnog sastava Policije u svojstvu rada TO, da bi obezbjedili vitalne objekte grada. Predlažem da se to realizira, da se stupi u kontakt s MUP-om, i da se može organizirati vaša aktivnost na vašem prostoru.

-Ismet Hadžiosmanović (SDA-Mostar): Očekujemo i puk. Pantelića. Dogovoren je apsolutni prekid vatre. Isto to dobit će i MUP i svi ostali. To je prinuda, ali i obaveza za svakoga.

-Toni Pehar (LS ): Večeras vodećih stranaka nema. Znači li to da do njih ove odluke nisu stigle, ili ih se uopće ne tiču? Dejstvuje se svjetlećim mecima preko grada, sa zapada prema istoku.

-Viktor Stojkić (MUP-Mostar,HDZ): Izgleda da su „rezervisti“ zaposjeli i farmu krava na Buni. Barem mi je tako javljeno.

-Vid Čuljak (SRSJ-Mostar): Predlažem da se nazove Šemsa Sarić (direktor „Farme krava“ na Buni, nap. R.M.) i da se to provjeri.

-P.puk Slobodan Pudar (Garnizon-Mostar): Ja predlažem da se formira jedna komisija i da se ode u skladište „Vjesnika“ da se vidi šta se tamo događa i šta tamo ima?

-Nijaz Mehmedbašić (SDP-BiH): Ono što bismo morali noćas uraditi, vis à vis ljudi koji su izašli na ulice, jest da se stvarno dogovorimo i da formiramo milicijske patrole, koje će patrolirati po gradu. Da učinimo nešto. Da nam to što trebamo da uradimo kažu Stojkić, Pudar i Mitev. Da imamo obezbjeđen grad i sve prilaze gradu, tamo gdje se to može izvesti. Narod se okupio i nije ga niko zloupotrebio, što znači da postoji jedna iskrenost. Mi ne „palimo“ narod. Možda smo ga mogli i iskoristiti, ali nije nikome cilj da se dolijeva ulje na vatru.

-Nijaz Kahrimanović (zapovjednik TO Mostar): Iznenadila me je vijest da se TO sada javlja u vidu rezervne milicije. Insistiram da TO dobije i naređenja. Bez toga ne bi trebalo da ide sama gore, na zadatak.

-Roko Markovina (zastupnik u Skupštini BiH, SDP-BiH): (Ispričao sam što smo sve vidjeli pri našem obilasku „rajona“, a svoja zapažanja je iznosio i Toni Pehar. Svi su šutjeli, nekoliko minuta, zabrinuti što bi mogao donijeti sutrašnji dan. Bolje reći, noć, u koju smo već dobrano zagazili).

……Nastavili smo dalje razgovarati o općim potrebama Grada i planu što bismo trebali uraditi sutra, svaki iz „svoje nadležnosti“, temeljito zabrinuti što bi mogao donijeti sutrašnji dan.

-Milivoj Gagro (predsjednik SO-Mostar, HDZ-BiH): Predlažem da prekinemo za večeras. Skoro će ponoć i da se sutra ujutro nađemo u 10 sati.

Krenuo sam prema stanu. Za razliku od drugih, nije mi bilo daleko, tek nekih pedesetak metara od skloništa u kojem je Krizni Štab zasjedao. Trebalo je samo, kroz „prolaz“ između dvije zgrade, doći do kafića „Corner“ (vlasništvo Jadrana Topića- „Ćele“, nap. R.M.), preći Aveniju sa dvije dvostruke kolne trake i jednim cvjetnim otočićem koji ih je razdvajao, ući u dvorište i ulaz br. 87 i popeti se na prvi kat. I upravo kad sam prešao prve dvije kolne trake, koje su vodile prema vrhu Avenije, odjednom je nestalo svjetla u čitavom gradu, a sa Planinice i Vihovića počela je žestoka minobacačka vatra prema Sjevernom logoru, u kojemu su bili smješteni pripadnici JNA i dio pridošlih tzv. „rezervista“. Bacio sam se u žbunje od ružmarina, na otočiću koji je razdvajao kolne trake i tako ostao „stutulen“, čekajući pogodnu priliku da pretrčim do stana. Sa Planinice i Vihovića je još uvijek tukla vatra iz teškog oružja, a svjetlo se, na javnoj rasvjeti, nije „palilo“. Nakon petnaestak minuta iz Sjevernog logora stigao je, također, žestok „odgovor“ (onako kako je i najavio puk. Pantelić: “Nećemo prvi počinjati, ali ćemo na svaki napad odgovoriti“. Nap.R.M.). Jedva sam uspio iskoristiti malo zatišje u toj „pucnjavi“, pretrčati do ulaza u zgradu i ući u stan, baš u trenutku kad je Zina palila svijeću.

-„ Gdje si do sada, za mila Boga? Čekam te, k’o budala od sedam sati? Šta se ovo događa? – uplašeno je zavikala.

-„ Rat je počeo. Zar ne vidiš da je počeo rat?“- odgovorio sam.

U tom času naši sinovi, Damir i Dragan, pojavili su se u hodniku iz sobe, razbarušene kose i krmeljavih očiju, iza sna, čudno me gledajući.

(Napomena II: U Sarajevu su toga dana održane antiratne demonstracije sa oko 3.000 Sarajlija, kojima su se pridružili i dvojica poznatih glumaca, članova SRSJ- Josip Pejaković i Rade Šerbedžija. a paravojne jedinice SDS-a i tzv. JNA otvorile su vatru na demonstrante sa Jevrejskog groblja. Tom prilikom na mostu Vrbanja srpski ekstremisti ubili su mladu djevojku- Suadu Dilberović i Olgu Sučić. Bile su to prve žrtve rata u BiH.

Bjeljina je, tog dana, u potpunosti pala pod kontrolu Srpske nacionalne garde, u tzv. SAO Semberija i Majevica. U sukobu su glavnu ulogu imali dobrovoljci Željka Ražnatovića- Arkana, čije su paravojne jedinice, uz podršku tzv. JNA, u Bijeljini ubile oko 50 Muslimana-Bošnjaka. Paravojne formacije SDS-a napale su školu MUP-a na Vracama, gdje su u napadu na školu sudjelovale i tenkovske jedinice tzv. JNA, paravojne formacije SDS-a i paravojna Srpska dobrovoljačka garda Željka Ražnjatovića -Arkana, u kojoj se u trenutku napada nalazilo oko 800 srednjoškolaca i profesora. Srpske snage zauzele su školu nakon šest sati borbe, a učenici i profesori su zarobljeni te, potom, razmijenjeni. Srpske snage napadaju motel »Osmice«, lociran uz južni, periferni dio grada, na padinama Trebevića. Objekt je smješten na dominantnoj koti sa koje se mogao kontrolirati veći dio sarajevskih općina »Centar« i »Stari grad«. Teritorijalna obrana BiH sa pripadnicima MUP-a BiH odbili su napad srpskih snaga. Specijalne jedinice MUP-a BiH ovladale su objektima u centru Sarajeva koje su bili „zaposjeli“ snajperisti SDS-a (hotel „Holiday Inn“).  Predsjednik Vlade BiH Jure Pelivan podnio je ostavku. Izvršena je mobilizacija TO u Sarajevu, a na osnovi naređenja Predsjedništva BiH. Savjet za narodnu obranu Sarajeva, pod predsjedništvom sarajevskog gradonačelnika Muhameda Kreševljakovića, donio je odluku o mobilizaciji TO grada Sarajeva. (Podaci preuzeti sa Interneta, 2015.)

Napomena III: Kasnije smo doznali, makar da to zvanično nije nikada potvrđeno, niti je ikada (koliko znam) istraživano i procesuirano, da su cisternu, koja je izazvala eksploziju kod vojarne Sjeverni logor u Mostaru, dana 03.04. 1992. u 16 sati i 55 min. postavili pripadnici tzv. „Kažnjeničke bojne“ sa Širokog Brijega, kao i da su, ti isti, srušili most i na Neretvi, kod Aleksin Hana, na isti način, ali i to da je „eksplozija“ trebala biti i znak mostarskim Srbima da bježe prema Nevesinju (tako je SDS-Mostar, upozorio, već ranije, mostarske Srbe od njihovog povjerenja). Moj drugar, Panta, poznati mostarski liječnik-specijalista ortoped, bio je, toga dana dežurni u Bolnici na Bijelom Brijegu-ortopedija. Njegova supruga, Đulba, sa malom kćerkicom Anjom, a bila je u kasnom stadiju trudnoće, boravila je, to popodne kod Pantine majke, Jovanke- tete Joke, u neboderu u Zaliku. Kad je „pukla cisterna“, na nagovor komšija, uputile su se, sa par osnovnih stvari i dokumenata, prema Nevesinju. Panta dugo nije ništa znao o njima. Isto smo tako, kasnije, saznali da je tzv. „Srpska vojska“ (nikad nismo saznali tko ju je sačinjavao i vodio), odmah nakon eksplozije cisterne, zatvorila prilaz Mostaru na Sutini i u Raštanima, da su zaposjeli hidroelektranu „Salakovac“, a koji dan kasnije oštetili i most i željezničku prugu prema Sarajevu. Postavili su tzv. „kontrolne punktove“ u Kuti-Lišanima i Salakovcu, a „držali su uporišne točke“ na Mazoljicama, Fortici, Sjevernom logoru, Raštanima, Vranjevićima, Dubravi, Bošnjacima i Željuši. Mostar je bio, praktično pod „opsadom“, a da nitko od nas, koji smo se bavili Gradom, to nije znao. Tek sada mi je postalo jasno tko su bile one „crvene beretke“ na Buni, koje su nas presrele i…na sreću pustile, kada smo se, onoga 02.04. vraćali sa „uklanjanja stolačkih barikada“. Kako su nas, tada, bile „vile pronijele“? Nap. R.M 2015.).

Pomilovao sam ih po glavi i poljubio, rekavši im da „nema straha“ i da nastave mirno spavati, makar da se stalno „pljuštale granate i makar da sam bio svjestan, nakon svega što sam danas vidio i čuo, da se više nazad ne može. Da više nema mira i da je u našem gradu i zvanično počeo RAT.

Nisam, mogao večerati.