ZAŠTO HRVATSKA RAPSODIJA DANAS

Povezani članci

• BALETSKI GALA KONCERT U VRANJU
• Povećanje naknada ministrima i njihovim savjetnicima je šamar svim građanima i građankama Federacije BiH
• Pomama za kartama FilmMusicOrkestra! Film i muzika, ruku pod ruku!
• Četiri prva mjesta za kompaniju Balet mladih
• ONO VRIJEME
• Podcast: Dino Mustafić: Solidarnost je ključna dok traje borba sa Corona virusom

Ili o staležu koji nestaje

Kada sam odlučio redateljski oblikovati, jedan u biti sintetski tekst Miroslava Krleže, u kojem participiraju i dramsko i prozno tkivo, bio sam svjestan svih zamki i izazova koje ova proza, tiskana u knjizi Hrvatski bog Mars, svojom unutarnjom strukturom i svojim zasebnim poetičkim sustavom nosi.

Izazov je bio i u formalnim činjenicama da su se ovom Krležinom prozno-dramatskom cjelinom bavili u povjesti teatra tek tri redatelja(!?): Georgievski (Zenica), Međimorac (Zagreb) i Hribar (Rijeka)…

Za razliku od drugih Krležinih tekstova, evidentno je Hrvatska rapsodija bila pretežak, ali u isto doba i zamaman izazov za odabrane, možda je tačnije kazati – hrabre!? Poznavajući ćudi Male scene En face Narodnog pozorišta Sarajevo htio sam postići dvostruki efekat: u prvom planu pružiti mogućnost da, u biti, na goloj pozornici skupina glumaca vajajući likove iz vlaka koji se zaputio u Kozmopolis, a koji će svakako (!) završiti u nebesima, do kraja razotkriju svoj talenat, a druga je namjera bila vezana za formalno oblikovanje jedne polifone Krležine neuralgije, koja je vapila, a siguran sam da će i nakon ove izvedbe vapiti, za novim scenskim uobličenjima.

Glazbeni sloj predstave (Bah, Šenberg, Detoni…) nevjerojatno je bio tijekom rada korespondentan Krležinom tekstu, a nisam odolio da čistu Krležinu poeziju adapatorski i redateljski ne uklopim u ovo scensko zbivanje. Nije slučajno što predstava počinje i završava Krležinom poezijom, a interpretacija slojevite Krležine drame – pripovjesti iziskivala je od glumačkog ansambla vještinu govorenja, pokreta i minimalističkog učitavanja u ono što je Krležina metafizička suštastvenost.

U ovom mom čitanju Hrvatske rapsodije neki treći sloj pučanstva, sloj koji nestaje u dvadesetprvom stoljeću, koji nije gurnut na marginu, nego je utjecajima razornog korporativnog kapitalizma potpuno uništen, više nego slikovito navješće imao je u tekstu Krležine proze… Zato ovo i jeste predstava o ljudima čija je jedina krivica što su rođeni i što moraju živjeti u vremenu koje je svo koncipirano protiv čovjeka, a taj treći stalež, taj stalež koji nema nikakvu perspektivu niti u doba kada je pisan ovaj tekst, a niti danas, jednostavno je prekrižen u retortama i laboratorijama velikih meštara svjetskog poretka i lokalnih bandita. Pojava Hrvatskog genija, na kraju teksta i predstave neodoljivo me je asocirala od početka čitanja, ali i rada na ovoj predstavi, na čuvenu Domanovićevu prozu Vođa, u kojoj slijepi vođa vodi cijeli narod u propast…

Vapaj mase u vagonu vlaka koji bi da ode u Kozmopolis, a juri u propast, nije ništa drugo do li vapaj za vođom, bosanski kazano babom, a što se dešava na kraju???

Nisam slučajno Hrvatskog genija stavio u invalidska kolica… Jer, i najnoviji događaji u našoj povjesti, u povjesti ovoga regiona i naroda koji ga naseljavaju neodoljivo podsjećaju, nažalost ne samo na Domanovićevog Vođu, već na neke uistinu nedorasle, katastrofično pozicionirane vođe, kojima narod vjeruje i iz godine u godinu daje povjerenje?!

Slika vlaka koji strelovito juri u propast zapravo je slika naše planete, to je odraz, onaj literarni i onaj teatarski, Krležinog genijalnog navješća opće katastrofe, pred apokaliptičnog i vremena totalnog apokalipsisa u svijetu.

U vagonu u kojem se jede, pjeva, tuguje i na kraju vapi za vođom, zapravo je sazdana svekolika tuga trenutka u kojem žive balkanski narodi danas.

Ako ikoga ova inscenacija Krležinih genijalnih misli potakne da razmisli o nama, danas, sad i ovdje u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, Srbiji, Makedoniji, Kosovu, Sloveniji i Crnoj Gori, biti ću bliži ispunjenju unutarnjeg stvaralačkog imperativa da baviti se kazalištem danas nije isplativo, ali jeste časno, jer angažirani tvorački akt itekako ima smisla!

Časno je i od Narodnog pozorišta Sarajevo što se, ponovo, nakon dužeg vremena, bavi piscem poput Miroslava Krleže. Jer, kada god je na repertoaru Kuće na Obali bio Miroslav Krleža bilo je razloga da gledatelji dođu na predstavu, a glumci su i redatelji, naravno, redovito u takvim prigodama dolazili na svoje.

Igranje Krleže AD. 2016 u Sarajevu je za ansambl Drame Narodnog pozorišta Sarajevo golemi ispit, a za mene osobno rigoroza, nova u nizu krležijanskih rigoroza, koju sam sam postavio kao prepreku primitivnom podvlačenju, povlađivanju i kranje dekadentnom služenju najnižim ukusima publike!

Igrati danas Hrvatsku rapsodiju u vremenu kojekakvih jeftinih rijalitija i komedijaškog zavođenja publike, a zapravo prostituiranja kazališta kao takvog, je, siguran sam, častan gest.