Vesna Šunjić: Ove knjige su brana protiv zaborava

Izdvajamo

• U egzilu, bježeći od savremenih Huna, opsjednutih rušitelja gradova, veliki graditelj našeg partizanskog groblja Bogdan Bogdanović, bolno je doživio rušenje Starog mosta, remek djela još većeg neimara, nekad najljepšeg i najsmjelijeg mosta na svjetu

Povezani članci

• Država na kolektivnom odmoru
• Božica Jelušić: TOLSTOJANSTVO
• Trebaju nam crne rupe, a ne crne liste
• Alhemija sa biodizelom
• Simbol građanskih protesta Muharem Hindić Mušića tvrdi: Policija me tukla
• NANA I MANJA

I dok ga posljednji građanin Mostara gdje bio, ne bio, bude nosio u svom srcu – Mostar će živjeti. I vjerujem da će opet jednom zvuci kamenih spavača preko Neretve dopirati i do Sutine.

U Mostaru je predstavljena knjiga Mostar – moj grad – knjiga 3. u izdanju  IC Štamparije Mostar i ART RABIC iz Sarajeva.

O knjizi su govorili: prof.dr. Asim Peco, Vesna Šunjić, Ibro Rahimić, Hamica Ramić a moderirao je Sead Đulić, uz muzičku pratnju Sabrine Smaka i Adnana Pajevića.

“Ovo je knjiga treća po redu u ediciji Mostar moj grad a govori o Mostaru kakav je nekad bio, sjećanje i suvenir. Ovim projektom želimo sačuvati istinu od zaborava kako bi spriječili trijumf laži nad istinom, kazao je između otalog Ibro Rahimić u ime izdavača direktor IC Štamparije Mostar.

“Šta se desilo u posljednjih 20 godina? Ideolozi koji su kreirali sve ono što se desilo, koji kreiraju današnju društvenu stvarnost, su to kulturno sjećanje transformirali, odnosno redefinirali u povijesno pamćenje. I zapravo nam oni određuju šta smijemo pamtiti, a šta moramo zaboraviti. Da nam se to ne bi desilo, upravo sadržaji koji su smješteni u ovu knjigu, govore nam o istini, govore nam o ljudima, govore nam o događajima, govore nam o odnosima – kratko – govore nam o vrijednostima koje su izgubljene. Nema ova knjiga predznak ni nacionalnog, ni vjerskog, ni etničkog, ona ima obilježje čovjeka, ona ima obilježje zajedništva“, kazao je između ostalog prof. dr. Asim Peco.

“Ova knjiga je kao i svaka dosadašnja zbirka tekstova dvadesetak i više autora, kako starijih, tako i savremenih. Ovo je jedan album sjećanja ili udžbenik kako se grad pravi gradom, da ostavimo mladim generacijama da uče na pravim primjerima“, kazao je urednik i priređivač knjige Hamica Ramić. “Mostar je uvijek bio zbir ljubavi svih Mostaraca, samo što je danas taj zbir manji jer je manje Mostaraca“, kazao je Ramić.

Posebno dirljivo o knjizi i Mostaru govorila je Vesna Šunjić. Njeno izlaganje prenosimo u cijelosti:

“Dame i gospodo, dragi prijatelji, drugarice i drugovi a, prije svega naša mostarska rajo, dozvolite mi da vas pozdravim i da vam izrazimim sreću i  radost što sam opet evo danas sa vama. Napisala sam da kažem, ono što mislim, da ne bih kazala ono što ne bih napisala. A sve što ne napisah, možete, ukoliko vas interesuje i da me priupitate.

Kad mi je od izdavača i urednika knjige predloženo da napišem nešto i o modi iz Mostara, kako se obično govorilo o  Radnoj organizaciji ‘Zlatka Vuković’, iskreno dvoumila sam se, jer Mostar je bio grad velikih privrednih giganata, velikih brojki i velikh dostignuća. Neka, izuzetnih i pregalaca i vizionara i mislila sam, šta bi moda trebalo tu da traži. Neka prostora što više za njih i o njima!

A, onda prisjećajući se moje prve posjete Mostaru 1998. godine, skoro punih deset godina nakon mog odlaska na službovanje u Moskvu, izronile su sve one opustošene, razrušene ulice, zgrade, tužna lica mojih sugrađana još tužnijih sudbina. Susret s prvim proizvodnim prostorijama Zlatke Vuković iz kojih kroz ogromne otvore umjesto zvuka mašina i smijeha mladih radnica bujaju biljke divljake, kako tada, tako i danas, promijenio je moju odluku. Treba ostaviti traga, jer ne mjeri se sve ni tonama, ni milijardama, nego i pregalaštvom, entuzijazmom, hrabrosti da sa novim idejama osvajaju novi prostori. Prelistavajući sve što je tada pisano o modi iz Mostara na prostorima bivše nam zajedničke velike države, a poslije i nerijetko, pa i danas se pojavi u sredstvima informisanja ovih nastalih državica, pomislila sam da ipak treba pisati, jer kako reče Niče – budućnost pripada samo onima, koji se najdalje sjećaju prošlosti.

Ideja o stvaranju jedne organizacije kroz koju bi trebalo da se valorizuje tradicija našeg kraja u vezenju, pletenju i drugim rukotvorinama, a sve s namjerom da se nezaposlenim ženama –domaćicama već u poodmakloj starosnoj dobi omogući neka zarada, krenula je od Konferencije za društvenu aktivnast žena, odnosno Mide Šabanac, koja je sve svoje ratne zasluge sa Neretve i Sutjeske ostavila iza sebe. I krenula u nove radne pobjede. Premda filozofija ne priznaje slučajnost, ipak ne znam kako drugačije objasniti, nego da sam slučajno bila dio tih programa, prihvatila se posla i od jedne radnice, jedne posuđene šivaće mašine, stola i stolice, u toku 17 godina vlastitim sredstvima sagrađene su tri fabrike, sa petsto uposlenih uglavmom polukvalifikovanih  radnika, velikim nagradama za uspjehe na uzburkanom modnom poprištu, sa izvozom i na Istok i na Zapad. To je bilo ukratko,a sve  ostalo je u knjizi.

A ono o čemu nisam pisala, jer tema je bila strogo određena, a to je u svojo knjizi “Laku noć grade” pitajući se, kako se sjeća Mostara, Marsela kratko i najbolje odgovorila: NIKAKO. U tom njenom kratkom monologu satkana je, ne samo njena tuga, bol, patnja, ljubav prema gradu kojeg nespremni ne odbranismo, nego svih nas! A najviše prezir prema brđanskom ološu, koji ga je brutalno uništio napajan osvetničkom mržnjom prema gradu i najvišim vrijednostima civilizacije.

U egzilu, bježeći od savremenih Huna, opsjednutih rušitelja gradova, veliki graditelj našeg partizanskog groblja Bogdan Bogdanović, bolno je doživio rušenje Starog mosta, remek djela još većeg neimara, nekad najljepšeg i najsmjelijeg mosta na svjetu. Sjećam se, da sam jednog davnog dana zajedno sa našim tadašnjim predsjednikom bila na prijemu kod njega u  Skupštini grada, a povodom jedne moje veoma hvaljene reportaže o Mostaru, a posebno o partizanskom groblju, objavlljenoj  u ženskom modnom čsopisu Bazar. I tada me je upitao, da li sam slušala kako kamen pjeva – svaki pjeva svoju pjesmu. Svaki odzvanja kao muzički instrument. Granit piskuta, kamen je najmuzikalniji, a mramor mezosopran. I, da je iako, izuzetno težak poduhvat obavljao bez Zamora, obuzet jedinom željom da će svoju radost izgradnjom ove nekropole pokloniti  ”novim prijateljima, čija su imena i muslimanska i srpska i hrvatska uklesana na kamenim cvjetovima. I sretan je što je udovoljio željama porodica da im položaj bude takav  da gledaju i prema Starom mstu, centru grada i Velež planini.

Da i dalje čuvaju Mostar. O prošlosti upravo zbog njih treba da pišemo, jer oni odbraniše nas, a sad je red na nama živima a posebno novim generacijama da se suprotstave novoj pošasti  fabrikovanja prošlosti, raspirivanju međunacionalnih mržnjii i podijela, stvaranju atmosfere straha, nagovještajima novih ratnih sukoba, a sve u cilju zaštite napljačkanog bogatstva i svojih feuda.

Ujedno treba biti i oprezan i izbjeći zamke idealiziranja iste, jer s pravom se postavlja pitanje otkud onda dođoše ovi, koji tako zdušno ubrzo prihvatiše najbrutalnije lice neoliberalnih odnosa čija su sva moralna načela ukratko sažeta u najtipičnijoj izreci: ko je jamio, jamio je! Živjeli su među nama, radili su s nama, čak veliki broj njih i na visokim društvenim funkcijama. Jer, kako reče naš Nobelovac Ivo Andrić oduvjek i svuda je tako, da se sitni bezimeni ljudi penju na leševima onih koji su oboreni u međusobnoj borbi velikih.

Voljela sam nekad kasno noću ili u rane jutarnje sate da prošetam ulicama Mostara onako sve od Avenije pa do Starog Mosta. Arhitektonski ujednačen u harmoniji sa sobom i okolinom, grad bez kičeraja, okupan, čistih ulica sve procvjetalo, napajala se duša i ljepotom i mirisom i nije ni čudo što je onda progovaralo i ostavilo tragove u svim našim odnosima i stvaralaštvu: od umjetnosti, kulture, sporta, privrede a posebno zajedničkog suživota. U takvom okruženju stvarali su se uslovi da se Mostar iako se  po standardnim mjerilima brojao malim, uvrstio se među najreprezentativnije gradove. Po svejdočenju Tvrtka Šulentića, tadašnjeg potpredsjednika turističkog saveza  BiH, kad je ambasador Brazila u Beogradu organizirao veliki prijem povodom dodijele priznanja  najljpšem gradu Jugoslavije, a i do kraja ne izrekavši prema njemu je krenuo dubrovački ‘Gospar’ a, on je onda dodao: Oprostite, to je ipak Mostar.

Neki dan, prvi put poslije 30 godina prošetah opet Gradom. Ništa ne prepoznadoh, toliko kiča ne vidjeh ni u najzabačenijim periferijama megapolisa, gdje preživljava svjetska sirotinja. Po koje novo zdanje možda i odgovara novim standardima i svjedoče usponu nove klase s punin džepovima, a lišena svake ljudske mjere i empatije pema gradu kojim upravlja. I upravo zato su ove knjige brana protiv zaborava, protiv apatije, melanholije i hrane nas i daju nam novu  snagu da ne dozvolimo da nam se ne oduzme grad, jer bilo je i moglo je biti drukčije. I dok posljednji građanin Mostara gdje bio, ne bio, bude ga nosio u svom srcu – Mostar će živjeti. I vjerujem da će opet  jednom zvuci kamenih spavača preko Neretve dopirati i do Sutine.”