ZAŠTO „LEGENDA“ DANAS?!

Povezani članci

• PESME AMERIČKIH CRNACA
• Bora Čorba: U Zagrebu će se obradovati mojoj tituli četničkog vojvode
• Izložba fotografija “Rat sjećanja” u Brčkom
• Oblaci su nad ovim zemljama sve gušći: opet će krvave kiše
• UKRADENA PUTOVANJA
• SJEĆANJE NA ŽRTVE RATNIH ZLOČINA U BIH: Aktivistkinje iz Hrvatske i Srbije bacile ruže sa Starog mosta

Na marginama redateljske postavke Krležine “Legende“

Kao i u svakom Krležinom tekstu, posebno onima iz ciklusa legendi, podjednako značajno je tretirati poetski slojevite didaskalije i po mogućnosti njihov sadržaj inkorporirati, bez naivnih ilustracija naravno, u scensku vizualizaciju, u slike koje likovno obogaćuju kamernu atmosferu dijaloga. Pri tome zvukovni aspekt  itekako bogati potrebnu atmosferu ovoga, u biti kamernog komada, kojem su vanjske atrakcije isključivo stvar piščeve mašte i erudicijskog potencijala.

Napisana 1913. kao prvi dramski pokušaj Miroslava Krleže Legenda nije najprije bila igrana u piščevoj domovini. Dapače, trebalo je proći šezdeset pet godina pa da tada iznimno agilno vođstvo zeničkog teatra (Martinović, Marušić, Ristović) posegne za ranom Krležinom novozavjetnom fantazijom. Tadašnja zenička praizvedba ostala je upamćena po lucidnom redateljskom čitanju Slobodana Unkovskog, ali i ulogama Zdenka Jelčića i Žarka Mijatovića.

Ponovo je trebalo proći trideset sedam godina da bi se netko odvažio ovaj spoj imaginacije i potpuno realnog, maksimalno životnog dijaloga, poglavito Isusa i Sjene, postaviti u kazališne okvire i oživjeti pozornički. Tko bi drugi do istinski krležijanac Georgij Žorž Paro, koji je to učinio na Krležinom Gvozdu sa iznimno mladom glumačkom postavom i sa Aljošom Parom kao likovno-prostornim suradnikom. To je, nažalost, bila jedna od posljednjih teatarskih uspješnica velikog Georgija Para.

E, sad, kad se i sam nalazim pred postavkom ovog Krležinog dramsko poetskog disputa-fantazije sabiram argumente zbog čega treba igrati Legendu danas i u konkretnom slučaju u programu najmlađeg, ali možda i najambicioznijeg beogradskog teatra, Dorćolskog narodnog pozorišta?

Razloga ima više, a najvažnije treba i u ovom tekstu potencirati: prvo, pa možda i najznačajnije je opredjeljenje da igramo potpuno precizan odnos pisca prema temi. Krleža ne prepričava religijski intonirane motive i njihovu slikovnu prikazbu. Njegov Isus jeste fantast, ali ne bez čvrstoga tla pod nogama. Sav zanos od religijsko humanističkog do ljudski ogoljelih dilema egzistencijalne impostacije temeljna su odlika njegovog lika, što njegova Sjena pokušava, u najmanju ruku, dovesti u pitanje. Realnost je ta kojom raspolaže Sjena kao ljudski ali i filozofijski korektiv…

Da li su Isus i Sjena ego i alterego, da li je cijelu dramsku sliku Krleža mislio i ispisivao kao neku vrstu solilokvijske unutarnje propitivačke situacije?

Možda, ali na to treba odgovoriti moćnim dramskim govorom. Dijalog Isusa i Sjene niti je literarno takav niti se pozornički smije doimati kao suhi dijaloški disput. Dapače, dva živa čovjeka razgovaraju o najesencijalnijim stvarima bića i bitka. Bez kulisa novozavjetnosti  treba igrati realnu dimenziju piščevih dramatskih dijaloga.

Kao i u svakom Krležinom tekstu, posebno onima iz ciklusa legendi, podjednako značajno je tretirati poetski slojevite didaskalije i po mogućnosti njihov sadržaj inkorporirati, bez naivnih ilustracija naravno, u scensku vizualizaciju, u slike koje likovno obogaćuju kamernu atmosferu dijaloga. Pri tome zvukovni aspekt  itekako bogati potrebnu atmosferu ovoga, u biti kamernog komada, kojem su vanjske atrakcije isključivo stvar piščeve mašte i erudicijskog potencijala.

Legendu vidim u slikama prije svega ubjedljivog malobrojnog personaža, a ne u pokušaju deus ex machina čudestava.

Vidim je i kao razgovor svakog gledatelja buduće predstave sa samim sobom o najkrupnijim egzistencijalnim i identifikacijskim pitanjima.