Vinko Grgurev: Nekažnjavanje

Izdvajamo

• Budući da čovjek nije savršen, nije ni društvo takvo, pa zašto bi skretanja s običajnog puta bio motiv za insinuaciju pojedinih ljudi (prije njihova zaposlenja i kao uvjet za nj) umjesto da težište bude u mogućnosti dovođenja samih sebe do primjerenosti i da se potencira ono što je najbolje u njih? Sve u svemu, zašto se zahtijeva traženjem potvrde o nekažnjavanju, kako se čini, da samo prosvjetni radnici budu anđeoski čisti?

Povezani članci

• Öland
• Dragan Markovina ima novu knjigu: O Mostaru iz kojeg je, kao dijete, 1992. morao otići
• «DALJE OD WRIZENA» DANIELA ABME POBJEDNIK 8. PRAVO LJUDSKI FILM FESTIVALA
• POSLJEDNJI MOHIKANAC NA BOBOVCU
• NIKOLA VUČIĆ: Kako sam postao halal Hrvat?
• Do smrti naredne

Može li čovjek biti moralan, unatoč kažnjavanju? Može! Može biti kriv bez vlastite krivnje, pa biti kažnjen čak zatvorom zbog neplaćanja alimentacije koju, usprkos očinskim osjećajima, zbog gubitka posla nije ni mogao plaćati. Je li za tu činjenicu kriv samo on sam? Molim lijepo, jesu li, u tom sklopu, ishlapjele njegove ljudske vrijednosti da više ne bi smio ni stupiti na školski prag? Etičko i juridičko može biti i nerijetko jest u prijeporu, pa zašto bi kategorija juridičkog (čak i njezino prejudiciranje) trebala uvijek biti u prednosti pred etičkim kategorijama? Trebalo bi, dapače, biti obrnuto – da etičko prethodi juridičkom, odnosno da legitimnost bude predtekst legalnosti.

U dosjeu jednog prosvjetnog radnika našao sam potvrdu ovlaštene državne institucije o njegovu nekažnjavanju izdanu pedesetih godina kao prilog molbi za zaposlenje u školi. Kad sam potkraj osamdesetih godina podnio molbu za zaposlenje u prosvjetnoj struci nije se od mene tražila ta potvrda. Nije ni nekoliko godina kasnije kad sam se ponovno zapošljavao u toj struci jer sam u međuvremenu neko vrijeme bio nezaposlen. Oni koji se danas prijavljuju na takav natječaj dužni su podnijeti potvrdu da nikada nisu bili kažnjeni i da su daleko od bilo kojeg kaznenog procesa. Zaključuje se da je traženje potvrde o nekažnjavanju za primanje na rad u prosvjetnoj struci bilo najprije ukinuto pa ponovno uvedeno. Koja je svrha i koji je smisao traženja spomenute potvrde? Zašto je najprije postojala potreba za njome? Zašto je bila ukinuta? Zašto je ponovno uvedena? Koji je razlog svake od tih promjena?

I oni koji se upravljaju prema teoriji retribucije misleći da je svrha kažnjavanja vraćanje istom mjerom, da prijestupnik osjeti posljedice vlastita nedjela i da se pritom izazove strah u drugih koji bi ih inhibirao u pokušaju počinjenja onoga što bitno odstupa od proklamiranih i legaliziranih normi, ali i oni koji su naklonjeniji blažim mjerama, to jest onima u kojima se zahtijeva preodgoj u osvještavanju mogućih postupaka s onu stranu vlastite devijantnosti, u posljednjoj liniji, nastoje na povratku osuđenika u vlastiti habitus, zapravo, inzistiraju na rehabilitaciji. Zbog toga nakon odsluženja kazne nastupa fikcija, naime, stanje kao da ničega nije bilo. Po čemu može biti i može li biti legitimno traženje potvrde o nekažnjavanju jer se njime prejudicira krivnja i osuda kojih postojanje ili nepostojanje treba obznaniti za stupanje u radni odnos? Nije li također upitna opravdanost traženja potvrde da se protiv aspiranta na zaposlenje ne vodi na sudu kazneni postupak kojim bi se inače kršilo načelo presumpcije nevinosti? Što ako kandidat dobije parnicu a izgubi zajamčeno radno mjesto zbog toga što je sudski proces još bio u toku? Vrijedi li traženje potvrde o nekažnjavanju za svako zanimanje ili samo za prosvjetno?

Po kojoj je logici molbi za primanje na rad u školi potrebno priložiti dokaz o vlastitoj neosuđivanosti dok je donedavno visoku državnu funkciju smio obnašati i biti u mogućnosti nastavka obnašanja inače poslovno vrlo sposoban i društveno osobito priznat čovjek koji je bio kažnjen zbog zacijelo nehotice izazvane prometne nesreće sa smrtnom posljedicom dviju osoba? Doista je šteta zapostaviti vrijednosti njegovih iznimnih sposobnosti, ali, nije li šteta mnoge čak na mogućem početku karijere staviti u iskušenje da dokazuju kako nisu pod formalno imputiranom stigmom kaznene odgovornosti.

Logično je očekivati da će vrsni liječnik o čijem umijeću ovisi život biti amnestiran u nečijoj prijekoj situaciji. Takve je neprijateljska vlast čak izvlačila iz konclogora. Ali, zašto bi škola bila posebna institucija u kojoj je kazna za bilo koji delikt – ako nije kvalificiran kao politički u prilog neprijateljskoj strani – armirana prepreka za ulazak u nju? Može se pretpostaviti da je to zbog odgojnosti škole, u profiliranju ličnosti, da se nastavnik udalji od učenikâ (studenata), da svojom prisutnošću među njima ne utječe nepoželjno na njih.

Kad bi kojem nastavniku zbog političke nepoćudnosti, ako se ne bi postupilo drakonski, bio otkazan rad u školi, odnosno na fakultetu, a da životno ne bude ugrožen ni on ni njegova obitelj, bio bi prinuđen po kazni, koja je sama po sebi ponižavajuća, otići u zavjetrinu, u knjižnicu ili institut premda mjesta u njima nisu ništa manje ugledna nego u školi.

Izuzetnost takvog “linearnog” poimanja odgoja poprilično je zastarjelo. Nije više učitelj jedini, ako uopće jest, prenositelj odgojnih vrijednosti jer u uvjetima modernih komunikacija ne može ni biti. Nije škola jedina odgojna institucija, postoje i drugi vidovi odgoja s obzirom na njihove činitelje: kućni, ulični, medijski, crkveni,… odgoj.

Imao sam prilike čuti kako neki pojedinci ocjenjuju nulom odgojne kompetencije neke prosvjetne osobe, ali ocjenjuju odličnim njezino znanje i nastavno izlaganje. Što se tiče odgoja, u ovom slučaju bila je riječ o međuljudskim odnosima, mogućoj diskriminaciji,… Misleći da je drastično obescjenjivanje pedagoških kvaliteta dotične osobe puko pretjerivanje, mislio sam kako treba potvrditi uvriježenu konstataciju da su odgojne vrijednosti relativne pa nastavnici ne bi trebali biti naivni da smatraju kako ih svatko cijeni samo zbog toga što su nominalni odgajatelji. Uostalom, u ovom slučaju, biti odličan u području obrazovanja svjedoči o tome da je odgojna dimenzija, ako ne baš u svačemu, prisutna u nečemu, možda najvažnijem. Sukladno tome, ne bi trebalo nastavnicima nametati ni zahtijevati od njih mnogo toga što je nemoguće i treba biti svjestan dosega svih vidova njihova djelovanja. Običava se govoriti kako se zanemaruje odgoj naspram obrazovanja, međutim, valja shvatiti da se odgoj promiče i u samom obrazovanju.

Može li čovjek biti moralan, unatoč kažnjavanju? Može! Može biti kriv bez vlastite krivnje, pa biti kažnjen čak zatvorom zbog neplaćanja alimentacije koju, usprkos očinskim osjećajima, zbog gubitka posla nije ni mogao plaćati. Je li za tu činjenicu kriv samo on sam? Molim lijepo, jesu li, u tom sklopu, ishlapjele njegove ljudske vrijednosti da više ne bi smio ni stupiti na školski prag? Etičko i juridičko može biti i nerijetko jest u prijeporu, pa zašto bi kategorija juridičkog (čak i njezino prejudiciranje) trebala uvijek biti u prednosti pred etičkim kategorijama? Trebalo bi, dapače, biti obrnuto – da etičko prethodi juridičkom, odnosno da legitimnost bude predtekst legalnosti.

Budući da čovjek nije savršen, nije ni društvo takvo, pa zašto bi skretanja s običajnog puta bio motiv za insinuaciju pojedinih ljudi (prije njihova zaposlenja i kao uvjet za nj) umjesto da težište bude u mogućnosti dovođenja samih sebe do primjerenosti i da se potencira ono što je najbolje u njih? Sve u svemu, zašto se zahtijeva traženjem potvrde o nekažnjavanju, kako se čini, da samo prosvjetni radnici budu anđeoski čisti?