Wellnes spy I
Povezani članci
(I onda počinje oluja govana. – Roberto Bolanjo, Čile noću)
Piše: Zoran Ljubičić
Zlonamjerni i manje zlobni sugrađani kazivali su o Njemu da je On školski primjer uspješnoga tranzicijskog po(s)lovnog čovjeka. Da ima milijune …
Na opasku da je nepristojno i politički nekorektno govoriti o bogatstvu u tim raskošnim brojkama u vrijeme kada je znatna većina sugrađana izgubila toliko toga i danas jedva preživljava, samo su odmahivali rukom. Novci su tu da se broje i oni su ono jedino vrijedno što se vidi na posljednjoj štangi.
Gaćama nek’ mašu drugi…
Sudjelovao je i u ratu. No koga briga za to osim Njemu sličnih koji su znali naplatiti svoj domoljubni entuzijazam. U nedavno snimljenom filmu Kako se može obraniti i prehraniti Grad teško da se igdje može prepoznati Njegov lik. Možda da je prošao kroz neki manje važan kadar. On, naime, ne pripada onoj skupni ratnih dobitnika koji su stajali iza kamere da bi pobijedili simbolički, dizajnirajući protekla događanja prema naknadno stvorenoj slici o njihovoj ulozi u nacionalnoj revoluciji. Više nego prorok Amos, On je lokalna inačica prosjačkog sina koji se hvali da je Reusov netjak.
Jednostavno, nema Ga ni na kakvim slikama.
Neki su tu činjenicu dovodili u vezu sa tajnovitom prirodom jednoga od Njegovih brojnih poslova. O kojemu On nikada nije pričao, a drugi se nisu usuđivali pitati Ga. Svejedno, ipak su mnogo toga znali.
Škole ima onoliko koliko je potrebno da zna potpisati račune i čekove koji idu uz posao. Iako se predstavljao u drugačijem obrazovnom svjetlu, nitko Mu to nije uzimao za zlo. Nije smio. Ispotiha se govorilo da Mu je upravo Njegova obrazovna razina bila preporuka za taj tajnoviti posao. Nije li, uostalom, i sam drug Fidel svoje najbolje i najodanije suradnike birao među onima koji su završili strukovnu školu. On je dobar i odan jer nema ni toliko.
I tu je tajna – kažu zlobnici – Njegova poslovnoga uspjeha.
Godina ili dvije odmah iza rata. Sjedim u kavani s jednim od onih koji su upućeni i koji vole kazati da danas politiku vode obavještajne službe. Parafrazirajući Klausewitza – politika je nastavak obavještajnoga rada drugim sredstvima. Prilazi nam On, pruža ruku i, umjesto pozdrava, izgovara sada već čuvene riječi: – Tone nam grad, a?!
Onaj koji je upućen objasnit će mi poslije smisao tih riječi. Na njima On je provjeravao raspoloženje građana prema aktualnoj politici – zapravo, prema politici njegova šefa.
Sjedio je dva stola iz leđa moga sugovornika i pregledavao neke papire. Djelovao je kao netko koga ne interesira ništa osim onog što je u tom trenutku u njegovu uskom vidokrugu. Moj sugovornik stalno me, dodirom noge ispod stola, upozoravao da budem tiši. Bavili smo se ekonomskim temama i nije mi bilo jasno zašto bih trebao brinuti je li netko zainteresiran za ono što ja pričam: kako obnoviti uništeno, podići porušeno, vratiti ljude… Ja sam u priču ubacivao neke teorijske trice i kučine, sheme i modele za kontekst u kojemu bismo mogli naći odgovore i ponuditi rješenja za probleme koji su čekali svakoga od nas i zajednicu kao cjelinu. Uostalom, usputna kavanska priča o bilo čemu ništa ne košta i nikog ne obvezuje.
U kasno poslijepodne zove me telefonom moj sugovornik iz kavane. I dalje demonstrira svoju upućenost u narav lokalne politike. Čak i ako se to čini telefonskim putem. Pita me slušam li lokalni radio. Odgovaram niječno. Govori mi da je u eteru glas vodećega lokalnog političara. I da priča o gospodarstvu sve ono o čemu sam ja danas govorio, ne vodeći računa o Onom koji sjedi dva stola dalje. Od riječi do riječi: o supply side economics, Arturu Lafferu i nultoj poreznoj stopi, o poletu neke nove mladosti…
I onda počinje oluja govana.
(…)
( Na predizbornom plakatu, na grupnome stranačkom portretu koji odolijeva smogu, suncu i kiši, nenametljivo, u pozadini, zagledan visoko i daleko, sjaji Njegov vizionarski lik.
U tome montipaytonovskom društvu On danas predstavlja dijasporu…)