Željko Grahovac: SAMO SJAJ ČISTOG SAGARANJA

Povezani članci

• Završen treći Internacionalni festival književnosti – Bookstan
• FIKUS
• MOST pravila pregovaranja
• Srpsko narodno vijeće: Luka Mišetić laže
• Predrag Lucić: Pitanja holokausta i odgovor Maksimira
• 99 rođendan partizanske heroine Olge

SAMO SJAJ ČISTOG SAGARANJA 

ako je tačno a izgleda jeste upravo tako da pjesnik zapravo

ne piše preostaje ti samo tragati dokučiti rub do kojeg vodi

istina i iza ponor u dva smjera…stol je bio splav kojim smo

se otisnuli / na pučinu…tu gdje bi se u pravilu trebale sjeći

topla i hladna struja stajala je pepeljara od mutnog stakla

u prizoru moraš vidjeti i ono što jest i to čega nema…u nju

sam povremeno otresala pepeo/ u koji sam se pretvarala…

predrasude su visina i dubina gore i dolje kao poštapalice u

govoru koje baš ničemu ne služe osim zamagljivanju stvari

pri slobodnom padu i u času spoznaje osjetiš kako je u tebi

istovremeno sve ono povrh jednako kao i ono ispod upravo

kao što…zvijezde ne postoje da nam uljepšaju / noćno nebo

one su crno ugljevlje ostaci materije/ koja se nije štedjela…

i sve što se ima reći stalo bi u te dvije riječi padati i izgarati

gravitacija i oksidacija i… u sveopćem rasulu sjaj će drugih

zvijezda / padati na naša mrtva tijela / i činit će se izdaleka

kako još titramo/ pulsiramo odašiljemo svjetlo…nema smrti

ako si dovoljno daleko ako ništa do tebe ne dopre samo sjaj

čistog sagaranja…sjećam se da sam se branila govoreći/ idi

molim te dok je još vrijeme/ od tebe mi se nesvjesti…i dobro

bi bilo dlanovima zapriječiti prilaz bar na pola metra ionako

svjetlost traži rastojanje kako ne bi u sebe utopila ozarenost

u studen potok blud pobada sebe i boli…s rukama do lakata

uronjenim u otvorenu ranu dana moraš sve redom prešutjeti

da ništa ne bude i da ništa ne preostane kako bi bila pjesma

kao u igri skrivača pretvarača izmamiti od svega poslušnost

nepostojanja darivati milost preimenovanja… otkud snijeg u

ovo doba godine šta vam je / to se mamino brašno prosiplje

na sve strane… nema vremena i nikad nigdje nikako…nema  

opravdanja za moju radost… to će doći kasnije tako kasnije

definišemo vrijeme koje još uvijek ne dolazi s opravdanjem

za ime nisam siguran biće da je svako ipak samo uzurpacija

…sve je već bilo gotovo/ onog trenutka/ kad je Juda shvatio

izdaja se ostvaruje čim se imenuje…zato pusti riječi da otiču

nijedna rijeka nije stala nikom to u zasluge nećemo pripisati

Željko Grahovac

Pjesma je posvećena Jozefini Dautbegović

(*) Jozefina Dautbegović  (Šušnjari, 24.2.1948 – Zagreb,27.11.2008) završila je Pedagošku akademiju, grupe za hrvatski jezik i povijest u Slavonskom Brodu. U Doboju je radila kao nastavnica hrvatskog jezika i povijesti, kao knjižničarka, te uređivala biblioteku Druga svjetlost i časopis za kulturu Značenja. U Zagrebu je bila voditeljica kulturne tribine i urednica muzeološkog časopisa Informatica Museologica (MDC, Zagreb) i radila kao arhivist-dokumentarist u MDC-u.

Objavila 8 knjiga poezije i jednu knjigu priča „Čovjek koji je kupovao kuću“. 

Bila je članica Hrvatskog društva pisaca i  Hrvatskog centra PEN. Zastupljena u svim relevantnim antologijama, a ciklusi njezinih pjesama objavljeni su na engleskom, francuskom, njemačkom, talijanskom, švedskom, slovenskom i makedonskom jeziku.