Zašto i kako “Bosanski ćilim”

Izdvajamo

• Pišem s ponosom i o veličanstvenoj igri Adema Smailhodžića i odličnih mu partnera Dine Sarije, Amine Begović i Belme Salkunić.

Povezani članci

• Naša stranka: BiH, trudom svojih najodgovornijih političara, svjesno prihvata status monete za potkusurivanje
• Udruženi sudački poduhvat
• “BROD U PLANINI” – Pjesničke razglednice iz Zenice
• KAKO IZGLEDA SLOBODA OKUPLJANJA LGBT OSOBA U BIH: AKO MOŽE DOBROVOLJAČKA, ONDA MOŽE I PRAJD
• Velika akcija čišćenja u Sarajevu: Komunalnim radnicima se pridružuju i građani
• Neven Anđelić: Pismo mojim sarajevskim prijateljima (šestorici veličanstvenih)

U dramaturškoj sinergiji sa Svetlanom Broz napravio sam adaptaciju i scensku prilagodbu briljantnih primjera bh. proze klasika naše književnosti Meše Selimovića i Isaka Samokovlije. Zato što ih povezuje elementarno bosanstvo, zato što obojica pišu o usudu bosanskog čovjeka, za kojeg Selimović tvrdi da je uvijek na gubitku.

A kako smo to uradili, pravo je pitanje. Davno sam se opekao kada sam pokušavao izravno sve što je dijalog u proznoj literarnoj fakturi prenositi u dramski diskurs.

Proširena literarnost je temelj prenošenja proznog u dramski književni oblik. Literarni kontekst ne smije zanemariti svu slojevitost poetskog sloja. Tako smo stvarali dramske amalgame boreći se da autentičnost prozne poetike ne bude zagušena mehaničkim prebacivanjem prozne fakture u dijalošku formu.

Drugi bitan faktor dramske opstojnosti Bosanskog ćilima je brušenje materije svakog pojedinog lika kao npr. ćorkanizam, koji je na andrićevski način pomogao formiranju okomice dramatskog kad je u pitanju lik Samokovlijinog Juse. Cijeli kompleks ženskih likova bh. proze korišten je asocijacijski ili izravno kod stvaranja lika Saruče.

Kad je na pozorničkom prostoru Jevrejske opštine u Sarajevu izvedena premijera predstave Bosanski ćilim bio sam dvostruko sretan…

Prvo zato što sam doživio da se konačno redateljski suočim sa moćnim proznim pismom Samokovlije i Selimovića, a potom što je kod publike upalio scenski amalgam koji je isijavao dvije meni jako bitne stvari: elementarno bosanstvo i bujan bosanski jezik kojim su likovi Bosanskog ćilima progovarali sa scene. Ta dva međusobno ovisna konstituensa ove kamerne predstave imala su finog saveznika u muzičkom sloju predstave, koji je kreirao kompozitor Sejo Bajraktarević…

Pišem s ponosom i o veličanstvenoj igri Adema Smailhodžića i odličnih mu partnera Dine Sarije, Amine Begović i Belme Salkunić.

Volim Bosanski ćilim, predstavu koja je glumcima, meni, a nadam se i publici donijela slapove uživanja i radosti.