Zlatko Dizdarević: Istinom protiv okupacije uma
Izdvajamo
- Sjetim se često jednog Titovog komentara, u razgovoru sa nama novinarima koji smo ga pratili na dugom putovanju u Francusku, Portugal, Alžir, Libiju i na Maltu, oktobra 1977. godine. Povodom pitanja hoće li se "veliki" ljutiti i kako će reagovati što povodom neke rezolucije u UN-u tada nismo glasali kako bi se njima svidjelo, rekao je: "Zapamtite jednu neupitnu činjenicu – Bolje je u životu da vas ne vole a respektiraju, nego da vas hvale na sva usta a smiju vam se iza leđa!"
Povezani članci
Foto: šg
Knjiga “Tocno na tačno.net” nije samo udžbenik novinarstva, već i istorija jednog vremena koje prolazi, jednog prostora istinske, individualne slobode kojeg je sve manje, dokumenat o najboljem što smo bili i najgorem što nas okupira. Uz sva ključna objašnjenja i analize – zašto je bilo i više nije, pa i ko nam je kriv, a ne odgovara za to. Ni kolektivno, ni pojedinačno. E zato i jesmo u jadu kao država i još više kao društvo (BiH) ili tek kao udvarači drugima u želji da budemo tuđi (Srbija i Hrvatska).
U subotu je u Mostaru predstavljena knjiga “Točno na Tacno.net – Svijet u kojem živimo” uglednog novinara i političkog analitičara Tomislava Jakića. Uz autora, Tomislava Jakića, o knjizi su govorili: prof. Azra Kazija, novinar, pisac i diplomata Zlatko Dizdarević i novinar Nikola Vučić.
Donosimo prikaz Zlatka Dizdarevića:
“Na početku jedna konstatacija bez koje se ne može govoriti ni o sjajnoj knjizi Tomislava Jakića, ni o novinarskoj a evo i izdavačkoj realnosti na našim prostorima: Hvala Centru za kritičko mišljenje i njihovom portalu tačno.net sa Šteficom Galić i saradnicima što postoje, bore se, izdržavaju i pobjeđuju u teškoj borbi za promociju istine nad manipulacijama svih vrsta. Za istinu protiv okupacije uma što se polako ali uporno nameće kao normalnost u medijskom svijetu. Tomislav Jakić jedan je od posebnih boraca u toj borbi a knjiga “Točno na tačno.net” – kad bi se o njegovom sjajnom opusu govorilo i čak samo po njoj – bila bi dovoljna kao osnov za ovakvu konstataciju.
Više je činjenica u prilog ovoj ocjenu, životnih i biografskih – ugrađenih u impresivan Jakićev profesionalni put. Od novinarskih škola i velikog radnog iskustva iz vremena kada su mediji služili proizvodnji informacije, a informacija morala da odgovori na obaveznih pet pitanja (ko, kada, gdje, kako i zašto), uz trostruke provjere tačnosti napisanog. Potom kroz iskustva u redakcijskoj praksi stalnih odlaske na mjesta događanja, uz temeljite pripreme i učenje i o nama i svijetu, uz specijaliziranja za specifične oblasti, uz “ptičju perspektivu” u analizama događaja, ukratko uz novinarstvo čiji je smisao bio traganje za istinom o temi i događaju, u analizi i komentaru.
Važan aspekt u razumijevanju smisla tema i događaja jeste i Jakićevo iskustvo učesnika u osmišljavanju državnih i međunarodnih relacija kroz poziciju dugogodišnjeg savjetnika za spoljnu politiku predsjednika Hrvatske. Otud i privilegija iz spoznaja ukrštenih vizura događanja u svijetu. Jedna je čisto novinarska koja se bavi “njima” kao analiziranom temom, a druga ona što prevashodno vodi računa o “nama” i našim interesima. Za čovjeka koji je posvetio život neupitnim istinama o činjenicama i faktima, ukrštanje ta dva iskustva, razumijevanje i kuće i svijeta uz oba često različita ugla ko gleda, velika je prednost. Ali i dobitak za čitaoca i gledaoca kojeg interesuju i povodi za događaj, i kontekst i analiza posljedica uz istinu o svim elementima priče.
Čini se zanimljivim ovdje podsjetiti na Crnjanskog iz njegovih “Embahada”, gdje temeljem diplomatskog iskustva u vremenima prije velikog rata piše: U diplomaciji sve istine nisu za kazati, ali se lagati ne smije…Danas, mnogi u svjetskoj diplomaciji, tačno je, puno istina ne kazuju ali i puno i lažu. Mirno i ciljano, programski. Nažalost, uz punu, i zadatu pomoć medija u interesnim nalozima laganja. Jakić tu realnost ne prihvata.
Tekstovi u ovoj knjizi sistematizirani u deset tematskih poglavlja, nastajali u periodu od desetak godina, jedinstveni su u novinarskoj realnosti i po širokoj lepezi žurnalističke forme i sadržaja – od informacije, komentara, analize, specifičnih refleksija, udžbeničkih objašnjenja o ljudima i događajima…I sve to sa “geografskih” prostora od Hrvatske, preko regionalnog i “susjedskog”, nekada “jugoslovenskog”, do svjetskog u svakom smislu. I bez obzira na širinu i kompleksnost prostora, profesionalna vertikala Tomislava Jakića ostaje neupitna. To je otkrivanje istina o svekolikom svjetskom i domaćem “poslovanju” sa ljudima, njihovim sudbinama, sa životom i smrću. Knjiga te istine nudi onima kojima one u današnjem svijetu i kao pojam i kao činjenica još nešto znače. U toj nakani nema ni časa pristajanja ničijem nalogu sa bilo koje strane.
Sve ovo kod dovoljnog broja čitalaca izaziva respekt i poštovanje, ali i gorčinu spram činjenice u kakvoj realnosti danas, u vezi sa neistinama i istinama u dominantnom medijskom narativu živimo. I praksi koju ta realnost podržava.
U novinarstvu pristalom na copy paste filozofiju, i činjenice i istina poraženi su. A projekat nije nimalo slučajan jer globalni brutalno profitabilni zahtjevi ne mogu da se realiziraju uz poštivanje istina. Zato je još prije koju deceniju prvo započeto guranje u stranu onog pitanja “zašto” sa liste pet neupitnih pitanja na koja svaka informacija mora da odgovori. U Jakićevim tekstovima, odgovora na to pitanje ima uvijek, jasno i bez dileme. Mimo svakog naloga moćnih da se istina i informacija moraju valorizirati kao business: Ko je brži u plasiranu provokacije, proizvedenog skandala, proizvodnje nacionalizma, mržnje, i straha ili tek bizarnom budalaštinom a sve to zbog rušenja ili promoviranja nekoga ili nečega – taj je uspješan i zarađuje. Na pitanje “zašto” se mora ili odgovoriti istinom koja ne odgovara vladarima novog svijeta. Ili valja lagati što može biti rizik. Najbolje je zato i ne pitati zašto, a biti najbrži u svemu drugom što donosi klik.
Danas se mnogi svjetski novinarski “velikani”, urednici i izvještači, diče logikom po kojoj je “najvažnije stanovati blizu aerodroma”, pa stići isti dan na mjesto neke drame ma gdje u svijetu, naći prevodioca, saznati gdje je puklo, i isto veče milionima u svijetu u kameru pričati priču…makar se nikada i ne očešali o prostor iz kojeg sve objašnjavaju svijetu. Kažu da i na “mjesto sukoba zaraćenih strana treba poslati dvije ekipe, dobiti dva različita teksta, pa u redakciji praviti balans istine…” Recimo kao na Balkanu!
Jakić u svojim tekstovima nije nikada pravio balans. Ali jeste, kao u komentarima i analizama događanja u Ukrajini, polazio od toga da i ta priča, kao svaka druga, ima i svoje uzroke, povode, prethodna neupitna događanja ciljano izazvana i sada ciljano sakrivana i “zaboravljana”.
U realnosti koju živimo, puno je onih koji takav profesionalni dignitet, poštivanje istinskog smislu novinarstva ali i vlastitih principa – nazivaju “prodavanjem duše” i “pripadanjem” interesima ovim ili onim. A činjenica je da svaka priča i o Americi i Rusiji, Engleskoj ili Kini, Iranu i Izraelu, ima svoje (ne)istine. One se svakim danom i sa sve manje pitanja o ciljevima, posljedicama, o stomaku i probavnom traktu u raznim geostrategijama – uzimaju kao sa “švedskog stola”, kako ko voli i još više, kako je ko kome naloženo.
Tekstovi iz ove knjige neupitno poštuju istine. I oni o Hrvatskoj (za mnoge danas bogohulni), pa o “onim vremenima i ovim danas, o Evropi prije i sada, posebno Njemačkoj u tom kontekstu, o fašizmu i antifašizmu, Titu i malim ljudima uzdignutim na bolesnom negiranju svjetske istine o njemu. Pa i o onim aspektima storije kobajagi o Ukrajini, a zapravo o moći koja bi da sada presloži bivšu realnost u svoju korist, te mali treba da postanu i mnogi iz nekada velike Unije. Nažalost, mnogima među takvima lakše je ne pitati zašto i dodvoravati se “sili pravednoj” (sic!) upirući prste na krive adrese. Pa zato i postajući de facto mali.
Kod Jakića ni jedna konstatacija u vlastitim tekstovima ne polazi od pitanja šta će ko kazati povodom onoga što zna i o čemu piše jer, on ne navija i ne insistira na svojim tezama na bilo kakav spekulativan način, dodvoravajući se bilo kome, već barata argumentima – pa neka izvoli ko želi. U toj realnosti on ne priznaje šifru “sa nama ili protiv nas” već će smisao teksta tražiti u dokazivim istinama, njihovim analizama, a one će pokazati, koga to interesuje, na kojoj smo strani.
Iz svih ovih razloga, knjiga “Tocno na tačno.net” nije samo udžbenik novinarstva, već i istorija jednog vremena koje prolazi, jednog prostora istinske, individualne slobode kojeg je sve manje, dokumenat o najboljem što smo bili i najgorem što nas okupira. Uz sva ključna objašnjenja i analize – zašto je bilo i više nije, pa i ko nam je kriv, a ne odgovara za to. Ni kolektivno, ni pojedinačno. E zato i jesmo u jadu kao država i još više kao društvo (BiH) ili tek kao udvarači drugima u želji da budemo tuđi (Srbija i Hrvatska).
Sjetim se često jednog Titovog komentara, u razgovoru sa nama novinarima koji smo ga pratili na dugom putovanju u Francusku, Portugal, Alžir, Libiju i na Maltu, oktobra 1977. godine. Povodom pitanja hoće li se “veliki” ljutiti i kako će reagovati što povodom neke rezolucije u UN-u tada nismo glasali kako bi se njima svidjelo, rekao je: “Zapamtite jednu neupitnu činjenicu – Bolje je u životu da vas ne vole a respektiraju, nego da vas hvale na sva usta a smiju vam se iza leđa!”
Tako je i sa Tomicom Jakićem: Ne vole ga svi danas koji ga čitaju, ali ga respektuju mnogi. Neupitno je pri tome da mu se niko ne smije iza leđa povodom onoga što je, i kako je napisao.
Nije to malo u današnjem svijetu. Naprotiv.”