Vivisekcija uništene zemlje

Izdvajamo

• I zato, ma koliko možda moglo biti naporno pratiti hladnu vivisekciju politološkog skalpela zagrebačke politologinje, priroda razgovora kakav ona nudi – hladan, pragmatičan, precizan i induktivan – dobrodošao je put u kretanju Bosne i Hercegovine prema, nadajmo se, manje tragičnoj i manje lošoj budućnosti.

Povezani članci

• KAKO JE GRINČ UKRAO BOŽIĆ
• U Njemačkoj živimo sa 180 nacija, a u BiH izumiremo pod nacionalistima
• Bog na nebu, Šešelj na zemlji
• Irma Baralija:“ Đe će guba nego na gubavo jare?!”
• Uvreda vjere ili razuma?
• Kako je propala Hrvatska

Mnogi, ako ne i svi zaključci Mirjane Kasapović neće se svidjeti protivnicima nacionalizma i pristalicama očuvanja jedinstvene BiH, u koje pripada autor ovoga prikaza, a naročito ne zagovornicima građanske države. To međutim ne znači ni da knjigu zbog toga treba ignorirati, niti da je riječ o ideologiziranome djelu u službi političko-ideoloških programa dezintegracije zemlje. Takvo zaključivanje ne bi pridonijelo rješavanju problema: vrednije je uložiti napor pa u dobroj vjeri razmotriti zaključke s kojima se i ne slažemo, nego intelektualno relevantne argumente – a oni profesorice Kasapović to svakako jesu – unaprijed otpisati kao “ideološke” ili čak “neprijateljske”. Jer jedno je barem jasno: smanjenje uzajamne ljutnje, snižavanje tona rasprave i uvažavanje različitog mišljenja nužni su uvjeti i za opuštanje političkih tenzija i normalizaciju odnosa u BiH; a ako za to nisu sposobni znanstvenici i publicisti, kako će biti itko drugi, uključujući i političare?

Piše: Boris PAVELIĆ

“Američke administracije zaziru od podjele Bosne i Hercegovine zbog svoje dogmatske vjere u to da se višeetnička društva mogu harmonizirati i da različite etničke skupine mogu živjeti zajedno, kao što zajedno žive useljenici različitoga etničkog podrijetla u Sjedinjenim Državama. Što se američka politika prije oslobodi te dogme i prestane podcjenjivati snagu nacionalizma, to će lakše rješavati probleme u državama koje su zahvaćene etničkima građanskim ratovima.” Taj stav iznijeli su američki politolozi John Mearsheimer i Stephen van Evera u članku “Čak i mir znači rat”, koji su zajednički objavili u američkome časopisu The New Republic 18. prosinca 1995, u jeku rasprava o Daytonskome sporazumu. Taj stav dvojice znanstvenika, citatom koji smo upravo naveli, sažela je profesorica komparativne politike na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu, Mirjana Kasapović, u knjizi “Bosna i Hercegovina 1990. – 2020. Rat, država i demokracija”, koju je krajem prošle godine objavio zagrebački izdavač Školska knjiga.

Riječ je, odmah treba reći, o iscrpnoj, sveobuhvatnoj i temeljitoj knjizi, ambicioznome politološkom pothvatu kojim je autorica prikazala porijeklo, razvoj i današnje stanje Bosne i Hercegovine – ako je nesreću te zemlje pristojno opisivati pojmom “razvoja” – u posljednjih trideset godina. Širinom predmeta, bogatstvom terminologije i metodološkom dosljednošću te opsegom konzultirane literature, djelo Mirjane Kasapović svakako se ističe, ako već i ne strši, u znanstvenoj politološkoj literaturi na jezicima – ili jeziku – južnoslavenskih naroda. Sada se već može tvrditi da je “Bosna i Hercegovina 1990. – 2020. Rat, država i demokracija” nezaobilazna knjiga za svakoga tko se želi temeljitije obavijestiti o bogatstvu dosadašnjih politoloških pristupa enigmi te zemlje, dolazili oni iz inozemstva ili iz bivše Jugoslavije. Premda je to studija koja većim svojim dijelom sažima i prenosi iznimno širok dijapazon raznovrsnih, često posve nepomirljivih tumačenja protekla tri desetljeća u BiH, ali i nudi metodološke modele kojima politologija tumači takve i slične pojave u svijetu, knjiga Mirjane Kasapović istodobno nudi autonomne autoričine definicije, tumačenja i – premda uglavnom u naznakama – predviđanja budućeg političkog razvitka Bosne i Hercegovine.

I još nešto odmah treba reći: mnogi, ako ne i svi zaključci Mirjane Kasapović neće se svidjeti protivnicima nacionalizma i pristalicama očuvanja jedinstvene BiH, u koje pripada autor ovoga prikaza, a naročito ne zagovornicima građanske države. To međutim ne znači ni da knjigu zbog toga treba ignorirati, niti da je riječ o ideologiziranome djelu u službi političko-ideoloških programa dezintegracije zemlje. Takvo zaključivanje ne bi pridonijelo rješavanju problema: vrednije je uložiti napor pa u dobroj vjeri razmotriti zaključke s kojima se i ne slažemo, nego intelektualno relevantne argumente – a oni profesorice Kasapović to svakako jesu – unaprijed otpisati kao “ideološke” ili čak “neprijateljske”. Jer jedno je barem jasno: smanjenje uzajamne ljutnje, snižavanje tona rasprave i uvažavanje različitog mišljenja nužni su uvjeti i za opuštanje političkih tenzija i normalizaciju odnosa u BiH; a ako za to nisu sposobni znanstvenici i publicisti, kako će biti itko drugi, uključujući i političare?

Dva su temeljna zaključka knjige Mirjane Kasapović: da je rat u BiH bio, prije svega, građanski rat, te da postojeći politički aranžman zemlje, zajedno s djelovanjem relevantnih domaćih i inozemnih političkih aktera, zemlju gura dalje prema dezintegraciji. No ne bi trebalo pomisliti kako su ti zaključci doneseni naprečac: Mirjana Kasapović opisala je Bosnu i Hercegovinu na gotovo pet stotina stranica teksta velikog, monografskog formata, a svoje je razmatranje potkrijepila i argumentirala literaturom čiji popis obuhvaća, ni manje ni više, nego pedeset stranica.

Knjiga je podijeljena u pet ključnih dijelova, od kojih bi svaki mogao funkcionirati kao odvojena studija, te je podijeljen u poglavlja, potpoglavlja i tematske odlomke. Ona počinje podsjećanjem na “kanonsku studiju” ‘Ethnic groups in conflict’ Donalda L. Horowitza, “jednoga od najvrsnijih istraživača etničkih sukoba u svijetu u 20. stoljeću”, koji je prvo izdanje svoje knjige objavio 1985, a potom, u predgovoru drugom izdanju iz 2000, konstatirao kako su se “poslije prvog izdanja etnički sukobi još više nametnuli kao ozbiljan predmet proučavanja te da su na to najviše utjecali događaji koji su pratili raspad Sovjetskog Saveza i Jugoslavije.” Šok Zapada zbog činjenice da je usred Europe, naizgled “niotkuda”, početkom devedesetih godina prošlog stoljeća izbio toliko okrutan rat, Horowitz je izrazio riječima kako je “(…) nasilna fragmentacija dviju europskih i euroazijskih pseudofederacija uvjerila zapadno mnijenje da je grupna lojalnost zadržala ubilački aspekt u srcu Europe pola stoljeća nakon Hitlera.” Tako već na početku naziremo smjer kojim kreće studija Mirjane Kasapović: kontekstualizirati rat u BiH u suvremeni teorijski kontekst o nasilju i ratovima u svijetu.

Prvi dio knjige nosi naslov “Bosna i Hercegovina 1992. – 1995.: Građanski rat ili vanjska agresija?” Autoričin odgovor, a istodobno i ključna teza cijelog djela, glasi ovako: “Glavna je postavka ove studije da je sukob u Bosni i Hercegovini počeo kao građanski rat, da je tijekom cijelog trajanja bio ponajprije građanski rat i da ni četvrt stoljeća od prestanka oružanih sukoba nije završio u obliku potpunog stvaranja pozitivnog mira, države i demokracije upravo zato što je bio dubok i sveobuhvatan nasilan sukob koji je iznutra razorio državu i društvo.” Tezu autorica argumentira na više od stotinu stranica, uspoređujući i razmatrajući teze velikog broja domaćih i inozemnih istraživača. Potpisanom autoru pritom su naročito važne dvije od njih: ona američkog sociologa Thomasa Cushmana, koji se opisivanju rata u BiH kao građanskog suprotstavio tvrdnjom, kako navodi Kasapović, da “pojam građanskog rata ‘implicira stanovit stupanj moralne i povijesne ekvivalentnosti’ pa je zato povijesno netočan i etično problematičan opis sukoba u BiH, kao i u Hrvatskoj”. I druga teza, koju je u svojoj kapitalnoj dvosveščanoj studiji o ratu u Hrvatskoj, “Goli život. Socijalne dimenzije pobune Srba u Hrvatskoj” iz 2007. godine, iznio je hrvatski sociolog Ozren Žunec, interpretirajući svaki od ratova devedesetih u bivšoj Jugoslaviji kao “epizodu koja je smisleno neodvojiva od događaja i procesa koji su se na cijelom području bivše Jugoslavije odvijali u posljednjem desetljeću 20. stoljeća”, a povezuje ih što su svi bili “dijelovi jedinstvenog srpskog djelovanja u raspadu, odnosno ‘prekomponiranju’ federativne Jugoslavije.” “To je evidentno iz jednostavne činjenice da su Srbi, Srbija ili od strane srpskog bloka uzurpirane savezne oružane snage i središnja politička tijela u svim tim ratovima uvijek bili jedna strana u sukobu, dočim su njihovi antagonisti u svakom od tih ratova bili uvijek drugi i različiti (Slovenci, Hrvati, Bošnjaci, zatim kosovski Albanci i na kraju NATO)”.

Istina je, međutim, da činjenica kako su ratovi devedesetih svi krenuli iz Beograda, ne objašnjava svu silnu kompleksnost i višestrukost sukoba u BiH, koji Kasapović naziva “fragmentiranim ratom u kojemu su se ratna savezništva, područja na kojima su se sukobi vodili i njihov intenzitet u pojedinim fazama toliko mijenjali da se može govoriti o više ratova unutar općega građanskog rata”. No na ovome mjestu, umjesto prikaza opširne klasifikacije rata unutar BiH koju nudi Kasapović, postavit ćemo pitanje implikacija ocjene Kasapović da je rat u BiH bio prije svega građanski rat: što, naime, ta ocjena znači za ocjenu rata u Hrvatskoj? Ako se u BiH vodio građanski rat, čime se može argumentirati stav ozakonjen i Deklaracijom o Domovinskom ratu, koju je usvojio hrvatski Sabor, “da je na Republiku Hrvatsku oružanu agresiju izvršila Srbija, Crna Gora i JNA s oružanom pobunom dijela srp­skog pučanstva u Republici Hrvatskoj”? Nije li tada, ta “pobuna dijela srpskog pučanstva u Republici Hrvatskoj” samo drugo ime za – građanski rat? Nije li, štoviše, situacija u Hrvatskoj još kompliciranija, jer se najteži dio rata, onaj 1991, vodio dok Hrvatska još nije postala međunarodno priznata država, pa bi se moglo tvrditi – a to mnogi srpski autori i čine – da je taj dio rata u Hrvatskoj bio, zapravo, građanski rat unutar Jugoslavije, a ne agresija na Hrvatsku? Povrh svega toga, “analitički klaster” od sedam konstitutivnih elemenata građanskih ratova, koji je za potrebe svoje analize izradila Mirjana Kasapović, mogao bi poslužiti i kao temelj za zaključke kako je i rat u Hrvatskoj 1991. – 1995. bio građanski rat – a takvi zaključci, zasigurno, u hrvatskoj javnosti ne bi bili dočekani sa simpatijama. Tom je problemu autorica studije posvetila poseban članak, jedan od sedam kraćih, tematski izdvojenih okvira, pod naslovom “Sličnosti i razlike između ratova u BiH i Hrvatskoj 1991. – 1995.” Kao ključnu razliku, Kasapović navodi zanimljivu, ali i diskutabilnu ocjenu nekih autora kako “bez potpore i intervencije Srbije, rata u Hrvatskoj gotovo sigurno ne bi bilo, a možebitna pobuna brzo bi bila ugušena. Rat u BiH gotovo bi sigurno buknuo i bez potpore i intervencije Srbije”. Slagali se s tom interpretacijom ili ne, te napomene dodatno osvjetljavaju kaotičnu mnogostrukost mogućih interpretacija ratova devedesetih na području bivše Jugoslavije, čak i povrh činjenice da je profesorica Kasapović u svojoj knjizi opisala pravi interpretativni kaos što vlada oko definicije rata u Bosni i Hercegovini.

U drugom dijelu studije, koji je Mirjana Kasapović naslovila s “Metode rješavanja etničkih sukoba u podijeljenim društvima”, autorica razjašnjava pojmove pluralnih i podijeljenih društava, nastojeći unijeti red u pojmovnu zbrku koja u tom pogledu vlada u ovdašnjem javnom govoru. I inače je, na više mjesta u knjizi, očita nakana znanstvenice da ovdašnju javnu raspravu o BiH kontekstualizira, objašnjavajući pojmove i usklađujući ih sa znanstveno prihvaćenim politološkim pojmovima, u suvremeni svjetski obzor politološke znanosti. Razmatra potom nasilne i nenasilne metode rješavanja sukoba; od prvih genocid, etničko čišćenje, premještanje i razmjenu stanovništva, a od drugih konsocijacijske i centripetalne modele političkog uređenja. Naročito je zanimljivo poglavlje u kojemu Kasapović iznosi teorijske argumente u prilog i protiv podjele država, kao i one ‘za’ i ‘protiv’ podjele Bosne i Hercegovine. Predstavljajući teorijske argumente u prilog podjeli država ona, primjerice, piše kako “nemali broj analitičara smatra da je podjela država koje su bile zahvaćene građanskim etničkim ratovima legitimno rješenje”. “Dok Bose (Sumantra Bose, indijski profesor međunarodne i komparativne politike na London School of Economics, op.a.) ironično ističe da su entuzijasti koji su zagovarali podjelu država prodrli u akademsku bjelokosnu kulu sredinom devedesetih godina prošlog stoljeća, Downes (Alexander Downes, profesor političkih znanosti i međunarodnih odnosa na Sveučilištu u Chicagu) pozitivno misli o početku ozbiljnog akademskog propitivanja ‘ortodoksije’ koja je rješenje unutarnjih nasilnih sukoba ultimativno tražila u očuvanju postojeće države i prihvaća zamisao da poslije građanskog rata mir može osigurati podjela države. Otada je nastalo mnogo studija u kojima se podjela promiče kao najbolje ili najracionalnije rješenje u državama koje su zahvaćene snažnima etničkim sukobima”, piše Kasapović. S druge strane, “protivnici podjele država posebnu važnost pridaju praktičnim teškoćama i dvojbama što ih stvara povlačenje crta podjele. Smooha i Hanf (Sammy Smooha, izraelski sociolog specijaliziran za komparativna etnička istraživanja i Theodor Hanf, njemački politolog sa Sveučilišta u Freiburgu) općenito misle da je podjela država najproblematičniji model rješenja etničkih sukoba zato što je nemoguće povući ‘razumne etničke granice’ i zato što nema razdjelnica koje bi isključile postojanje etničkih manjina u podijeljenim zemljama. Podjelu treba primijeniti samo onda kada je stvaranje nove države manje zlo od postojanja stare države koju razdiru intenzivni etnički sukobi i u njoj postoji ‘povijest nespojivih nacionalizama’…” Povrh toga, “najoštriji kritičari podjele država tvrde da zagovornici takva rješenja, imajući na umu povijesna iskustva, postaju zapravo zagovornici etničkog čišćenja. (…) Od šest slučajeva potpune podjele država nakon Drugoga svjetskog rata (…) svi su, osim Bangladeša (…), bili povezani s golemim i nedobrovoljnim preseljenjima stanovništva.” Postoje, kaže Kasapović, i “umjereniji protivnici podjele država”, koji “priznaju da one (podjele, op.a.) katkad mogu biti funkcionalne”, i to najčešće “samo ako neka treća strana nadzire mir i teritorijalnu razdjelnicu među sukobljenim stranama”. S druge strane, “katkad podjela može rezultirati preobrazbom građanskoga u međudržavni rat”. U potpoglavlju “Argumenti u prilog podjeli BiH i protiv podjele”, Kasapović iznosi pregled znanstvenih argumenata o toj temi, a kao uvod piše: “Premda je podjela BiH nakon završetka oružanih sukoba i potpisivanja mirovnog sporazuma postala umnogome zabranjenom temom u službenoj domaćoj i međunarodnoj politici, znanstvenici su nastavili raspravljati o tome je li u Daytonu nastala samoodrživa država, je li politički razvoj nakon završetka rata dao dokaze ili makar budio nadu da će država opstati i učvrstiti se, ili je pak bilo bolje da je u Daytonu ratificirana njezina stvarna podjela u ratu. Za zagovornike podjele BiH, kao i podjela država općenito, to je manje zlo ili najmanje od svih zala, a za njegove protivnike najveće zlo.”

Treći dio studije Mirjane Kasapović nosi naslov “Mir, država i demokracija u BiH 1990. – 2020.” Autorica uvodno iznosi teorijske postavke o “odnosu mira, demokracije i države u političkoj teoriji”, a potom na tridesetak stranica iznimno zanimljivo iznosi sažeti povijesni pregled bošnjačkih, srpskih i hrvatskih stajališta o državno-političkom uređenju BiH, kao i posljedice njihova nesuglasja. To je poglavlje vrlo korisno, jer na jednome mjestu argumentirano sažima i uspoređuje stavove vodstava pojedinih nacionalnih skupina u BiH o tome kako bi trebalo urediti Bosnu i Hercegovinu, s očekivanim zaključkom kako “nema suglasnosti pripadnika triju konstitutivnih naroda o budućnosti države i obliku političkog uređenja u njoj”. A “ako nema suglasnosti o državi, načelno su moguća dva izlaza iz krize: podjela države ili pokušaji da se izgradi konsenzus o državi primjenom posebnih institucionalnih aranžmana kojima se privremeno ili trajnije uređuje podijeljena država. Budući da podjela države nije poželjna mogućnost glavnim međunarodnim akterima, ponajprije Sjedinjenim Državama, pa zato nije provediva, trebalo bi se okrenuti projektima poslijeratnog upravljanja sukobima koji se zasnivaju na različitim modelima podjele vlasti među interesno i vrijednosno suprotstavljenim zajednicama”, piše Kasapović.

Ta je postavka istodobno i uvod u četvrto poglavlje, “Bosna i Hercegovina između ortodoksne konsocijacije i integrativne majorizacije”, u kojoj autorica, na primjerima reforme Predsjedništva BiH – uključujući i aktualni “slučaj Komšić” – te reforme izbora parlamenta i parlamentarnog sustava, koje su provodili predstavnici međunarodne zajednice, razmatra pokušaje da se daytonski sustav podjele vlasti približi “konvencionalnoj liberalnoj demokraciji”. Ti su se pokušaji “zasnivali na međunarodnim sudačkim intervencijama i izvanjski iniciranim i podržavanim političkim reformama”, a “izostala je strategija zasnovana na dogovoru ključnih političkih aktera u zemlji kao najdjelotvorniji ili, možda, jedini djelotvoran način ‘izlaska iz konsocijacije’”. U završnom potpoglavlju te cjeline, pod naslovom “Može li BiH biti uspješna konsocijacija?”, autorica prenosi uvjerenje istraživača kako se “ne smiju previdjeti razlike između klasičnoga mirnodopskog i postkonfliktnog modela konsocijacijske demokracije”, pa navodi primjer Švicarske, koja je “prema mnogim pokazateljima najuspješnija konsocijacija u suvremenoj povijesti”; njezina je demokracija, podsjeća Kasapović, “uvijek imala postojanu masovnu potporu”. U BiH, pak, u kojoj bi se “moglo pretpostaviti da je četvrt stoljeća života u konsocijacijskome političkom uređenju povećalo prihvaćenost konsocijacije u svima trima konstitutivnim narodima”, “mnogi pokazatelji potvrđuju da nije tako”. Štoviše, tvrdi autorica, u BiH je “sve problematičniji opstanak regionalne konsocijacije u Federaciji”, jer se “u Federaciji, ali i u BiH općenito”, samo u naznakama mogu naći obilježja političkog života koja su pridonijela uspjehu regionalnih konsocijacija u drugim dijelovima Europe, kakav je, primjerice, Južni Tirol.

Studija Mirjane Kasapović “Bosna i Hercegovina 1990. – 2020. Rat, država i demokracija” važno je znanstveno djelo o najkompliciranijoj državi i potencijalno najvećem žarištu sukoba suvremene Europe. Pisana je znanstvenim diskursom, u najvećoj mjeri lišenim emotivnih naglasaka, čime odudara od uobičajene publicističke, pa čak i znanstvene literature o BiH s ovih prostora. Čitateljima s područja bivše Jugoslavije, naročito onima s osobnim iskustvom rata i razaranja, čitanje te knjige vjerojatno može izazvati osobno bolan dojam o tome da je rat u BiH, ma koliko okrutan, nepravedan i razoran bio, samo još jedan u nizu etničkih ratova  posljedice kojih nisu ništa manje užasne, pa da se po tome uklapa u relativno prepoznatljive obrasce etničkih sukoba diljem svijeta. Takav, impersonalan pristup temi zasigurno je nužan da bi studija o ratu i organizaciji države dosegla standarde vjerodostojne znanstvene politologije, ali je istodobno razumljivo i to da rat u BiH i njegove posljedice i dandanas u ovoj regiji potiču rasprave bremenite emocijama, usprkos tome što one – katkad i mimo volje njihovih autora – samo dodatno učvršćuju nerazrješivi čvor bosanskohercegovačke političke svakodnevice. I zato, ma koliko možda moglo biti naporno pratiti hladnu vivisekciju politološkog skalpela zagrebačke politologinje, priroda razgovora kakav ona nudi – hladan, pragmatičan, precizan i induktivan – dobrodošao je put u kretanju Bosne i Hercegovine prema, nadajmo se, manje tragičnoj i manje lošoj budućnosti.