Viskovićevi dvori od falsifikata

Povezani članci

• Operaciona sala
• Enver KAZAZ: Akademski muslimani
• Četnički vojvoda Džek Sparou
• Džeparenje historije
• Latinka, latinica, enter
• O navodnom pravu na laganje iz čovjekoljublja

Jergović se uživo i pred kamerama, usred Beograda, oštro suprotstavlja Vuku Draškoviću, glavnom političkom pokrovitelju priče o rehabilitaciji Draže Mihailovića, navodeći činjenice o ratnim zločinima Draže Mihailovića i njegovih četnika. Onaj ko je pogledao taj film zna da je Jergović u lice Draškoviću izgovorio ono što odgovoran intelektualac mora učiniti – argumentirano se usprotiviti moćniku i njegovoj ideološkoj prevari. Bilo bi zgodno vidjeti kako bi se Visković i razni viskovićevci ponijeli u takvom trenutku. Viskovićeva teza da Jergović brani Dražu jer se, kao, „udvara Srbima” je, opet, posebno besmislena. Onaj ko misli da se srbijansku književnu publiku zainteresiranu za hrvatske (ili bosanske) pisce „kupuje” udvaranjem njihovom nacionalizmu ne projektuje li svoj vlastiti nacionalizam u druge ljude

Strašna, na običnom falsifikatu zasnovana, optužba Velimira Viskovića da je Miljenko Jergović jedini Hrvat koji bi danas podržao reafirmaciju četništva i Draže Mihailovića, kao da je u javnom prostoru Hrvatske i BiH ukinula svaku mogućnost iole ozbiljnijeg razgovora o literaturi, o povijesnom romanu prije svega i pravu pisca da odabere način modeliranja romanesknih junaka i filozofiju povijesti na osnovu kojih će razviti vlastitu viziju užasnih povijesnih zbivanja na ovdašnjem prostoru. Visković, nesumnjivi poznavatelj teorije romana, kritičar, kanonizator hrvatske književnosti, jednom riječju kritičarski autoritet zasigurno zna da je falsificirao i Jergovićevu izjavu o Draži Mihailoviću, ali i svu obimnu suvremenu teoriju romana, čak njene elementarne osnove. Zašto to radi jasno je svakome ko je imao i iole površan uvid u njegovu dugu polemiku sa Miljenkom Jergovićem.

Bez namjere da se u tu polemiku uključujem i eventualno odabirem neku stranu, želim podsjetiti na Jergovićevu cjelovitu izjavu i razmotiriti je iz kuta koji podrazumijeva romansijerovo pravo ne tek na puku autonomiju literature, nego i na principe gradnje romana kao dijegetskog univerzuma koji se na mnogobrojne načine konkurentski odnosi prema različitim modelima historiografske interpretacije prošlosti. Šta je, dakle uistinu rekao Jergović u intrevjuu beogradskom magazinu „Vreme“ od 21. maja 2009. godine. Na pitanje novinarke Jovane Gligorijević da pokuša objasniti prirodu zla koje nas je snašlo u neposrednoj krvavoj prošlosti i tko snosi veću krivicu i odgvornost za to zlo, mali obični ljudi, tzv. dobri susjedi ili velike povijesne ličnosti, Jergović naglašava da se on u svojim romanima nikad i nije bavio velikim povijesnim ličnostima.

Evo šta je tada tačno rekao: „Od takozvanih velikih istorijskih ličnosti, u mojim knjigama se pojavljuje samo jedna, i to kao epizoda. To je Draža Mihailović u Dvorima od oraha. Moram priznati da, kada sam to pisao, bilo me je malo strah šta će ljudi u Hrvatskoj reći i ko će me i kako zbog tog Draže Mihailovića napasti. Jer, on nije prikazan kao sotona, što bi iz hrvatske perspektive bio red i obaveza, nego je prikazan kao jedna prilično tragična ličnost. No, dogodilo se da to niko živ nije primijetio. Iz toga zaključujem da su tu knjigu čitali ili ljudi koji su mi naklonjeni pa su razumjeli o čemu pišem, ili su mislili da je to neka moja ekscentričnost, ili nisu shvaćali o čemu je i o kome tu zapravo riječ. O Draži sam mogao pisati jer sam razumio njegove motive. Naravno, to ne znači da o njemu mislim ni pozitivno ni negativno. Jednostavno, on je trodimenzionalna ličnost, koja je imala i svoju tragiku i motive i biografiju, sve ono što Milošević i Tuđman nisu imali.”

Srbin & Hrvat: Vidojković i Jergović

Photo: SEETV

Vraćena u kontekst Jergovićevog intervjua, ova izjava pokazuje da Jergović ne samo da ne podržava nikakvu reafirmaciju četništva niti Draže Mihalovića. O tome ustalom uopće i nije riječ. Romansijer, jednostavno govoreći, ukazuje na principe modeliranja romanesknog junaka, naglašavajući da mu je za to potrebna „trodimenzionalnost“ povijesne ličnosti, te da je, kako bi ostvario uvjerljivost priče, „razumio“ njene motive. Potom naglašava da pod tom trodimenzionalnosti ličnosti podrazumijeva da ona ima „i tragiku, i motive, i biografiju“. Svi koji su čitali Jergovićeve Dvore od oraha znaju da je to roman koji prati sudbinu jedne male, obične obitelji kroz dvadeseto stoljeće. Povijesno zlo koje ta obitelj iskušava i u kojem će njeni članovi tragično završiti, nije ništa drugo do ono što suvremeni povijesni roman zacrtava u svojoj poetičkoj osnovi: sa obiteljskog ili individualnog nivoa, što bi rekao Lennard Davis, dovesti u pitanje i eventualno osporiti shematizirane predstave i interpretacije prošlosti ideološki postulirane historiografije kao diskursa moći. Optika etike malih ljudi uhvaćenih u žrvanj velike povijesti u Jergovićevu romanu rezultira katarzom, a ona ne bi bila moguća da je priča postavljena na osnovama ideološke demonizacije velikih povijesnih ličnosti, tj. Draže Mihailovića, potpuno epizodnog lika u romanu. Da je to učinio, Jergović bi ostvario roman ideološki plakat, upravo ono što od njega u polemičkom žaru i u svome bezočnome falsifikatu traži Velimir Visković.

A da je Jergović apsolutno protiv reafirmacije Draže Mihailovića i njegovog četništva svjedoči ne samo priča u romanu Dvori od oraha nego i njegovo izravno protivljenje Vuku Draškoviću, ideološkom i političkom pokrovitelju reafirmacije četništva i Draže Mihailovića u Srbiji. U dokumentarnom filmu Dugo putovanje srpskog režisera Željka Mirkovića (prikazanog i na posljednjem Sarajevo Film Festivalu) Jergović se uživo i pred kamerama, usred Beograda, oštro suprotstavlja Vuku Draškoviću, glavnom političkom pokrovitelju priče o rehabilitaciji Draže Mihailovića, navodeći činjenice o ratnim zločinima Draže Mihailovića i njegovih četnika. Onaj ko je pogledao taj film zna da je Jergović u lice Draškoviću izgovorio ono što odgovoran intelektualac mora učiniti – argumentirano se usprotiviti moćniku i njegovoj ideološkoj prevari. Bilo bi zgodno vidjeti kako bi se Visković i razni viskovićevci ponijeli u takvom trenutku. Viskovićeva teza da Jergović brani Dražu jer se, kao, „udvara Srbima” je, opet, posebno besmislena. Onaj ko misli da se srbijansku književnu publiku zainteresiranu za hrvatske (ili bosanske) pisce „kupuje” udvaranjem njihovom nacionalizmu ne projektuje li svoj vlastiti nacionalizam u druge ljude.

e-novine.com