ENG
Zavetnici
Autor/ica 👤Mirko Kovač
Povezani članci
Ne očekujte od mene ni jedne jedine riječi. Niti da ću biti u stanju reći išta novo; u sobi u kojoj neko piše buka je golema. Ako neko ima nešto reći, neka istupi naprijed i šuti!
Karl Kraus, citirano prema Walteru Benjaminu
„Dobrice, sad ti govorim kao prijatelj, a ne kao savjetnik, jer ja i jesam tvoj savjetnik zato što sam ti prijatelj i to ću uvijek ostati, ma kako se ovo završilo. Ali te uvjeravam, prijatelju, da je ovaj rat pokazao da su srpski vojnici kukavice, a generali i oficiri hulje koje teškom artiljerijom i sa sigurne distance gađaju gradove. Ta je oficirska bagra i ta vojska lice i naličje nadirućeg državnog barbarizma, slika duhovnog stanja jednog naroda, to ti ja kažem kao filozof. Iza njih ostaje pustoš kao što je pustoš u dušama stratega te krvave orgije. To je samodestrukcija srpske ratničke tradicije, ukoliko je ona ikada postojala, ukoliko to sve nisu bile puste tlapnje i lažni mitovi kojima su se napajale generacije. Moram ovako, jer moja je filozofija ponajprije sumnja. Filozof i nije ništa drugo doli zabrinut čovjek. Sada mogu zamisliti kako to sve pogađa autora Deoba, srećom i Bogu milom hvala moga prijatelja, koji je u toj knjizi, bogme davno, ali tako moćnim esejističkim sredstvima u spoju s poetikom pripovijedanja, duboko proniknuo u srž ideologije noža. Sada su, Dobrice, svi srpski vojnici četnici, oni gibaničari, one jajare iz tvojih Deoba, samo sada zajedno s komunističkim oficirima. Stid me spopada kad čujem kako Srbi ruše crkve pod parolom Bog čuva Srbe! Kunem ti se da će nam se sve ovo obiti o glavu. Oprosti, ali za mene je blasfemija da se neki komunistički oficir, eto najednom general, taj Ratko Mladić, sada vojvoda četnički, uspoređuje s vojskovođama iz tvojih romana, s povijesnim ličnostima, s vojvodom Stepom, ili je, Bože mi oprosti na huli, svaki naš vojvoda, ondašnji i sadašnji, samo izdanak jednog te istog mitomanstva, jedne te iste fikcije. Nisam zapao u nihilizam, nisam obeshrabren, ali ovo ti izustih kao prijatelj, a kao savjetnik mogu te samo podsjetiti kako svijet gleda na nas. Frankfurter Allgemeine Zeitung (11. 07 1992.) piše da „srpski četnici najčešće napadaju dva puta: ujutru trijezni, a poslije podne pijani”. Kurier (26. 10 1991) donio je tekst pod naslovom Srbi, i evo samo nekoliko redaka: ‘Ponašanje srpske vlade, srpske armije, četničke soldateske, ali i mnogih opozicionara i intelektualaca je do te mjere nacionalistički-agresivno i u suprotnosti sa svim današnjim predodžbama o civiliziranom čovjeku da to neminovno izaziva ekstremna reagiranja. Mnogi smatraju da je namjerno razaranje čitavih gradova i jedne čitave kulture barbarski, neevropski, orijentalni čin’. Spigel iz 1992. godine objavljuje tekst Olafa Ilaua u kome veli ‘Srbin ispoljava svoju prijeku, neprijatnu narav, pa bi te bitange trebalo prisiliti da pokleknu’. Taj novinar tvrdi da genocid sprovode boljševički generali i velikosrpski šovinisti! Ovdje prekidam, znam da ćeš reći: ‘More, Sveto, mani se ćorava posla, Jevropa je uvijek bila naš najveći neprijatelj’, ali bojim se, Dobrice, da smo svi pošandrcali od tih stereotipa. Pa jesi li čuo onoga Karadžića koji govori da je ovo sveti rat i da njegov smisao može dokučiti samo Bog. A onda naši vladike poju u tu čast, a naši pjesnici gude kako ‘Mladić eno stiže pred zidine Carigrada’. Kakav crni Carigrad, Dobrice, znamo li mi gdje smo i u kojem smo vremenu! Mi nismo u stanju do Ćuprije, a kamoli Carigrada. Bog me ubio ako se neće obistiniti ono što su govorile one opozicione budale da će se naša Srbija svesti na beogradski pašaluk. Da nisam ateist povjerovao bih u Božji gnjev. Ugnjavih te, prijatelju. A sad, laka ti noć!”
Priredio: Radomir Lazić
Autor/ica 👤Mirko Kovač
