ZAVIST I LJUBOMORA KAO NOĆNA MORA

Izdvajamo

• U toj partiji šaha ljudi bez ikakvih kompetencija, frustrirani, nedorečeni, nedovršeni, stalno vas "vraćaju na mjesto", želeći dokazati da ste običan "pijun", kakvim su vas u svojoj glavi obilježili i zapamtili od djetinjstva. Znaju ONI da vi veliku stvar ne možete i ne smijete uraditi, jer tko su onda oni osobno, ako vi odskočite u njima nedostižnu dimenziju? Ne možete steći javno ime, ne možete skupiti znanje u školama raznim, životnim i institucionalnim, putovati, družiti se, biti negdje primani i dočekivani, dobiti javno priznanje, pokrenuti korisnu inicijativu, iz jednostavnog razloga: JER SE ONI TOGA NISU DOSJETILI, niti im je priroda dala vis creativu, stvaralačku moć, kojom bi svoje zamisli pretočili u stvarnost. Badava dokazujete svoj žar, potencijal, marljivost, dobru memoriju, predispozicije, jer njima je to posve nevažno i apstraktno, kao pojava krave na Mjesecu. Žive u svemiru svoje glave, a taj je skučen i lošim nakanama napučen. I dosta vjetra tu huji kroz praznine razne, tundre, stepe i pustopoljine neispunjenih područja.

Povezani članci

• Crne vrane
• E, MOJ NIJO
• Povratak u 1941.
• Navijači Dinama u Milanu izazvali veliki politički skandal: Ustaško-nacistički “Marš u Milano” i osramotili Republiku Hrvatsku!
• Darko Cvijetić: Zečji nasip
• Uz Istanbulsku konvenciju servirana nam je transfobija i homofobija: Uklonite interpretativnu izjavu i usvojite tekst Konvencije kakav je i potpisan!

“Došlo je vrijeme kada štakori podučavaju orlove kako se leti”
H. Miller

Kad od neke teme bježiš, ona ti se naprosto nameće. Ti nju izbjegavaš, ona tebe progoni, i napokon se morate sresti i suočiti licem u lice, ma koliko lice te čudne strankinje bilo odbojno i neugodno. Da, zavist je meni strana, od djetinjstva je ne poznajem, a njeni bijesni psi čekaju mene i moje najbliže prijatelje iza svake seoske tarabe, plota i ograde. Nevjerojatno, to traje do kasne dobi, i uvijek iznova čudimo se kad sretnemo ta lica koja bljuju ružne riječi, zabrane, prijetnje, ispravke, cinične opaske na sve što mi poduzmemo, čime se oduševimo i čemu dademo svoju vjeru.

O čemu se, zapravo, radi? O životnoj “partiji šaha”, koju mi ponekad zaista dobro odigramo, uspijemo domašiti neke svoje ideale, razvijemo se, postanemo osobe od formata kakav smo u djetinjstvu i mladosti željeli. Vidimo svijeta, steknemo prijateljstva, podijelimo neka dobra s drugima, ostavimo trag na zavičajnom tlu i njegovoj duhovnoj mapi. Naivno vjerujemo, da je to svima drago i pravo, da u tome vide i neku opću korist, procvat, umrežavanje energija, sunčanu stranu ulice, kojom će hodati naša i njihova djeca.

Ali nije tako, naprotiv. Lacković je očajavao sa svojom donacijom, doslovce do suza, smatrajući da nitko ne razumije njegov dar, već da ljubomorni sitni duhovi vide u prihvatu njegove zbirke “otimanje prostora”, koji pripada upravo njima i njihovim slabašnim pokušajima da se dovinu do imena, slave i reputacije. Kovačić je mudro zaključio kako se “u sjeni velikoga stabla slabo raste” i time sve svoje imitatore smjestio na pravo mjesto. Dolenec je morao pobjeći iz Podravine i djelo mu je ostalo krnje i nedovršeno, dok su neki drugi ostali, spotičući se na dnevnoj osnovi o tvrdo kamenje zlobe, ignorancije, opstrukcije i neprekidnoga negiranja.

U toj partiji šaha ljudi bez ikakvih kompetencija, frustrirani, nedorečeni, nedovršeni, stalno vas “vraćaju na mjesto”, želeći dokazati da ste običan “pijun”, kakvim su vas u svojoj glavi obilježili i zapamtili od djetinjstva. Znaju ONI da vi veliku stvar ne možete i ne smijete uraditi, jer tko su onda oni osobno, ako vi odskočite u njima nedostižnu dimenziju? Ne možete steći javno ime, ne možete skupiti znanje u školama raznim, životnim i institucionalnim, putovati, družiti se, biti negdje primani i dočekivani, dobiti javno priznanje, pokrenuti korisnu inicijativu, iz jednostavnog razloga: JER SE ONI TOGA NISU DOSJETILI, niti im je priroda dala vis creativu, stvaralačku moć, kojom bi svoje zamisli pretočili u stvarnost. Badava dokazujete svoj žar, potencijal, marljivost, dobru memoriju, predispozicije, jer njima je to posve nevažno i apstraktno, kao pojava krave na Mjesecu. Žive u svemiru svoje glave, a taj je skučen i lošim nakanama napučen. I dosta vjetra tu huji kroz praznine razne, tundre, stepe i pustopoljine neispunjenih područja.

Pa, onda, što im je činiti? Podmetati noge, difamirati, protestirati, u javnosti vam osporavati navode, neprestano vas obeshrabrivati, davati imaginarne “licence” o tome što vi smijete i možete raditi i gdje je granica vaših sposobnosti. Ti kukavni “ispravljači”, redočinitelji, smoleki s domaćega bunjišča i gnojišća, ustvari kukuriču u prazno, ne budeći nikoga i ne postižući ništa. Zavist je smrtni grijeh. Upropaštava im karmu i to je žalosno do bola. Nadalje, vrijedi ona latinska “Tko dobro znade, dobro poučava”. Dakle, ponajprije bi valjalo razviti kompetencije, steći arbitražni autoritet. Pa onda otvarati usta i prigovarati, zabranjivati, zgražati se, docirati. Ali i tu postoji zamka: neznalice, ignoranti i umišljenici su osorni, prosti i neuviđavni, znalci kritiziraju blago, oprezno, s dobrom nakanom. Po tome ćete ih na prvom koraku prepoznat i razlikovati.

I sada, uoči večerašnje promocije još jedne knjige, kojoj pružih prijateljsku i stručnu podršku, a kojoj ljudi bez kvalifikacija unaprijed vide zamjerke, želim ponoviti onu misao već zabilježenu, koju preuzeh od svog književnog uzora: “Stvoreni smo za podvige važne jedino za naše seoce”. I velim: Što prije prihvatite tu mjeru, bolje se osjećate. Vjerujte mi na riječ, radim taj posao gotovo pola stoljeća.