Zagrebačko kazalište mladih oduševilo Beograd

Povezani članci

• Roditeljska pažnja!
• Čovjek slučaj
• Jugoslavija u istorijskoj perspektivi
• Promocija knjiga bajki “Princeza Una i kobajagi zmaj” i “Aria, lijepa vila radosti” autorice Edhije Mahić u Mostaru
• Mile Stojić: Gdje je stajao križ
• Janjci na brvnu

Nikada nisam imala preterano poverenje u sintagmu „počistiti po svom dvorištu“, i to je poštapalica koja garantuje demokratsku osnovu govora o „svojima“ i „o drugima“, a sa druge strane nema goreg nasilja od onoga koje nas je zahvatilo relativizacijom vlastitih nepočinstava onim što su „nama uradili drugi“. Obe ove varijante „tolerantnog“ razgovara u cilju „istorijskih pomirenja“ dovele su do ispraznosti i prostitucije svakakvog „pomirenja pre uznemirenja“. No, otkad se kroz čitav demokratski dijalog, međunarodne institucije i dvadesetogodišnje izigravanje postojanja više jezika zbog postojanja više država na istovetnom jezičkom području, polako i stidljivo promalja činjenica istog jezika, svojim jezikom koji je u sebe uvukao ubitačnost stvarnosti progovorilo je Zagrebačko kazalište mladih svima po spisku i svetu onakvom kakav jeste.

Evo predstava od kojih stvarnost nije jača, „Generacija 91-95“ po romanu Borisa Dežulovića „Jebo ti hiljadu dinara“ u režiji Borisa Separovića i „Garaža“ Zdenka Mesarica u režiji Ivice Buljana, predstava posvećena upravo preminuloj Elen Stjuart, osnivačici kazališta „La Mama“, koja je sigurno i sa razlogom na nju bila ponosna. Na svoju veliku žalost nisam bila u stanju da vidim predstavu „Buđenje proleća“ Franca Vedekinda u režiji Olivera Frljića.

Gotovo da nema „aptejtovanije“ teme od sa ratne generacije, sa generacije 91-95. Tone gluposti valjaju se svakoga dana kroz ovdašnje, „tamošnje“ i međunarodne projekte. Sa jedne strane ta generacija „ne valja ništa i ne zna ništa“, sklona je nasilju, u školu nisu išli kako valja, stalno su živeli štrajkove, demonstracije, nasilje, roditelji su im bili ili učesnici rata ili su se krili po kućama, škole i obrazovni sistem su katastrofalni, a sa druge strane, „njima pripada budućnost“,“ svet je u rukama mladih“, oni će već naći rešenje za celo naše višegeneracijsko uništavanje i samouništavanje u istoriji koja je stalno živa, jer sinovi pamte sudbinu dedova i nije kraj.

(„Nabijanje na kolac i kovanje u zvezde“, Vinaver)

Kraj je za one koji su mrtvi kao što je to u Dežulovićevoj i Separevićevoj „Generaciji 91-95“, preobučeni u one „druge“, uniforme. Mrtvi, a mi preživeli po svaku cenu gledamo te mrtve momke, sinove, koje ne bi mogli ni slučajno nazvati „decom“, kao što nazivamo one koji urlaju ulicama i razbijaju sve pred sobom. „Jebem ti ja hiljadu dinara“, ma jebem ti ja sve pokradene milione i milijarde, ma sve imanje i sve blago ispumpano iz ovoga rata, sve kompromise i sva nagađanja i pomirenja pred moralno i pozorišno čistim licem i jezikom ove predstave, jasnim, tačnim, ogorčenim i empatijskim.

„Prvo je pravilo ‘Garaže’ da o Garaži ne širiš priče“. To bi imalo biti tajnom kojom se vlada.

Prvo pravilo Ivice Buljana je da u javnom prostoru pozorišta širi priču o mladom Binatu (Vedran Zivolic) koji bez školovanja raste u otužnoj državi. „U nastojanju da dođe do novca, Binatov otac igra na sve ili ništa, i uvodi sina u ilegalnu boksačku igru: izdržljivi mladi sakac odmjerava snage sa vlastitim vršnjacima, ženama i odraslim muškarcima, i na kraju i sa bjesnim psima.“

Beše tu skoro reč o odredima dvanaestogodišnjaka koje pripremaju paramilitarci za ilegalne borbe.

Beskrajno je bolno to što Ivica Buljan i čitav ansambl predstave žive na sceni, scene surovosti Binatove „bačenosti u svet“ i scene nežnosti sina i bolesne majke poslednje su uporište ljudskosti. „Garaža“ je arena, glumci gladijatori, pozorište mesto ivičnih radnji i krajnje upitanosti.

Ma, bravo.

Bravo i za ravnateljicu Zagrebačkog kazališta mladih, Dubravku Vrgoč. „Isterati“ jedan takav repertoar kakav je ovaj koji je protutnjao Beogradom, i svetom, sa posledicama, poduhvat je autonomnog, smelog, nadahnutog i organizovanog mišljenja i delanja.

„Živimo u turbulentnom vremenu u kojem zajednički djelimo tranzicijsku nesreću te se, emancipirajući se od prošlosti, uzaludno pokušavamo snaći u sadašnjosti. Svakodnevno se iscrpljujemo postavljajući si stotine pitanja na koje ne nalazimo odgovore i svakodnevno ulazimo u nijeme dijaloge sa sobom i sa onim Drugima. Naša se lica mogu prepoznati na naslovnicama dnevnih novina, dok djelimo nesigurnu sudbinu marginalnih junaka tranzicijskih romana. Sličimo na karaktere iz „Garaže“.

U razgovorima nakon predstave čujem kako u našem gradu više nema para za međunarodnu saradnju. Ima li iko pameti da vidi kako je Zagrebačko kazalište mladih u Beogradu isto tako značajno kao susreti Josipović – Tadić. Ili, recimo, koliko su ove tri večeri u Jugoslovenkom dramskom pozorištu važnije od svih poseta parlamentaraca egzotičnim ili manje egzotičnim zemljama, ili, recimo, koliko su umetnički činovi superiorniji od svih projektnih i ministarstvenih simpozijuma, agencijskih analiza i ostalih izvora zarade enormne birokratije na temu usrećivanja mladih, ili razvoja „eutanazijskog turizma“. „Jebo ti hiljadu dinara“.

teks je preuzet sa prijateljskog portala danas.rs