Zadnja bosanska zima

Izdvajamo

• Ostati će nepoznato, zauvijek neizmjereno, koliko daleko smo mogli dosegnuti riječima da smo imali dovoljno vremena.

Povezani članci

• Dogovor u Mostaru: HDZ i SDA partneri u FBiH
• Konferencija o Zapadnom Balkanu: Sve zemlje regije će ući u EU kada ispune uvjete
• BH privreda sve nelikvidnija
• Snježana Kordić: Nacionalni identitet kao majčinska placenta
• Milorad Pupovac: Marširanje u crnim vojnim uniformama sa ustaškim znakovima nije političko djelovanje
• Bilježnica Robija K.: Sat povijesti

Foto: Fausta

Tko zna u kojem dijelu mene leže svi njeni snjegovi / koji su dok mene nije bilo / kao u narodnim pričama o ukletim predjelima / padali sedam dugih godina / i pretvorili se u ledenjake… kaže Jozefina Dautbegović u jednoj od svoji najboljih, pa i amblemskih, pjesama „Zadnja bosanska zima“.

Sam naslov pjesme je, već, poezija! Za sve nas koji smo nekada živjeli u Bosni (ili BiH), navedeni naslov ima dodatnu težinu i značaj. Bosna je čudesna riječ (kao, uostalom i zemlja); poetična i sjetna,  a istovremeno i snažna i buntovna, nostalgična i prkosna. A tek njena Zadnja zima! Metalni prizvuk slova „z“ dodaje naslovu pjesme strepnju i strah, led i hladnoću, zbjeg i izbjeglištvo. A ako idemo dalje, u nizanju asocijacija, možemo doći i do toplog ognjišta, roditeljskog doma, prijatelja i sjećanja. Sunca i Mora. I ljubavi, napokon!

Nije mi namjera pisati (posebno ne kao kritičar) o poeziji Jozefine Dautbegović. O njenoj poeziji stručno i afirmativno pisali su književni znalci (T. Maroević, V. Visković, Z. Mrkonjić, Ž. Čorak, B. Donat…), pa skoro da ništa novo nije ostalo za dodati. Tim više što se radi o poeziji koja izrazito dobro komunicira sa slušateljima i čitateljima, pa Jozefininu poeziju najbolje prezentira sama njena poezija. Poezija Jozefine Dautbegović temelji se na simbolici Staroga i Novog zavjeta, prošlog i sadašnjeg življenja, ljubavi i ravnodušnosti, ironiji i začudnom humoru. O tom humoru u njenim pjesmama mogli bi se napisati eseji. Ipak, negdje u podlozi svega je Bosna, takva kakva jeste, i sa svime što je Jozefini dala ili uzela.

Zadnja bosanska zima otvara cijele cikluse Jozefininih tzv. ratnih pjesama, kako su ih antologičari, pojednostavljeno, nazvali.

… Djeca u Bosni igraju školice / na jednoj nozi /Gravitacija garantira ravnotežu /Ona se ljube na grobljima između dva etnička / čišćenja / koja Europa strogo osuđuje …

Da i to je Bosna!

Ali takve stihove najradije čitamo u sebi, bojeći se ako ih kažemo glasno postati će ponovo stvarnost, ili ćemo potaknuti ponovo zatomljene boli… Stihovi o izbjeglištvu, puni prepoznatljivih detalja takvog načina življenja značajno su obilježili dio njezinog pjesničkog opusa.

Osobno sam sklonija (ili je to bijeg od nedavne stvarnosti?) pjesmama koje o Bosni, i ratu, progovaraju na drukčiji način. Pjesma Domovina u koferu (koju bih tako rado potpisala!) je prirodan slijed osobnog i pjesničkog života autorice.

A kako sam već i navela, sve riječi su nedostatne za dobru poeziju.

Poklanjam Vam, uz nekoliko Jozefininih pjesama, i moju pjesmu posvećenu Jozefini Dautbegović.

ZADNJA BOSANKSA ZIMA

Kamo god idem nosim je kao nasljednu bolest
ostala mi je u kostima
u koštanoj srži
Zima mi je ljeti na Hvaru Korčuli ili u Opatiji svejedno
ona u meni traje beskrajno duboko se ukorijenila

Tko zna u kojem dijelu mene leže svi njeni snjegovi
koji su dok mene nije bilo
kao u narodnim pričama o ukletim predjelima
padali sedam dugih godina

i pretvorili se u ledenjake
Otada mi se godišnja doba mijenjaju
kao na filmu samo pred očima
a u meni zima traje
Sigurno sam u kostima kad sam odlazila ponijela
zadnje bosanske snjegove
bez svijesti da ih nosim zauvijek

 Kažem u kostima a tko zna gdje su se zavukli
možda mi stanuju u sivoj moždanoj masi
pa se sruče neočekivano
taman kad sa opustim na +30 C i uživam
kao gušter na suhozidu
Iz čista mira osjetim odnekud puše vuče me ledeni
vjetar za rub haljine
prepoznajem ga miriše na bosanske snjegove
ali on mi za svaki slučaj
mase palminim granama ispred nosa da me uvjeri

Iako u pravilu ne jedem sladoled
svaki put na dnu zdjelice
s voćnom salatom žličicom dotaknem sleđeno voće
Moja me bosanska zima pronađe usred ljeta
na uskim ulicama primorskih gradova
izvuče se iz nekog podrumskog otvora
ili iza tamnih oltara u romaničkim crkvama

Zbog nje jedino ja nosim vunene veste na ljetovanju
a kad ulazim u more svaki put poželim navući čarape

Zbog nje mi ti kažeš kako si ledena
daj da ti ugrijem ruke.

IZBJEGLIČKA

Konačno privid slobode
Vlasnici stana su otputovali na vikend
da se odmore
Ručat ćemo sami
U frižideru se hladi konzerva
s uputama za spravljanje
na nama nepoznatom jeziku
Konopac je slobodan
možemo objesiti rublje ili…
Konopac je uostalom katkad slobodan
Posjedujemo žute kartone možemo otputovati
u drugi dio grada u Maksimir na primjer
i gledati kako se hrane
životinje
Za večeru imamo loše vijesti iz domovine
i mlijeko u prahu
Možda će biti bolje nego jučer
Jučer nismo nikako jeli
jer je policija provjeravala naš identitet
i strogo nas ukorila
Nije važno što ste Hrvati
vi ste u stranoj zemlji
I ne smijete tako često zvati MUP
zbog domovnica
Imamo rješenje kažemo
misleći na konopac
Oni odlaze
Mlijeko u prahu se zgrudalo od vlage
Nije važno
Zdravo je katkad preskočiti večeru.

DOMOVINA U KOFERU

Kad raspakiram jedini kofer
u bilo kojem hotelu
oblake iz domovine
stavim na najvišu policu
kako se ne bi izgužvali
Sjećanje na fotografije
koje nisu dospjele ostarjeti
držim pri ruci u razini očiju
S ostalim uspomenama postupam oprezno
Kad otvaram ormar bilo kojeg hotela
dijelove svoje domovine objesim
na vješalice
Cipele na kojima je jos prašina s cesta
iz moje domovine
složim klečeći
Pogledam li se iznenada u zrcalu
ugledam Dinaru među obrvama
Brižljivo slažem kanton s bijelim košuljama
kanton šarenog rublja polažem
jedan kanton za prljavo određujem
razdijelim ostatke
Zaključam ormar bilo kojeg hotela
i s ključem među dlanovima
razbaštinjena
na rubu tuđeg kreveta dugo plačem
Iziđem li među prijatelje koji imaju domovinu
tješe me ravnajući mi Dinaru među obrvama
Plivine slapove zaustavljaju papirnim maramicama
Ja ne plačem samo me peče sol iz domovine
ispod kapaka
Kad se vratim otvorim ormar bilo kojeg hotela
u kom stanuje moja domovina
a on sav miriše
majčinom dušicom.

Jozefina Dautbegović – foto: Slobodan Delalić

Diana Burazer:  Jozefini Dautbegović

Naš je susret bio nagoviješten
davno
na podnom mozaiku crkve
negdje u sredini Bosne srebrne.
Dolazak novih pjesnika u tvoj grad bio je
samo ovozemaljski okidač u sveopćem trajanju.

Možda ne bi ni otišli dalje, da smo znali
kako je sve,
baš sve, bilo tu:
početak i kraj,
potraga i cilj.
Mudrost nikada nije bila naša odlika:
lica smo
bez imalo šminke
nosile svijetom
uvjerene kako će nas vlastita poezija
uljepšati.
A riječi nam ipak,
poput svile niz naša ramena,
nisu klizile.

Ne mogu se oteti dojmu kako nam je
cijeli život prošao
u pretrčavanju ulice
između dva pljuska,
čekanja u slabo natkrivenim prolazima,
u bučnim kavanama
brze razmijene još nedovršenih rukopisa.

Iz njih o tebi znam mnogo.
Znam i ono najvažnije:
kako ćeš izgledati
pod neumoljivom božjom svjetlošću
kad te ponovno sretnem.

Ostati će nepoznato,
zauvijek neizmjereno,
koliko daleko smo mogli
dosegnuti riječima
da smo imali dovoljno vremena.

Joezefina Dautbegović i Diana Burazer, foto: SLobodan Delalić

Jozefina Dautbegović  (Šušnjari, 24.2.1948 – Zagreb,27.11.2008) završila je Pedagošku akademiju, grupe za hrvatski jezik i povijest u Slavonskom Brodu. U Doboju je radila kao nastavnica hrvatskog jezika i povijesti, kao knjižničarka, te uređivala biblioteku Druga svjetlost i časopis za kulturu Značenja. U Zagrebu je bila voditeljica kulturne tribine i urednica muzeološkog časopisa Informatica Museologica (MDC, Zagreb) i radila kao arhivist-dokumentarist u MDC-u.

Objavila 8 knjiga poezije i jednu knjigu priča „Čovjek koji je kupovao kuću“. 

Bila je članica Hrvatskog društva pisaca i Hrvatskog PEN centra. Zastupljena u svim relevantnim antologijama, a ciklusi njezinih pjesama objavljeni su na engleskom, francuskom, njemačkom, talijanskom, švedskom, slovenskom i makedonskom jeziku.