UMRO JE KAO PISAC U SARAJEVU

Povezani članci

• Kathryn Bolkovac nominovana za Nobelovu nagradu zbog pisanja o trgovini ljudima u BiH
• Nova oprema olakšava obradu informacija o sudbini nestalih osoba
• U subotu spektakl ispod Starog mosta u režiji Harisa Pašovića
• Pjesma majke
• Protestno pismo EU: Zovko nije protestirala kad je Austrija zabranila slavljenje fašista u Bleiburgu
• ZAUSTAVITE ISTINU!

Danas je rođendan Darija Džamonje. Imao bi 62 godine

Dario Džamonja (1955-2001)

Dario Džamonja pošteno je platio za sav svoj život, koji je proveo tako kao da je neranjiv i besmrtan. A «smatrati se pomalo besmrtnim, spada u njegov posao», kaže Ismail Kadare. «Pravi je pisac onaj putnik koji se vratio sa daleka puta, iz svijeta nepoznatog ostalima.»

Piše: Ferida Duraković

Kad sam objavila svoju prvu knjižicu poezije 1977. godine, kad sam tek samo mislila da ću jednom, možda, postati pisac, Dario Džamonja – samo dvije godine stariji od mene po normalnim ljudskim mjerenjima vremena – već je važio za pisca, mada za to nije imao nikakvog književnog pokrića. Uostalom, moja je prva poetska knjižica stigla prije njegove prve prozne knjige, a ja, ne samo tada, nego ni sada, nekako sama sebi ne važim za pisca. Zašto? Zato što je on oduvijek znao da je rođen da bude ničiji (a ne kao ja), rođen da bude svoj, tvrdoglavo svoj, uporno drugačiji i inadžijski egocentričan – dakle pravi pisac, u hemingvejskom smislu.Tako da se ovdje da zaključiti da je s rođenjem Darija Džamonje prvo nastao pisac, pa onda njegovo književno djelo, što je, priznat ćete, sasvim neobično.

Ali i sve druge stvari vezane za Darija Džamonju jesu izvrnute naopačke i neobične. Oni koji su, kroz sve ove godine, uporno navaljivali na njegova ko bajagi zaključana vrata, oni koji su ga pratili i onda kad ih je tjerao od sebe, samoubilački, to odlično znaju.

Postojale su dvije provalije; na jednoj je bio Daco Džamonja – usamljeni talentirani dječak željan ljubavi i «obične» (malo)građanske topline doma; na drugoj Dario Džamonja – džangrizavi namrgođeni odbojni osobenjak koji, kako sa sebeljubivim zadovoljstvom prozaiste kaže u jednoj od svojih knjiga, «nikada nije pisao poeziju» i kojem se gadi sve što bilo kakvim umekšavanjem ometa njegov tvrdoglavi put u ništavilo.

Pravi Dario Džamonja, pisac, krio se u provaliji koja je povezivala ove dvije. A tamo niti je stizao niti je živio baš iko osim njegovih priča.
U našim omladinskim kafanskim druženjima, evo sad će biti barem trideset godina, mi, drugi mladci, pobožno smo šutili a on je psovao; mi smo išli svojim sređenim porodicama koje su nas opterećivale svojom ljubavlju, majkama i očevima koji su nas primali takve kakvi smo, kad smo svoj prljavi veš ostavljali da ih peru majke ili sestre jer smo mi «pisci» uzdignuti iznad tih stvari; on je već sa osamnaest imao životno iskustvo koje nije imalo ni nas desetak zajedno; to je iskustvo na kojem bi mu čak i njegov Hemingvej pozavidio. Dok je nama, običnim i dosadnim, egzistencijalistička literatura virila iz očiju i priče, iz njegovih očiju i priče virila je egzistencijalna patnja jedne rasute, opustošene, osiromašene sarajevske porodice i jednog dječaka, očajno usamljenog, koji sve nosi u sebi kao proklet, i koji ne umije drugačije funkcionirati nego kao unaprijed pisac, koji će uskoro sve to žestoko gruhnuti u književnost, u divne priče, a te priče ne govore isključivo o njemu samom kao o svom omiljenom i omraženom predmetu, nego o jednom imaginarnom usamljenom dječaku koji je mislio da je odrastao i da je sve već proživio, o vremenu, o sentimentu i užasu kroz koji je prolazila (i prolazi) njegova rodna planeta Sarajevo.

A takva književnost je prava američka.
A prava američka književnost je hemingvejska.
A hemingvejska književnost je, posebno poslije ovog (da li) zadnjeg rata, prava sarajevska.
A prava sarajevska književnost je ona koju je pravio Dario Džamonja.

Tako da se u ovom krugu, u stvari, stalno govori o Dariju Džamonji, što on itekako voli, wherever he is. I evo mu još: Dario, Daco, Daco, Dario…

Od 1983. godine, kad je napisana i poklonjena mu za rođendan, do 1993, kad je otišao iz Grada, držao je na zidu iznad svoga kreveta moju pjesmu «Pismo Dariju Džamonji, 18. januara 1983».

(«Nikad nisam volio poeziju, ali ova ti je prava», izjava iz 1983, kafana Sloga, i «baš sam taman toliko pijan da ti to priznam»).

1998. godine vratio se iz Amerike, iz jedne države koju je volio, ali najviše u knjigama, u Bosnu, drugu državu koju je volio, ali najviše u kafanama, dao je slijedeću izjavu za lokalnu TV: «Više volim da umrem kao pisac u Sarajevu nego kao kuhar u Americi.» I eto mu ga.

Umro je kao pisac u Sarajevu.
Ja bih dodala: kao američki pisac u Sarajevu.

I time bih željela spojiti, u jednoj rečenici, ono što Dario čitav život nikako nije uspijevao, posebno u posljednje vrijeme: da spoji dva mjesta svoga života: jedno gdje su ga čekale kćeri Nevena i Vesna, i drugo gdje su ga čekale njegove priče. Nevena i Vesna su budućnost koju Dario nije uspio da postigne, kao uostalom ništa drugo vezano za običan, dosadni, naški život. Ali su mu se zato priče nudile tako da mu gotovo svi pisci priča u ovoj državi (i šire) zavide na njima. Oni koji mu ne zavide i nisu kakvi pisci.
Pokušavajući nakon rata da iz svoga stana, u koji se 1994. uselio neko sasvim sasvim drugačiji (policajac!) iznese samo nekoliko ploča, knjiga i sitnica, Dario je tek s ulaznih vrata (ovaj mu nije dozvolio ni da uđe u stan) preko njegovog ramena zavirio tamo gdje je bio krevet i na zidu moja pjesma; poslije mi je pričao: «Zamisli papka, skinuo onu tvoju pjesmu sa zida.» Kao da mu nije bilo jasno da policija ne voli poeziju jer ima previše opasnih smislova.

Evo sad, u ime dugogodišnjeg prijateljstva, lijepim tu pjesmu na zid njegove sasvim drugačije sobe, iznad drugačijeg kreveta, u kojem, nadam se, Daco napokon mirno spava.

Dariju Džamonji, 18. janura 1983.

Dragi Dario! Evo ulicom tvojom
Prođe pet djevojaka. Mogle bi biti tvoje…

Al eto ti ulicom pet krilatijeh konja,
i put zanosna juga odniješe onijeh pet djevojaka…

Eno, pred vratima tvojim
ispljuvaše pet sitnih bisera, olovku i pivo.
Potrči, Dario! Olovku i pivo u sobu ponesi,
Ostalo su bajke za drugačiju djecu.

Niko osim tebe neće imati toliko:
Čitav neostvaren svijet! Bar to ti obećati mogu
Dok nas tvoj dragi, hroptavi smijeh
Uči preblijedom lišcu ništavila.

A za to, što si živ… Da prostiš.

Post scriptum:
A usitinu se dogodilo kako slijedi: 18. januara 1983. godine u Dariovoj, tj. Ulici Silvija Strahimira Kranjčevića, sretoh pet studentesa Filozofskog fakulteta, sve «sa strane» i sve po posljednjoj modi obuvene i odjevene; psovale su i smijale se tako glasno da me obuze stid što ih poznajem.

Utom naiđoše dva automobila, u kojem su sjedila tri (dva u jednom i jedan u drugom automobilu) pijana muškarca srednjih godina, koji izgledahu kao na krilima kad im se pomenute studentese pridružiše. Malo prije polaska – a mnim da su otišli put juga jer bijaše studeno i neprijatno vrijeme u Sarajevu – iz jednog automobila tik pred Dariova vrata izleti pivska boca, a jednoj studentesi, dok je ulazila u kola, puče niska vještačkog bisera i rasu se asfaltom.
Ona olovka, koju Dario ima da potrči i ponese u sobu, te pozivanje na ništavilo, neostvaren svijet i kojekakve smiješne stvari, licentia su poetica, te se autorica usrdno izvinjava što je pobrkala slobodu i fakte.
•••

Dario Džamonja pošteno je platio za sav svoj život, koji je proveo tako kao da je neranjiv i besmrtan. A «smatrati se pomalo besmrtnim, spada u njegov posao», kaže Ismail Kadare. «Pravi je pisac onaj putnik koji se vratio sa daleka puta, iz svijeta nepoznatog ostalima.»

Onog jutra kad je Dario umro, a ja to još nisam saznala, ispred mojih vrata začula sam mijauk. Otvorim vrata i vidim: mlad crni mačak, blistave dlake i vrlo vaspitan, traži da jede. Poznajem sve mačke u susjedstvu, u glavu, u karakter i u šaru: ovaj je potpuno nepoznat, nov mojim očima. Naspem mu mlijeka u zdjelicu, dam mu komadić sira, on sve lijepo pojede, očeše se mazno o moju nogu i nestane. Pojavio se tada i nikad više.
Ja znam ko je to bio.