Je li mudro pokazati tugu?

Povezani članci

• Lijekovi protiv bolova opasni za ljude koji su pretrpjeli infarkt
• Slovenija na putu legalizacije marihuane
• Akupunktura i homeopatija u prevenciji i liječenju gripe
• Legalizacija marihuane se isplati
• Kome se još pjeva uživo? Top 12 najvećih playback skandala
• Žene su najljepše sa 30, a muškarci najzgodniji sa 34 godine

Nije li interesantno promatrati reakcije ljudi kad je netko u njihovoj sredini tužan? Jeste li ikada primijetili da vrlo često ljudi zapravo ne znaju kako se ponašati ako netko kraj njih plače, a to se posebno odnosi na muškarce. Sigurno ste i sami vidjeli sto puta kako se muškarci uzvrpolje, kao da bi najradije “zbrisali”. Doduše, negdje u dubini mozga znaju da to ne bi bilo u redu, pa onda stoje onako bedastih izraza lica, bespomoćno mašu rukama i na koncu pitaju: “Jesi ok?” Pa da, naravno da si “ok”, zato i plačeš. Eto, rekli na televiziji da je dobro plakati barem dva puta tjedno po 15 minuta – detoksikacija zlata vrijedi. Svašta…

No, vratimo se još malo na muškarce; njih su stoljećima odgajali da su oni glava ili stup obitelji, da moraju biti čvrsti i pouzdani, da ne smiju pokazivati osjećaje jer to se od njih ne očekuje i slično. A sigurno isto tako znate da ponašanje koje gledaju u svojoj obitelji prenose i na svoju novostvorenu obitelj, pa se slično ponašaju prema ženi kao što se i njihov otac prema njihovoj majci.  Dakle kao nekada, niti danas nije preporučljivo da muškarac npr; na javnim mjestima pokaže tugu ili ne daj Bože, zaplače. Odmah će biti homić, kenjac, luzer, mekušac, lignja, curica i slično.

A što se žena tiče, nemojte se nadati da je iskazivanje tuge nama preporučljivo – jer nije. Vjerujem da ste se koji put rasplakale na radnom mjestu. Tamo obično postoje barem jedna do dvije empatične suradnice koje već imaju recept kako vam pomoći i u tome uglavnom i uspiju, no uz njih tu su obično i kolege stijene kojima iskazivanje emocija silno ide na živce, pa odjure van ureda i traže prvu priliku da vas malko otračaju. Jedini im je problem ako ne znaju razlog jer tada moraju dati mašti na volju: “Uf, ona cmizdravica vjerojatno je u PMS-u ili ju je onaj njezin naljutio…” Poznato?

Mislim da je iskazivanje osjećaja sasvim ok, naravno u nekoj pristojnoj mjeri. Ako ste sretni pa urlate i skačete po uredu ili ukućanima po glavama onda to baš i nije u redu, zar ne? Ali s druge strane to je pokazatelj da ste normalno ljudsko biće, od krvi i mesa koje nešto osjeća i to je zapravo sjajno, jer u današnjem često lažnom svijetu svi nešto glumimo. Često mijenjamo maske i o našem raspoloženju ovisi hoćemo li biti bespomoćna dama ili opaka frajerica.

Upravo čitam jednu odličnu knjigu autorice Debborah Ford “Zagrli svoju sjenu” koja kaže da nam se kod drugih ne sviđaju osobine koje i sami imamo, ali smo ih potisnuli i ne želimo ih osvijestiti… i upravo zbog toga ponekad i cijeli život glumimo nešto što zapravo nismo, a skrivamo ono što jesmo. Vrlo zanimljivo štivo i svima ga preporučam.
 
Ma, ok je biti tužna. Pa, nismo lutke niti roboti da smo stalno nasmiješene, s besprijekornim frizurama, savršeno našminkane  i dobre volje. I ok je reći da ste tužne i da jednostavno želite biti malo same i da ne želite o tome razgovarati. Naravno, u redu je svoju tugu podijeliti, no samo s bliskim osobama, jer mnogi se pokazuju jako brižnima,  a onda će vašu tugu podići na xy potenciju i od muhe napraviti slona.

Ok, tužne smo no što napraviti? Ako je moguće uvijek se dobro isplakati. I podsjetite se na to koliko pozitivnih stvari imate u životu. Vjerujte mi, kad se sjetite koliko ste zapravo sretne jer ste žive i zdrave, vaša će tuga biti manja. Sklone smo često tugovati zbog lošeg partnerovog ponašanja, no je li to doista toga vrijedno? Kad vas  netko povrijedi imajte prije svega na umu da ste vi to dozvolile, pa prije svega okrivite sebe i drugi put nastojte glasno i jasno reći što mislite i što vam ne odgovara. Imajte na umu da osoba koja je neugodna i vrijeđa zapravo govori o sebi, a da ne pričam o onima koji to rade namjerno…

Mnogo je već izrečeno o tome kako se riješiti tuge i žalosti no sve ovisi o tome što je vama najzgodnije. Ja volim otići u šetnju, pročitati neku dobru knjigu ili jednostavno porazgovarati s tugom, zahvaliti joj što mi je osvijestila neke stvari i zamoliti ju da me ostavi i ode negdje daleko……

No što raditi s tugom zbog smrti drage nam osobe? Trebate se osvijestiti da je i smrt neodvojivi dio našeg postojanja i da na to ne možemo utjecati niti promijeniti. Kad mi je umrla baka bila sam jako žalosna. Razmišljala sam o njoj i prisjetila se da je bila vesela osoba i da ona sigurno ne bi željela da plačem za njom i to mi je dalo snage da prihvatim svoju tugu i pospremim ju u jedan mali kutak svog srca odakle je s vremenom iščeznula, a ja se nje sjećam uvijek s osmijehom.

Žalost zbog ispita? Da znam, studenti uvijek misle da je to kraj svijeta, a zapravo je daleko od toga. Na to dosta utječu i hiperambiciozni roditelji kojima je od interesa da dijete ima najbolje ocjene. Razumijem brigu, jer teško je upasti na neke fakultete, ali možda vaše dijete ne želi imati sve odlične ocjene… Možda ga zanima otkrivati svijet i to je sjajno.

Mnogi ljudi prožive život kao na traci po ustaljenom rasporedu pa i emocije prođu kraj njih kao vjetar, nikad ih ne prožive i ne sprijatelje se s njima. A trebali bi, jer upravo nas emocije – i sreća i tuga – čine onime što jesmo – ljudima.

Što vi radite kad ste žalosni?

zena.hr