Viktor Ivančić: Mile Stojić, kreativno otpadništvo

Povezani članci

• Knjiga Latinke Perović je intelektualna i sentimentalna posveta poraženima
• Šibenčani s Prijevarom gostuju u HNK Mostar
• Alternativne činjenice i sektaški svjetovi
• Darko Cvijetić: Pisanje je pokušaj da se krhotine uviju u gazu i sačuvaju
• SUVREMENI KOMEDIJSKI SPLIN
• Izložba “Borba ili bijeg” autorice Adele Jušić u galeriji Zvono

Svi koji pišemo za novine znamo da prve i vjerojatno najokrutnije reakcije na svoje tekstove dobivamo od redakcijskih kolega koji obavljaju različite poslove, od grafičkih, novinarskih, uredničkih pa do tehničkih. Taj pogon je tradicionalno lišen milosti i diplomatskog šlifa. Ako je dobro uhodan, služi kao stroj za mljevenje taština. Tokom godina presvučeš se u okorjeloga profesionalca, neosjetljivog na vanjske utjecaje, zaštitiš se sa sedam oklopa i specijalnom kremom protiv štetnih zračenja, ali te uvijek iznova podilazi dječački strah od zlobne i divne mašine koja štekće oko tebe.

Kada ispustiš tekst »u proizvodnju«, kriomice u po­gledima najbližih suradnika pokušavaš iščitati ocjenu svoga tek završenog rada, možda čak tračak oduševljenja, nadaš se barem solidnoj četvorki, ali obično slijedi dvojka ili mršava trica. Pogon ne nasjeda na trikove i ne da se impresionirati površnim efektima. A dobro presiječe u stomaku kada ti kolega koji radi na prijelomu stranice tendenciozno sućutnim glasom dobaci: »Malo smo tanki ovaj tjedan, a?«

Taman pomisliš da se upustiš s njim u konstruktivnu raspravu, da izneseš pregršt argumenata u svoju korist, upozoriš ga na nepažljivo čitanje, a onaj lijevo od njega te nježno dotuče: »Bogami smo nešto utanjili s idejama. Malo se više popilo sinoć, je li?« To su oni trenuci kada autor-očajnik, s egom zgužvanim poput papirnate maramice, zadnje nade polaže u čitatelje iz vanjskoga svijeta – ti su mnogo manje zaguljena sorta. Ili je ipak korisnije izgubiti još sat ili dva vremena na rukopisu da onoj dvojici namćora začepiš lajave gubice?

Tako je barem bilo u Feralu. Tamo je njegovan duh nesmiljene averzije prema prosječnosti, gard koji se godi­nama samo zaoštravao. Pogon je sadističkim sredstvima ubijao volju za rutinom i naprosto cijedio kreativnost. Dobro poznajem barem deset solidnih pisaca koji su pali kao žrtve ove kolektivne navade i naposljetku pronašli zasluženu kvotu tapšanja po ramenima u konvencionalnijim sredinama. Kao urednik, ponekad sam imao pro­blema s tekstovima Mile Stojića, ali su oni dolazili, da tako kažem, iz suprotnoga smjera, i manifestirali se u onim rijetkim prilikama kada autor zbog nekog banalnog razloga – gripe, neodložnog putovanja i sl. – ne bi poslao svoju redovitu kolumnu.

A gdje je Milin tekst? – najprije bi me u paru zaskočile tajnica i tipkačica. Kada bih im smirenim rukovodnim tonom odvratio da ga ovoga tjedna nema, uslijedili bi prijekorni pogledi, kao da sam ja za tu nemilu činjenicu

isključivi krivac (te bih trebao snositi odgovarajuće sank­cije, i to na licu mjesta), a onda i niz potpitanja: Zašto ga nema? Je li se to moglo izbjeći? Hoće li se to možda ponavljati?

Tokom večeri vodio bih pet-šest sličnih razgovora s novinarima, redaktorima i urednicima, sve više se ispri­čavajući, zbunjeno šireći ruke, sada već ozbiljno pritisnut teretom grijeha. A negdje iza ponoći, kada bi list bio pripremljen za slanje u tiskaru, grafički urednik pažljivo bi listao stranice, prijeteći podizao obrve i spremao se izreći konačan pravorijek. Onda? Broj nije loš, bolji je od prethodnoga, naslovna stranica je dosta jaka, samo… Samo što? Samo, gdje je Milin tekst?!

E jebo vas Mile… – šapnuo bih u sebi, ne bez zadovolj­stva, pa bismo se kucnuli zadnjim limenkama piva prije rastanka. Jednom sam čak uvaženog suradnika i dragog prijatelja telefonskim putem upozorio kako u rijetkim prigodama kada preskoči kolumnu zbog nekog banalnog razloga – gripa, neodložno putovanje i sl. – potiče nezdra­ve međuljudske odnose u redakciji, pa bi bilo lijepo da o tome povede računa, tim više što se stvar lomi preko mojih nejakih leda.

U Feralu je Mile Stojić bio omiljeni redakcijski pisac, a nije mi poznato mjerodavnije sudište i krvoločnije kri-tičarsko leglo. Obrazloženje bi se uglavnom svodilo na to da njegovi tekstovi, pored svega ostalog, »imaju dušu«. Nije trebalo reći ništa više, jer svi koji radimo u novina­ma znamo koliko je to teško postići i teško objasniti: ne postoje zanatske norme i tehničke performanse kojima bi se dala predočiti magija.

Drugi su prilozi tako bili bolje ili lošije strukturirani, bili su vješto ili manje vješto napisani, sadržavali su ori­ginalne ili manje originalne opservacije, imali su snažne ili manje snažne poruke, ali Stojićevi su članci, eto, imali dušu. Nastajali su iz magije. Komadići duše velikodušno servirani u svakoj od kolumni što ih je godinama ispisivao za Feral, oplemenili su taj danas pokojni list, a i sve nas koji smo u njemu radili.

Osim što je jedan od najmoćnijih pjesnika na našim prostorima, Mile Stojić je umjetnik novinarstva, i to onog novinarstva koje postupno nestaje, koje se povlači u zadnje rovove pred svakodnevnim naplavinama trivijalnosti, pred svim tim senzacionalnim i spektakularnim i ekskluzivnim informacijskim obiljem koje služi zaglupljivanju i držanju u pokornosti. Gotovo bi se moglo reći da knjige poput ove imaju spomeničku vrijednost, ne samo zbog svojeg sadržaja, nego kao podsjetnik na vrijeme kada je za bavljenje novinarstvom trebalo imati pameti, stila i morala.

Morala? Spomenuti danas u kontekstu štampe tu fluidnu kategoriju skoro da je nedolično. Ipak, u olov­nim vremenima izgleda da je baš to bilo ono što nas je približavalo – odbijanje da, zbog osobnih moralnih ra­zloga, služimo nacijama, njihovim državama, njihovima vojskama i njihovim grobljima – pa smo se i u onom, mecima izbušenom novinskom bunkeru, okupili po liniji otpadništva, pripravni da u znak otpora stvorimo malo žurnalističko čudo. Sam Bog zna koliko je otpadnička pozicija kreativna, a ako se Svevišnji složi, vrijedilo bi stvar promotriti i iz suprotne perspektive: Vrag će ga znati u kojoj mjeri kreativnost prisiljava na otpadništvo.

U svakom od Stojićevih zapisa ima više morala – da­kle kreativnosti, dakle otpadništva – nego u godišnjim kompletima kurentnih tiskovina. To je, između ostaloga, razlog što ovi feljtoni, kada su okupljeni na jednome mje­stu – makar postavljeni kao skice za portrete konkretnih osoba – daju minuciozan uvid u našu kolektivnu tragediju. I to nimalo pasivan uvid, jer je svaka rečenica, usprkos rizicima koje više nema smisla spominjati, upregnuta u obranu ljudskog dostojanstva. Zato je i naslov ove knjige najuputnije čitati kao skicu za portret njenog autora.

 Iz pogovora knjizi Mile Stojića Ruža u oluji, koja je nedavno objavljena u izdanju zagrebačkog VBZ-a.