Vojislav Vujanović: FRANJO LIKAR U UMJETNIČKOJ GALERIJI BiH

Izdvajamo

• Likovno djele Franje Likara ima svoje, ničim nepovrijeđeno, gravitaciono polje u kome se elementi saglašavaju po logici koju je mogla da produkuje samo tako nemirna svijest kakva je Likareva, upravo konzistentna u svojoj nestalnosti, isprovocirana na ustrajna traganja, traganja bez kraja, traganja koja, pak, ne dovode, do samoporicanja već, na neki način, svaka nova mijena jeste novi aspekt sagledanja određenog fenomena, životnog supstrata čijom se energijom njegov duh potiče na pokret, na rad.

Povezani članci

• Zašto Dodiku smeta bh. dijaspora?
• SDP bi morao izvući pouku iz hrvatskih izbora
• Lijepe li su sarajevske pive: Sarajevske kafane i restorani nude “samo” 150 različitih vrsta piva
• Doktorat Selme Kadić-Maglajlić najbolji u Evropi
• Heroina: Azra Begić
• Frankfurtska linija

Franjo Likar je neobičan slikar. I velik u toj svojoj neobičnosti.  Njegovi likovni eksponati su čudesni palimsesti na kojima iščitavamo vlastitu savremenost. I sve to smještamo, bez zazora, u evropske razmjere.

Teško bi se moglo nazvati izložbom ovo što je Franjo Likar postavio u Umjetničkoj galeriji Bosne i Hercegovine u Sarajevu. Prigodnije bi bilo postavku nazvati Kompozicijom, sazdanom od nekoliko segmenata (slike, sklupture, plakati, instalacije), dovoljno intigrantnom da bi mogla odgovoriti zadacima koje joj je umjetnik postavio: da se njome obilježi 70 godina od osnutka ove Galeriju i 90 godina kojima umjetnik proživljuje ovaj svijet.

Franji Likaru jeste stalo da svojim slikarstvom oponira drugima i da našoj svijesti postavlja takva pitanja na koja, uglavnom, nismo u stanju odgovoriti. On traži da stanemo pred njegovu sliku i šutimo, da ostanemo nijemi identificirajući se sa njegovim enigmama i da u njima osjetimo vibracije duhovnog zadovoljstva. Oslobođeni onog eurocentričkog zahtjeva da sve moramo razumjeti. On nas preusmjeruje na istočnjačke postulate da se svijet ne mora razumijeti, ali se može u njemu uživati. Čak, to je viši zahtjev od težnje za razumijevanjem. Jer ako gledamo istočnjačkog umjetnika da jednim prstom može izvesto 800 pokreta, onda u tome ne možemo tražiti nešto što treba razumjeti nego da ostanemo fascinirani umijećem kojim nas je umjetnik podario. Zbog toga, treba zastati pred slikom sa erotskim motivom i ćutati, onako kako je Svetislav Mandić rekao za ariljskog anđela: „stanem pred ovom slikom pa zaćutim“. Takvu nam poruku šalje i Franjo Likar sa postavkom njegove Kompozicije koju gledamo u Umjetničkoj galeriji Bosne i Hercegovine u Sarajevu.

Eros je jedan od temata kojem je Franjo Likar ustupio dovoljno mjesta u svome stvarateljstvu dokazujući snagu koju ovaj motiv nosi u sebi i zavređuje da se njemu posveti stvaralačka imaginacija. Ovim motivom on, zapravo, aludira na  „čistotu“ na kojoj su isistirali puritanci, ali u njoj pronalazi dovoljno duhovne nosivosti za umjetničku obradu iz koje bi naš um ekstrahirao onu inspirativnu snagu kojom se modelira vidljiva spoznaja u razumijevanju svijeta. Ono što je Franjo Likar uzdigao na postament umjetničke obrade jeste počelo svijeta pred kojim ljudi, opterećeni tradicijom, naslijeđenom iz davnih vremena, zatvaraju oči da bi, tako, otklonili svoje počelo, svoj susret sa svijetom iz  čijeg će labirinta tražiti izlaz i u čiju će mrežu biti upleteni bez nade da će pronaći izlaz. S druge strane, iz istog motiva će, istovremeno, izažimati onaj senzus kojim će nadahnjivati sebe da se održi na sigurnoj putanji kojom će proživjeti svoj vijek tražeći mu što potpunije osmišljenje. Najzad, u ovom motivu se krije još nešto: snaga da se opre ustaljenom mišljenju, da se bude drugačiji od ostalih, motivirajući to i parabolom koju je ispisao na ulaznom eksponatu postavljenom izvan prostora same izložbe, na stepeništvu Galerije: Pornografija je ono čega se na nivou našeg građanskog odgoja stidimo. No, ja sam taj koji se stidi jer se stidimo. Sada govorim sebi: treba rušiti ta svetišta koja nas okružuju. Mi smo od estetike stvorili svetinju. Stvorili smo mitologiju. Unesimo  zato u taj hram i poneku golu ženu, to je način da se spasimo od novih autoriteta.

Dosta segmenta ove njegove Kompozicije ima svoju morfološku odrednicu: onaj morfološki aspekt koji je stavljen u središte motiva jeste minijaturna slika sa ženom postavljenom tako da se neposredno vide njene genitalije između golih bedara koje su različito postulirane u zadatom minijaturnom prostoru. Ram skučuje motiv, kondenzira ga i navodi gledatelja da se udubljuje u njega, da bi mu dao svoju znatiželjnu vizualizaciju. Za ram su okačeni anđelčići stiglu u sliku iz nekog vlastitog zaumlja da bi slici dali svoj unutarnji odsjaj. Sama slika je postavljena na postament u kome je predstavljen gornji dio grudnog koša sa označenim ramenima. To je mit, mit u malom prostoru u kojem se čuje sazvučje svih morfoloških elemenata. Ovaj niz sa likom gole žene, umjetnik produžuje, ali sada, umjesto uramljenih golih žena, na istom postamentu postavljeni su anđeli u ležećem položaju i sa lutnjom u ruci.

Motiv sa likom žene se razvija na nekoliko slika postavljenih uz zid u podnožnoj zoni. Na prvom eksponatu, rastvorenom u nekoliko cjelina i prekrivenom stepenovanjem sive boje, naslikana je jabuka, na drugom je glava djeteta, na trećem djevojčica koja među prstima drži nešto poput klikera. I ovi radovi su dati u lazurnom nanosi sivog bojenog tona. Dva su eksponata u boji ružičastog tona: na prvom eksponatu je žena, postulirana u liku madone, zatvorenih očiju i pokušava da na grudi postavi novorođenče (ili malog anđela), a na drugom je Madona otvorenih očiju, a novorođenče nastoji da se oslobodi njenog zagrljaja.

Žena je veoma prisutna u stvaralačkoj imaginaciji Franje Likara. Ali, u stvari, on ne slika ženu, on slika misterij o ženi, misterij, neobjašnjiv za našu fikciju. On slika ženu kao pjesnički motiv, kao što je Dante pjevao o svojoj Beatriče, kao motiv koji lebdi u prostranstvu svijeta, kao apejron. Na ovim eksponatima žene ne posjeduju svoju tjelesnost, one su prozirne, nematerijalne, spiritualne, dostupne samo čulu vida. O ženi je jednom rekao: „Žena je za mene vezanost za sam život“.

U opus slikarstva Franje Likara ulaze i eksponati u kojima se, u likovnom prostoru smještaju ulomci tekstualnog sadržaja, jedna svjetska pojava u suvremenom slikarstvu, ali čiji je protagonista kod nas bio jedino Franjo Likar. To je istinska igra imaginacije koja u svoju utrobu uvlači stvari koje se javljaju u svojoj višeznačnosti, koje se stapaju u kontekstualnu zagonetku pred kojom također treba odšutjeti.

Jedan eksponat u ovoj Kompoziciji načinjen je na širokoj podlozi od tekstila, bez rama, koja se slobodno spušta niz zidnu plohu, i možemo je, u slobodnoj imaginaciji shvatiti kao metaforu zavjese iza koje se odvija neki život koji će se, u datom trenutku, oglasiti našoj svijesti. Morfološki je razvedena ne nekoliko kvadratičnih segmena i svaki od njih posjeduje sopstvenu sadržinu i svoju skrivenu kontekstualnu ravan.

Izložbom dominira veliki poster na kojem se nalazi lik žene, sukus svih tragalačkih puteva kojima stvaralačka magija Franje Likara stranstvuje i svijet realnog uvijek vidi sa neke druge strane dokazujući da je zagonetnost svijeta jedina prava odrednica s kojom se pokušava identificirati njegovo likovno djelo.

Franjo Likar je nesvodiv kao slikar u bilo kakve regule i time se otima našim ustaljenim promišljanjima koja se upravo i oslanjaju na regule, na unaprijed ustanovljena pravila. Likar se protivi toj ustaljenosti. Ali to čini na čudan način. On ne skriva svoje godine, ne skriva svoja izvorišta, a onda sa tom hipotekom svojih godina kreće u avanturu svojstvenu najmlađima. On nas zbunjuje: on nam na mahove nudi kič kao nepatvoreno izvorište umjetničkih vrijednosti, on nam nudi klasičnu formu u koju smješta svoju misao koja se do kraja opire toj formi. On je uvijek u onom međuprostoru gdje se suprotnosti pokušvaju pomiriti ili dramatizirati do samouništenja.

Zaista, djelo Franje Likara nastaje na srazu pjesničke inspiracije zasnovane na bujnosti i krajnjoj slobodi asocijacija i stvaralačkoj težnji da se sve to smiri u oblikotvornom, i opipljivoj materiji koja više nije ni platno, ni ploča, materiji koja je, svojom suštinom, već postala jedan od bitnih konstitutivnih elemenata njegove umjetnosti. Pjesnik u njegovom likovnaom djelu dominira. I, što je stariji, taj pjesnički naboj je jači, fluidniji, nametljiviji, presudniji u konačnom razrješenju slike.  U njegovom djelu se prepliću liričnost apstraktnog mišljenja, virtulentnost nadrealističkih traganja, realna faktura emotivnih uzbuđenja. On stvari gleda istovremene i okom djeteta, na eksponatu se oličava sva infantilnost viđenog, ali, isto tako i istovremeno, on stvari promatra izazovnim ciničnim okom. Taj pogled ponekad seže do krajnje izazovonosti. Likar svoju misao erotizira i u erotskom traži helenski mir i helensku skladnost.

Likovno djele Franje Likara ima svoje, ničim nepovrijeđeno, gravitaciono polje u kome se elementi saglašavaju po logici koju je mogla da produkuje samo tako nemirna svijest kakva je Likareva, upravo konzistentna u svojoj nestalnosti, isprovocirana na ustrajna traganja, traganja bez kraja, traganja koja, pak, ne dovode, do samoporicanja već, na neki način, svaka nova mijena jeste novi aspekt sagledanja određenog fenomena, životnog supstrata čijom se energijom njegov duh potiče na pokret, na rad.

Franjo Likar je neobičan slikar. I velik u toj svojoj neobičnosti.  Njegovi likovni eksponati su čudesni palimsesti na kojima iščitavamo vlastitu savremenost. I sve to smještamo, bez zazora, u evropske razmjere.