Zašto je potonuo Titanik?

Izdvajamo

• Ta Borina kontradikcija je utoliko veća kada se uzme u obzir činjenica da je on jedan od velikih umjetnika-pokretača našeg brodoloma. Bolje rečeno,(i) zaslugom Čorbinog nacionalističkog baljezganja smo došli u situaciju koja se danas najbolje opisuje njegovom „statusnom“ pjesmicom.

Povezani članci

• „Turski napitak“, koji bune potpaljuje
• Pokušaj udara na slobodnomisleću “Drugu Hrvatsku”
• Arsenov feral šibenskog kazališta zasvijetlit će na mostarskoj pozornici
• Zlatko Hasanbegović u ulozi fantoma
• Priznanje za najveću: Počasni Zlatni medvjed za Meryl Streep
• DELIKT MIŠLJENJA: Kad je politička doktrina srela veliko djelo

Foto: titanikSlo

I tako se Bora nasukao na vlastitu kontradikciju, jer njemu su smiješna vremena kada su ga komunjare progonili zbog lajanja protiv Tita, ali je lakše i bezbrižnije živio nego sada, kada može bez problema da laje. E pa sad može i da zavija, jer sve ono što mu je pružalo kakvu-takvu bezbrižnost je potonulo s Titanikom.

Almir Methadžović

Ovog 15. aprila se obilježila 104. godišnjica potonuća Titanika. U XX stoljeću je bilo i većih morskih katastrofa, odnosno onih koje su prouzročile više ljudskih žrtava, ali je ovaj brodolom zbog svoje specifičnosti prerastao u mit, i koji je, između imaginarnosti i stvarnosti, postao univerzalna metafora koja označava zagarantovanu pogubnost, pogibelj, katastrofu, i tome slično.

Na internetu se može naći You Tube kanal „titanikSlo’s channel“, na kojem je postavljeno nekoliko vrlo interesantnih intervjua s estradnim umjetnicima Jugosfere. Tu su se našli Đorđe Balašević, Lepa Brena, Oliver Dragojević, Bora Đorđević i još par poznatih i manje poznatih zvijezda naše estrade. Po broju video uradaka vidi se da je autor, simpatični neimenovani Slovenac, bio vrlo kratko aktivan na ovom kanalu, ali je definitivno napravio odličan posao. To jeste, on je obavio vrlo autentične intervjue u kojima je sve neobično, počevši od mjesta snimanja, neformalnog ponašanja učesnika tijekom istih, do naizgled blesavih i uvrnutih pitanja kojima je autor iznenađivao (izbezumljavao) svoje sugovornike. Ali ta pitanja su samo naizgled blesava jer, iako se čini da je sve nekoherentno, da intervjuist skače s teme na temu, da su mu pitanja besmislena, nelogična, itd;  ustvari, ta nepovezanost je vrlo smišljena i dobro planirana autorska strategija. Tijekom intervjua se vidi da je on, iako možda i sam mlađi od svoje dežele,  odlično pripremljen i generalno vrlo dobro potkovan znanjem o drugim društvenim temama bivše Jugoslavije.

Jedno od pitanja koje je postavljeno svim intervjuiranim osobama je „Zašto je potonuo Titanik?“, što je, samo po sebi, ne tako originalna metafora nestanka (potonuća) Jugoslavije, koliko je originalna i autentična nespremnost, zatečenost, naših estradnih umjetnika na jedno takvo pitanje. I upravo je kombinacija takvih uvrnutih i dobro smišljenih pitanja, uz pomoć amaterske montaže, pretvorila naše estradne umjetnike u neku vrstu tinejdžera koji odgovaraju na pitanja iz spomenara u kojima se nađe i po koje vrlo ozbiljno pitanje, ali i neočekivan odgovor.

I tako je šaljivi Slovenac obavio intervju s frontmanom kultnog sastava Riblja Čorba, muzičko-recitatorskim genijalacem, i ponosnim srpskim ultra-nacionalistom, Borisavom Borom Đorđevićem. On je snimio Boru Čorbu u prostoriji koja po svemu podsjeća na neku ofucanu, neokrečenu, čekaonicu zavoda za zapošljavanje, ili doma zdravlja, kakvi se danas mogu naći diljem naše bivše zemlje. Kamera je također neobično postavljena; snima se iz blago niskog ugla, dok je Bora Čorba u srednjem planu, taman toliko da mu se u kadru vide ruke i pivski trbuščić.

Uglavnom, intervju počinje neuobičajenim pitanjima o Borinom pravom imenu, profesiji, pecanju riba, ribarskim pričama, i ribarskom maslanju. Bora priča jedan njegov doživljaj kada je s glumcem Markom Nikolićem (Popadićem iz Boljeg života) ulovio stotinu štuka. Onda ga Slovenac iz vedra neba pita, kada je posljednji put bio „aretiran“? (uhapšen na slovenačkom). U dijelu svog odgovora Bora kaže: „Dva puta su vođeni postupci protiv mene, prekršajni doduše, a oba puta sam oslobođen“, pa nastavlja, „Za vređanje socijalističkih i patriotskih osećanja građana“… (i puca od smjeha). Po njegovim riječima, bio je prekršajno gonjen  zbog njegove „statusne“ pjesme, Crni mercedes, koju recituje pravo u kameru:

O Bože daj mi crni mercedes
sa registracijom malom
da sebe mogu konačno
da smatram zvaničnom budalom.

O Bože daj mi crni mercedes
sa najmanje šestoro vrata
da mirno tresem svoju havanu
u pepeljaru od zlata.

Napolju đaci i zastavice
i narod pritisnut mukom
sa zadnjih sedišta ne vidim ništa
samo odmahujem rukom.

O Bože daj mi crni mercedes
jer to je čudo nad čudima
lepo je nekažnjeno voziti
po cveću i ljudima.

Ponavlja smijući se: „To je povredilo socijalistička i patriotska osećanja građana“.  Očigledno, ova duhovita pjesmica cilja na Tita, onog mrskog diktatora koji se u crnoj mečki vozao po cvijeću, i gazio narod pritisnut mukom. Ali Slovenac mu prekida cerekanje pitanjem o najdražem crtiću u Jugoslaviji, na koji Čorba, nakon kraće misaone pauze daje zanimljiv odgovor. Naime, Borin najdraži crtani film je ujedno i jedan od najhrvatskijih brendova socijalističke Jugoslavije, Profesora Baltazara, to jeste,  ponosa hrvatskog animiranog filma, redatelja Zlatka Grgića.

Ubrzo nakon ovog Bora je dobio dosta neugodnije pitanje; „Zašto si početkom rata zauzeo tako veoma jasan stav prema toj proratnoj politici?“ Na to je Čorba rekao da je on „samo deo svoga naroda“, odnosno, da je on samo Srbin i „normalno je da ću biti na srpskoj strani, kao što je normalno da ćeš ti biti na slovenskoj strani.“ Još ne dovršavajući svoju brilijantnu misao, diže rukav svoje majice, ističući srpski grb istetoviran na lijevom ramenu. Kao biva, Srbin sam, evo ti ga na!

Ali onda opet slijedi skok na totalno nevezanu temu – o plakanju – što automatski relaksira situaciju, zbog čega Bora odlučuje da je nepotrebno (a možda i glupo) pokazivati tetovažu, te vraća rukav u prvobitni položaj. Slijedi pitanje o Titaniku, na koje se Bora opet smije. „E jebem li ga, ono dvoje preteglo na pramcu“, aludirajući na onu scenu iz Cameronovog Titanika, u kojoj Kate Winslet, na pramcu Titanika, raširenih ruku uživa u zagrljaju Leonarda Di Capria. A onda smješkajući se kaže, „ A ako me pitaš za ovaj naš Titanik? Pa, bilo mu je suđeno.“

I tako intervju ide slalom, veleslalom; legenda Yu roka odgovara na raznorazna pitanja, i onda ga za kraj Slovenac pita „Šta ti najčešće krati san u noćima?“, na šta Bora s zakašnjenjem od pola sekunde, odmahnu glavom: „Pa ima puno briga. Borba za opstanak! Preživljavanje! Ovo je pogrešno vreme u kome živimo, zaista. Mislim da se ranije živelo mnogo bezbrižnije, i mnogo lakše, ovako ima zaista mnogo briga“.

I tako se Bora nasukao na vlastitu kontradikciju, jer njemu su smiješna vremena kada su ga komunjare progonili zbog lajanja protiv Tita, ali je lakše i bezbrižnije živio nego sada, kada može bez problema da laje. E pa sad može i da zavija, jer sve ono što mu je pružalo kakvu-takvu bezbrižnost je potonulo s Titanikom. Ta Borina kontradikcija je utoliko veća kada se uzme u obzir činjenica da je on jedan od velikih umjetnika-pokretača našeg brodoloma. Bolje rečeno,(i) zaslugom Čorbinog nacionalističkog baljezganja smo došli u situaciju koja se danas najbolje opisuje njegovom „statusnom“ pjesmicom.