Život je ipak san

Povezani članci

• Bilježnica Robija K.: Šesta pička spašava maršala
• „Ljudi moji je li to moguće“
• REKONSTRUKCIJA PARTIZANSKOG SPOMEN GROBLJA U MOSTARU OTPOČELA PO PLANU
• Hana Bajrović: Srebrenica je ožiljak naše civilizacije
• Božica Jelušić: BOLJI LJUDI
• Iz Evrope istjeruju mrtve, a iz Bosne žive!

Foto: Woman Asleep on a Pillow – Kenneth Frazier

Budući da u kući od boljih stvari imam ponajviše lijepih jastučića (medicinski, bidermajeri, pernati, spužvasti, lio) i odličnih deka i pokrivača, shvatih da je u pitanju tužna manija: njih ponajmanje koristim. Stalno to prislagujem za “bolja i mirnija vremena”, kad ću se moći ispružiti, ušuškati, podvući pod “molitveni šator”, ili jednostavno odmoriti, utopliti, zaspati, bez obzira na dio dana. Znam da spavanje regenerira mozak, usporava trošenje, nagrađuje tijelo i duh blagodatima.

Ali osjećaj radoholičarske krivnje, nelagoda, nenavika, uvijek me spriječe u nakani dnevnog odmora.Trošenje stroja kod mene je ultimativno, k tome neprestano poticano od okoline, njihovih zahtjeva i potreba. Znano je, mi smo “djeca doba zlog”, a Hektika je naša boginja i Mamnon njen tiranski muž. Mi živimo u grču, u trku, u hropcu, dok nas nevidljivi bič usred trke udara po listovima i ramenima, ostavljajući masnice na koži i na duši. Odmor je iskvarena riječ, u stalnoj zloporabi: nitko se danas ne umije odmarati niti ljudovati, kako bi rekli u Bosni, posljednjoj zemlji gdje je još mogla nastati takva riječ, davno.

I tako, dogodi se da o blagodatima odmora i ja znam samo teorijski, iz knjiga. O Bachelardovom sanjarenju, o dokolici kao “majci umjetnosti”, o ljepotama “putovanja u mjestu”, o branju Hesperidskih jabuka, kad samo ispružiš ruku s jastuka u prostor sobe ispunjen voćnim mirisom male svjećice…Postoje neki koji su rečene vještine usavršili. To su ti Robinzoni, čudaci, otkvačenjaci, slobodnjaci (kajkavski: samovoljci), koji su se dobrovoljno isključili iz trke, otišli, oslobodili se taštine i želje za prestižom, u korist odmora, mirnoga trajanja, nevidljivosti, anonimnosti. Ničiji glasači, ni pod jednim barjakom, ni jednoj kameleonštini skloni niti predani. Ah, znamo mi, znamo, što svijet o njima misli i ne treba to ponavljati. Znade li svijet iuopće što oni o njemu misle, pitam se u nekim dvojbama.

I zašto ovo zapisujem? Zaspala sam danas, usred bijela dana, puna dva sata pod janjećim krznom i na holandskom jastučiću s izvezenim voćem. U punoj opremi, istuširana, oprane kose, spremna za izlazak u grad. Bio je to krasan doživljaj: susrela sam sebe, mlađu, sretniju, vedriju, govorila sam arapski koji ne poznajem, jela nešto lagano i pjenušavo, božanstveni kolač, a dobila sam od nekog posjetitelja u snu i malu zmijicu smaragdnih očiju, bezopasnu, drevnu mudricu, da mi se nađe na dar…Savršeno iskustvo, koje što prije valja ponoviti.

Sutra već, jer onaj pravi, veliki i neostvareni, bolji život nije drugo do SAN, kao što je to ispravno tvrdio Unamuno.

Refleksije i zapisi, 2014.

Božica Jelušić