Vratila se Jadranka-san

Povezani članci

• Sarajevska Vijećnica otvorena na današnji dan prije 118 godina
• Petnaest godina od otvaranja Tuzlanskog čuda: Kako je Jasmin Imamović napravio grad
• “Igra s mitom” na 11. Šibenik Dance festivalu
• Nacrtaj mi državu
• ZA FANTOMSKO PREDSTAVNIŠTVO: Privredna komora FBiH nelegalno izvlačila veliki novac iz zemlje
• MOSHUS METAL FEST

„Vjerujem da poslije svake ljubavi, jedna od zvijezda zadrhti i nebom plove tragovi, vjerujem da svijetom kruže pogledi, vječni neuhvatljivi… „

„Nisam ja ni znala da ću ostaviti svoj dotadašnji život. Imala sam neku volju i želju da još nešto napravim u životu i da pokušam na nekom terenu gdje me niko ne poznaje i ne zna ništa o meni, tako da je to bio veliki izazov“, kaže Jadranka Stojaković o svom odlasku u Japan i poziva me da vidim kako izgleda njena terapija tog dana u banji Slatina kod Banjaluke. Dok vješto mota invalidskim kolicima, vedro sugeriše da je fotografišem i u tom „agregatnom stanju“ i napominje da nema zabranjenih tema o njenom životu. Sve može da podijeli s ljudima koji su pratili nju i njenu muziku kroz sve ove godine.

Htjela fotografiju i u kolicima

Dok skida čarape i stopala uranja u toplu, ljekovitu vodu, nastavlja da priča o tom izazovu koji se zvao  – Japan.  „Znala sam da ću nešto novo naučiti, nešto što ne bih mogla u svojoj sredini, a meni je bilo stalo i do tehnike i do likovnog izraza koji bih tamo pronašla, budući da sam ipak, završila likovnu Akademiju. Oduvijek sam se zanimala za japanski drvorez, onaj tradicionalni“, kaže Jadranka.

Kad život sam okrene stranicu

„I dogodilo se da je jedan japanski novinar na Olimpijskim igrama u Sarajevu, dakle 1984. godine, na Skenderiji, gdje su se svako veče dodjeljivale medalje skijašima, primijetio da ja pjevam tu na platou. I taj novinar je sa jednom mojom pločom otišao u Japan, tamo je pokazao nekim prijateljima, a zatim su se oni raspitivali kako da dođu do mene, ili kako da me pozovu na neki internacionalni festival“, kaže kantautorica i dodaje da je uskoro, na poziv iz Japana, gostovala dva puta po 15 dana u Zemlji izlazećeg sunca, a zatim je četiri godine kasnije potpisala ugovor sa japanskom producentskom kućom. Vrata jednog novog muzičkog tržišta bila su odškrinuta. „Moja mama je bila zaljubljena u Toširo Mifunea, glumca koji je igrao u Kurosavinim filmovima ‘Rašomon’, ‘Sedam samuraja’, ‘Krvavi prijesto’ , ‘Jodžimbo’ i drugim. Takođe, ona mi je ‘poturila pod nos’ knjigu  Vladimira Devidea o japanskoj kulturi, pa kad se tome doda još i moj interes za drvorez, moglo bi se reći da sam bila spremna za Japan“, kaže Jadranka.

„Japan, što ne bih probala i to?“ 

Ponovo smo u „maloj sobi tri sa tri“, gdje Jadranka ima nešto što veoma podsjeća na muzički studio. Tu je mikrofon, gitara, sintisajzer, njeni CD-ovi, među njima i posljednji „Daleko“, koji je nedavno promovirala u Zagrebu. Pitam je sa kakvim je predrasudama otišla u Japan te 1988. godine.

U improviziranom studiju

„Jesam, otišla sam sa predrasudama. Govorili su mi neki ljudi da smo mi po mentalnom, psihološkom sklopu sasvim drugačiji i da će mi biti teško da se naviknem. Mi obećavamo, takav smo narod, a oni ništa ne obećavaju jer u startu žele sve provjeriti. Kad provjere ima li nešto odjeka kod publike, ili nema, tek onda donose odluku o potpisivanju ugovora sa izvođačem. Oni su zatvoreni ljudi, ili prilično zatvoreni ljudi“, kaže Jadranka. „Sada, iz ove perspektive, misliš li da je bolje biti otvoren ili zatvoren čovjek?“ – pitam.

 „Pa, ako ćemo iskreno, mi smo oni koji pretjeruju u otvorenosti, a oni su oni koji pretjeruju u zatvorenosti. Znači, neka sredina, zlatna sredina bi dobro došla. Predivno bi bilo da Istok i Zapad razmijene ta iskustva koja su toliko važna za dobrobit čovječanstva“, zaključuje kantautorica.

Kad riba pliva u supi

Odmah nakon dolaska u Japan, Jadranka se bacila na upoznavanje sa zemljom i ljudima i bila u stalnoj potrazi za japanskim drvorezom. Ali, bilo je uživanja i u…

„… u hrani, svakako! Svi su se oko mene iznenadili, a i ja sama, da sam mogla odmah da probam tu svježu ribu, sushi i sashimi. Naučila sam i da ih spremam, ali šta mi to vrijedi sad? Najegzotičnije gastronomsko iskustvo koje sam ponijela iz Japana su te ribice koje se žive jedu, ili tačnije – piju! To su ribice dužine oko jednog centimetra koje plivaju u čaši, u nekom njihovom specifičnom octu. Riječ je o supi koja dođe kao predjelo. I onda, te ribice moraš popiti zajedno sa tekućinom u kojoj plivaju. To jeste bio malo horor trenutak za mene, ali sam zatvorila oči i progutala tekućinu, sve sa ribicama. Nije me ništa golicalo, ništa nisam osjetila. Ne znam kako je njima bilo, ali ja ću ovo iskustvo pamtiti do kraja života“, kaže Jadranka i dodaje da je ne samo japanska kuhinja, nego i cjelokupna japanska kultura za nju bila fascinirajuća. Otkrila je i zašto je bila opčinjena japanskim drvorezom.

Uprkos predrasudama jela sirovu ribu

„Uz sve moje muzičke obaveze koje sam imala prema ugovoru,  odmah sam uletjela i u istraživanje drvoreza. To se više ne može izvesti, jer više ne postoje ni takve boje“, kaže Jadranka i dodaje da ovi drvorezi  (japanski Ukiyo-e), najčešće prikazuju sunce koje zalazi, pa tako ispada da je Japan zemlja zalazećeg, a ne izlazećeg sunca.

Na izvoru novih tehnologija

„Grafički dizajn, kompjuterska grafika, te nove tehnologije… da nisam bila u Japanu, ja se time ne bih počela baviti, garantujem životom. Ne bih u životu pipnula kompjuter! Baš sam od one raje koja voli da je sve uživo. Ali rad na kompjuteru  je neka vrsta igre za mene i na kraju dobijem čudesa“, nabraja Jadranka svoja otkrića u svijetu tehnike i zaključuje da su joj se odlaskom u Japan otvorile brojne mogućnosti. „Da nije bilo mog puta u Japan ja bih i dalje slikala fino, onako normalno…“ dodaje.

Japancima objašnjavala odakle je

U Japanu se Jadranka Stojaković družila sa ljudima različitih profesionalnih profila, bila producent, imala živu koncertnu aktivnost i svoj muzički studio. „Otvorila sam svoj studio i vidjela da mogu u isto vrijeme da sviram jedno pet instrumenata na nekoj demo snimci. Imala sam interes za to i vidjela da jedino tako mogu u toj zemlji da funkcionišem. Tamo sam stekla iskustvo koje bi me ovdje sigurno mimoišlo.“

Pjesme s „dušom“

Prije odlaska u Japan Jadranka je imala dva hita po kojima će je zauvijek pamtiti. Pjesme „Što te nema“ i „Sve smo mogli mi“ još uvijek na ovim prostorima izmame suze, ali samo u njenoj interpretaciji. I drugi su pokušavali da ih pjevaju, ali to nije bilo to.

U prvo vrijeme riječi pjesme „Sve smo mogli mi“ još uvijek nisu bile prevedene na japanski, a ona je ipak, uspjela da dirne suzdržanu japansku publiku. „Čudo je to jedno, da čak i ako ne razumiješ riječi, ako pjesma ima dobru atmosferu, ako ima dušu, ona može da ti prenese emociju. Ljudi u publici uopšte nisu znali o čemu pjevam, a čulo se pravo šmrcanje“, kaže Jadranka Stojaković.

„Da li je bilo nekih rezervi prema tebi jer si došla sa ovih prostora?“ – pitam. „Pa bilo je… Da sam bogd’o bila iz Italije ili Francuske, ili bilo koje druge evropske zemlje koju su oni kao turisti posjećivali, bilo bi bolje. Onda sam ja, izlazeći na koncertne podije, puštala video o našoj zemlji i objašnjavala gdje je šta i odakle sam ja. Dakle, ja nisam bila samo estradna gospođa, nego i neko ko se ponaša i kao kulturni ambasador svoje zemlje u tome što radi i čime se bavi“, kaže Jadranka i smije se dok se prisjeća nesporazuma sa njenim imenom.

„Dobro došli u moj hotel“

„Ono ‘san’ koje bi dodavali mom imenu znači ‘gospođa’, ili jednostavno – ‘biće’, ali oni su moje ime izgovarali kao ‘Jadoranka’ što na jugu Japana doslovno znači ‘dobro došli u moj hotel’. ‘Jado’ je hotel, a ‘ranka’ je cvijet. Nisu me nikada pitali gdje je taj hotel, ali da sam otvorila tamo makar i hotelčić, bilo bi mi lakše“, kaže kantautorica smijući se i dodaje da je u Japanu snimila 7 albuma, a koliko je bilo singlova, ne može da se sjeti.

„Postala si dio japanske muzičke scene. Tamo si provela ipak, 22 godine. Možemo li reći da si imala status zvijezde?“

„Pa, ne znam koliko sam ja bila zvijezda. Ustvari, ja i nisam mogla biti zvijezda na njihovoj muzičkoj sceni, jer je to ipak zemlja sa 130 miliona stanovnika koja ima svoje izvođače. Ja sam bila neka vrsta egzotike. Na početku, mene su producirali kao nekoga ko dolazi sa Balkana, iz Sarajeva i Jugoslavije i to je počelo da biva zanimljivo nekim medijima. Bila sam gost u nekoliko televizijskih emisija.“

Ni u banji se ne odvaja od gitare

Otišla iz jedne, vratila se u drugu državu

Do ratova na balkanskim prostorima i raspada Jugoslavije, Jadranka Stojaković je dolazila nekoliko puta u Sarajevo. „Jesam, sve dok se moglo i kao mnogi drugi, nisam vjerovala da će izbiti rat i da će se zemlja na tako strašan način raspasti. Neposredno prije nego što će JNA ući u Sloveniju i Hrvatsku, jedan japanski novinar mi je rekao: ‘Jadranka, kod vas izgleda, neće biti baš tako dobro!’ Nisam mu ništa odgovorila, jer nisam vjerovala u to. Onda su me zvali sa sarajevskog radija ‘202’. Javila sam se u program upravo u vrijeme uličnih protesta protiv rata, tako su mi rekli voditelji. Usred razgovora veza se prekinula. Kasnije sam saznala da su tih dana često puštali moju pjesmu ‘Vjerujem’. U tim momentima kad su stizale loše vijesti iz zemlje, imala sam osjećaj da sam mrtva. Pala sam u teško psihičko stanje, a pomogli su mi japanski muzičari da dođem sebi“, kaže Jadranka i otkriva kako su japanski novinari htjeli njen boravak u Japanu da iskoriste u medijske svrhe.

„List ‘Asahi news’ tražio je mene za komentatora tih novih neprilika na Balkanu. Kojeg crnog komentatora? Poslije toliko vremena provedenog daleko od kuće, ja nisam znala ni kako Milošević izgleda, Tuđman takođe, a od mene je traženo da komentarišem njihove političke, a kasnije i ratne poteze. Nisam imala pojma o tome šta se događa i to sam glatko odbila. Je li građanski rat ili agresija, ko koga i šta, ja u to vrijeme u Japanu, nisam znala. Ja sam bila artist, predaleko od kuće da bih imala pravu informaciju i bilo bi glupo od mene da sam se bavila nagađanjima“, ističe Jadranka.

Opasna svjetla pozornice

Jadranka Stojaković je već šest mjeseci na rehabilitaciji u Zavodu za fizikalnu medicinu i rehabilitaciju „Dr. Miroslav Zotović“ u Slatini kod Banjaluke. Kreće se uglavnom pomoću kolica, a ponekad se osmjeli da stane na noge i napravi nekoliko koraka uz pomoć medicinske hodalice. Svoju bolest opisuje kao bolest motornog neurona. „To je paraparesis obje noge. Spuštena su oba stopala. Bolest je sada zaustavljena, ali da li ću ja moći da vratim to u prvobitno stanje, to ćemo vidjeti. Dogodilo se u Japanu, 2009. godine nakon što sam ovdje, kod kuće, snimila jedan CD, vratila se u Japan, malo odmorila i krenula na moju japansku turneju. Išli smo na Hokaido. Na jednom koncertu, dizajneri scene su imali tako dramatičnu zamisao, koja je podrazumijevala da, kada dođem do polovine scene, upale sva svjetla. To je bilo pogubno, jer taj jaki bljesak potpuno me zaslijepio i ja sam pala preko jednog debelog kabla koji nije bio zaštićen. Proklizala sam, poletjela u vazduh, a zatim svom težinom ‘zveknula’ dolje i dobro povrijedila lijevo koljeno. Nastavila sam koncert kao da se ništa nije dogodilo. I na bis su me zvali, a ja sam k’o kreten dopuzala na koljenima do stolice na sceni i pjevala, pjevala…“. „Kako je publika reagovala?“ – pitam.

 „Bio je muk u vasioni. A moji dragi organizatori iza scene su se od straha ukočili i niko nije prilazio. Onda su me prevezli do bolnice i tamo je ustanovljeno da nešto sa mojim zdravljem nije u redu“, kaže sjetno Jadranka.

Na glasine odgovara: “Svuda sam kod kuće”Ima kriza, ali kad je one sustignu, Jadranka sjeda u svoj mali, improvizovani studio u bolesničkoj sobi i komponuje, sada uglavnom, instrumentalnu muziku. U Muzičkoj produkciji Radio-televizije Republike Srpske, dali su joj poziciju producenta za umjetničku muziku. Sa prijateljima u Sarajevu se čujem, ali nažalost, ne mogu da odem jer sada ne mogu da sjedim u kolima više od dva i po sata. To bi mi samo pogoršalo moje stanje“, kaže.

Politizovanje života

I do moje sagovornice doprle su glasine o njenom „prelasku“ u Banjaluku, o tome da ju je Sarajevo „izdalo“ jer joj nije vraćen predratni, porodični stan… I uopšte, u novom bh. društvu svaka lična ili porodična situacija, prilika je da se malo ‘zrakne’ kroz prizmu politike i dnevno-političkih događaja kada, kome i kako zatreba. Jadranka Stojaković zgrožena je takvim nagađanjima i ističe da u njenom slučaju nema nikakve politike. „Kanton Sarajevo mi je dodijelio stan na korištenje, ali ja sada ne mogu da ga koristim jer sam ovdje na liječenju. U Banjaluci su mi dali posao, jer ja sa invalidskom penzijom od 150 KM ne bih mogla ništa da uradim za svoje zdravlje. Niko me nije ‘izdao’, naprotiv, i jedni i drugi, u oba grada su mi izašli u susret i ja znam to da cijenim. Svuda sam kod kuće“, kaže Jadranka.

„Kako se vidiš za 10 godina?“

„Biću vjerovatno, još uvijek kreativna, biću nasmijana, biću mirna, hodaću… nekome ko tek počinje u muzici, pomoći ću. Od trenutka kad sam spoznala koliko sam bolesna, moja životna filozofija dobila je nove obrise: stvarno, nikad ne znaš šta ti se može desiti u narednih pet minuta. Tako da treba živjeti za ovaj momenat, radovati se i misliti na budućnost onoliko koliko možeš. Ali, šta da radim? Borim se svim silama. Ja moram da vjerujem“, kaže na kraju Jadranka Stojaković, uzima gitaru i pjeva pjesmu koja možda, najbolje oslikava sadašnji trenutak njenog života.

„Vjerujem da poslije svake ljubavi, jedna od zvijezda zadrhti i nebom plove tragovi, vjerujem da svijetom kruže pogledi, vječni neuhvatljivi… „

Autorka: Ljiljana Pirolić; Odg. urednica: Marina Martinović; Deutsche Welle